Ideali i prizemne spletke

Pretjerana politiziranost ne znači da je Lincoln slab film, štoviše, no posrijedi je odveć hagiografsko ostvarenje u kojem idealiziranje protagonista u određenoj mjeri u drugi plan stavlja maestralnu i nerijetko hipnotički sugestivnu režiju

Sa čak dvanaest nominacija, uključujući one za najbolji film, glavnu i dvije sporedne uloge te adaptirani scenarij, biografska povijesna ratna drama Lincoln, za naslovnu rolu u kojoj je Daniel Day-Lewis nagrađen Zlatnim globusom, svakako se čini favoritom u ovogodišnjem nadmetanju za pozlaćenu statuu američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti. Nimalo neobično, jer posrijedi je ne samo raskošno producirano i vrlo ambiciozno djelo razdoblja (period piece), koje se bavi likom i segmentom djela 16. američkog predsjednika, jedne od najvažnijih i najutjecajnijih figura u povijesti Novog svijeta, nego i ostvarenje kojim autor na jasan, angažiran, ali i razmjerno distanciran način drži lekciju o američkom građanskom društvu, onom nekad kao i ovom danas. Štoviše, riječ je o možda i odveć politiziranu filmu koji se više od osobnošću naslovnog lika bavi velikim temama društvene pravednosti i morala, čiji redatelj u jednom od foršpana uporabom dokumentarnih crno-bijelih snimaka protagonista uspoređuje s Martinom Lutherom Kingom, Mahatmom Gandhijem i Nelsonom Mandelom te u kojem Lincoln i previše puta izgovara riječ narod.

Lincoln – uspjela filmska lekcija o američkom građanstvu

Da, zasad posljednji film Stevena Spielberga, filmaša koji je ratnom dramom Put rata krenuo stopama Johna Forda, neuvijena je politička lekcija, u osnovi propagandno djelo kojim se autor pričom o jednom od prijelomnih događaja u američkoj povijesti – donošenju Proglasa o emancipaciji odnosno o ukidanju ropstva – zalaže za reafirmaciju vrijednosti koje su se prema njemu povukle pred socijalnom nepravdom i neetičnošću. Pretjerana politiziranost ne znači da je Lincoln slab film, štoviše, no posrijedi je odveć hagiografsko ostvarenje u kojem idealiziranje protagonista u određenoj mjeri u drugi plan stavlja maestralnu i nerijetko gotovo hipnotički sugestivnu režiju, impresivnu scenografsku i kostimografsku rekonstrukciju razdoblja, galeriju često minimalistički profiliranih, ali vrlo opipljivih sporednih likova, dojmljivu fotografiju Janusza Kaminskog, monumentalnu glazbu Johna Williamsa i niz sjajnih glumačkih kreacija, od onih za Oscar nominiranih Tommyja Leeja Jonesa i Sally Field, preko pouzdanoga Davida Strathairna i veterana Hala Holbrooka, do minijatura u izvedbama Glorije Reuben i S. Epathe Merkerson.

Emotivnost i infantilnost

Premda je iza njega respektabilna redateljska karijera duga puna četiri desetljeća tijekom kojih je nagrađen trima Oscarima, iako je posrijedi ključni autor novoga Hollywooda koji je u drugoj polovici sedamdesetih zajedno s Georgeom Lucasom obnovio žanrove pustolovnog i znanstvenofantastičnog filma i tako spasio tvornicu snova te premda je riječ o filmašu koji gotovo uvijek radi na nekoliko projekata istovremeno, Stevenu Spielbergu dio kritike ni danas nije spreman priznati status ozbiljna umjetnika. Kao što je bilo razvidno i iz nerijetko podcjenjivačkih napisa o spomenutom Put ratnika, unatoč ambicioznim remek-djelima poput Schindlerove liste, Spašavanja vojnika Ryana, Uhvati me ako možeš i Münchena, da nabrojimo samo neke naslove, Spielberga dio kritičara i danas drži u prvom redu zabavljačem, koji je s Lucasom najodgovorniji za podjetinjenje holivudskog mainstreama i koji navodno još pati od kompleksa nevoljena djeteta i osjećaja da mora stalno potvrđivati svoju umjetničku veličinu. Štoviše, dio kritike na temelju Spielbergova dosadašnjeg opusa, na osnovi osobnosti njegovih junaka te njihovih želja i postupaka, otkriva i određena obilježja autorova karaktera.

U filmovima on se bavi emotivnim osobama koje pokušavaju prevladati svoje racionalne strane, neurotičarima progonjenima težnjom za samoispunjenjem i osjećajima nepripadnosti, odraslima čije su osobnosti obilježene infantilnošću, pojedincima iz disfunkcionalnih obitelji i hičkokovski običnim ljudima u zahtjevnim situacijama. Spielberga zanimaju odnosi roditelja i djece, rekonstruiranja narušenih obitelji uz pomoć fantastičnih likova kakvi su E. T. i kapetan Kuka, stvaranje neraskidiva muškog prijateljstva u suočenju s velikom opasnošću (Ralje) ili ratom (Spašavanje vojnika Ryana), izgradnja vjere pojedinca u sama sebe i vlastite mogućnosti te sraz čovjeka i stroja odnosno humanosti i mehanizacije (Dvoboj, Umjetna inteligencija, Specijalni izvještaj). I kad se čini da je primarno zabavljač, Spielberg naginje sjeti i tjeskobi te kao da žali za nekim prošlim, možda boljim i ljepšim vremenima.

Filmska hagiografija

Dijelom na knjizi Team of Rivals: The Political Geinus of Abraham Lincoln Pulitzerovom nagradom ovjenčane američke povjesničarke Doris Kearns Goodwin temeljen i za deset nagrada BAFTA nominiran film, u realizaciji kojeg su Spielberg i scenarist Tony Kushner (München, serija Anđeli u Americi) konzultirali i Lincolnova pisma te brojne knjige i studije o njemu, započinje sekvencom krvave i bestijalne bitke kod Jenkins Ferryja. U toj bitci u redovima Unije bori se i mnogo tamnoputih vojnika, od kojih će dvojica jedne skore večeri na samu početku siječnja 1865. pri slučajnom susretu s neposrednim i empatičnim Lincolnom s njim povesti i ozbiljniji razgovor o svom statusu i pravima, u kojem će izraziti nadu da bi jednog dana mogli biti ravnopravni s bijelcima te dobiti i pravo glasa. Taj će razgovor prekinuti dvojica mladih, mnogo nezrelijih i neiskusnijih bijelih vojnika, a jedan od tamnoputih udaljit će se citiranjem nadahnutoga predsjednikova govora nakon bitke kod Gettysburga. Tijekom čitave te scene kamera Lincolna prikazuje s leđa, približava mu se dok se tamnoputi vojnik udaljava da bi scena završila poluprofilom zamišljenog i neznano kamo zagledana predsjednika.

Daniel Day-Lewis kao Abraham Lincoln

Ni u sljedećoj sekvenci, igrano-animiranom prikazu Lincolnova sna o plovidbi u nepoznatom smjeru, njegovo lice ne vidimo jasno, nego maglovito i mutno, a dok stoji na pramcu broda opet ga većinom promatramo s leđa. I u sljedećoj sceni, dok zavaljen na krevetu u Bijeloj kući zabrinutoj i požrtvovnoj supruzi Mary Todd prepričava svoj san, njega vidimo nejasno u drugom planu odraza u zrcalu, dok je u prvom planu Maryno lice. Takav postupak Spielberg zadržava tijekom čitavog filma, pogrbljen i u hodu usporen Lincolnov lik baš kao i njegovo lice dominantno prikazujući iz profila i poluprofila te s leđa, odnosno u dubini kadra i povremeno u sjeni, a njegovu licu približava se u trenucima donošenja i argumentiranja važnih političkih odluka, odnosno intimnih obiteljskih situacija i razgovora s Mary i sinovima Robertom i Thomasom. U interpretaciji Spielberga i Kushnera, koja se podudara s onom Karla Marxa, Lincoln je bio i idealist i pragmatik, i vizionar i oportunist, i pomalo naivan sanjar i iskusan političar vješt u zakulisnim igrama, istodobno i očinski blag i podjednako očinski strog i prema vlastitoj djeci i prema običnim ljudima. Ukratko, Lincoln je bio praktički arhetipski čovjek sa svim slabostima i vrlinama, duhovita osoba koja nije znala pričati viceve i smiješne anegdote, brižni otac koji idealima vođena sina odgovara od prijavljivanja u vojsku, te prema autorima naposljetku, dok Mary tijekom vožnje kočijom ranog proljeća 1965. pripovijeda o tome kako bi želio posjetiti Jeruzalem, „kojim su hodali David i Solomon“, i gotovo biblijska figura usporediva sa starozavjetnim prorokom.

Čitav film sličan je naglašenim suprotnostima oslikanom Lincolnovu liku, izrazito komorno i dijaloško ostvarenje u kojem interpretaciji glumačkog perfekcionista Daniela Day-Lewisa nedostaje strasti i energije, što je zasigurno posljedica i odabrane izvedbene strategije Spielberga i Kushnera. Dok se Day-Lewisov Lincoln stalno kreće rubom karikature, koji ipak nikad ne prelazi, film mu u dobroj mjeri krade i u njega mimikom lica, gestama i grimasama eros unosi sjajni Tommy Lee Jones u liku makijavelističkoga republikanskog radikala Thaddeusa Stevensa. Predsjednikov bliski suradnik W. N. Bilbo u izvedbi Jamesa Spadera odveć je temperamentan i ekscentričan lik, a Taddeus Stevens onaj koji će odigrati najvažniju ulogu i na svoju stranu pridobiti prijetvorne i nesigurne demokrate. Iako nedvojbeno velikom američkom predsjedniku pristupa s divljenjem i posve nekritički, Spielberg to čini bez trivijalnosti i patetike, što itekako treba cijeniti.