Haustor i portun

Haustor znači kućna vrata, a to je odveć skromno ime za one goleme kapijetine u sjevernim krajevima. Portun znači velika vrata, a to je pretenciozan naziv za one skromne ulaze na jugu

Onoga tko pažljivo sluša tekstove popularnih pjesama mogu ti tekstovi navesti na razmišljanje o stvarima koje daleko nadilaze okvire zabavne glazbe i masovne kulture. Tako je nekako bilo i sa mnom: moj interes za to područje javio se početkom šezdesetih godina, baš u vrijeme kad su krenuli prvi naši regionalni festivali, pa mi je tako slušanje onih popjevaka bilo prilika da ponešto doznam o narječjima drugih pokrajina, a i o načinu života u njima. Sjećam se tako pjesmice o maškarama: u njoj momak dobacuje curi kako se prethodne večeri maskiran ljubio s njom, a ona nije imala ni pojma da je to on. Pjesma je inače duet, i na jednom mjestu djevojka kaže:

A tamo si me čeka

prid vratin od portuna,

pripoznala te nisan

u vešti od lancuna.

Za mene kao slušatelja sa sjevera u tom su tekstu mogli biti problem i vešta i lancun, ali ja sam se nekako zakvačio za ona vrata od portuna. Pitao sam se, naime, nije li tu posrijedi nekakav suvišak, jer i sama riječ portun, koliko sam znao, također znači vrata, pa kako onda vrata mogu imati vrata? Na kraju sam zaključio kako je portun valjda ime za neka osobita vrata. I na tome je ostalo.

Ostalo je na tome sve dok nije prošlo nekoliko desetljeća i dok se nije pojavila ona pjesma za koju je tekst napisao Jakša Fiamengo, a koja govori o ponistri s koje se vidi Šolta. Ondje se kaže:

Opustila davno riva,

zatvoreni su portuni.

Tu sam dobio potvrdu za ono što sam prije samo naslućivao, a to je da portun ne znači ništa drugo nego vanjska kućna vrata, vrata koja vode na ulicu.

Iz toga je pak slijedilo da bi portun morao biti nešto slično onome što mi na kontinentu zovemo kapija ili veža. I, tek sam se tu našao u pravoj nedoumici, jer sam morao konstatirati da na splitskoj rivi (a također ni na šibenskoj ili zadarskoj) ne postoje nikakve veže, pa ni ikakva druga velika vrata koja bi se mogla usporediti sa sjevernjačkim kapijama, nego su svi vanjski ulazi sasvim nalik na vrata unutar kuće.

Tada sam postao svjestan nečega što mi je sve vrijeme bilo pred nosom, a što i jest pravi problem o kojemu vrijedi razmišljati: na jugu uopće ne postoji ono što se na kontinentu službeno zove kolni ulaz. Ulična vrata ondje su isključivo pješačka i ondje stanari ne mogu ni pomišljati da parkiraju u dvorištu.

Dvorišta, naime, na jugu i nema, pa zato i nije potreban kolni ulaz. Ondje su kuće nagurane jedna na drugu i zato ne postoji ni ono što je na sjeveru neizostavan dio svake kuće, pogotovo na selu: širok, ograđen otvoreni prostor, gdje se može boraviti, ali se ondje mogu držati i vozila, a djeca se mogu komotno igrati. Jedino u takav prostor mogu voditi golema kućna vrata – obično dvokrilna – kićena i ozbiljna, na kakva smo navikli u Zagrebu i drugdje na sjeveru.

I tako su mi se stvari počele pomalo razbistravati. Razabrao sam da kuće na sjeveru redovito imaju dvorište, a na jugu da ga redovito nemaju, te da to onda bitno utječe i na stil stanovanja i na susjedsku komunikaciju.

A još mi je očiglednije to postalo onda kad sam zapazio da i na jugu ipak postoje neki unutrašnji prostori, samo što oni nisu dvorišta, pa se tako i ne zovu, nego se zovu dvor. Dvor se od dvorišta razlikuje po dvije svoje karakteristike.

Prvo, on ne pripada samo jednoj kući, nego na njega polaže pravo više njih. On, doista, i jest čistina između kuća, i vjerojatno je ostatak iz onih vremena kad su ljudi još živjeli u zadrugama, pa su dvor dijelila braća sa svojim obiteljima. Druga je njegova osobina to što nije odvojen od ulice te u načelu nema vrata, ni velika ni mala, nego je prostor dvora otvoren prema svijetu, a često služi i kao prolaz ili prečac.

Usporedba dvorišta i dvora sve govori o sjevernjačkom i južnjačkom načinu života.

Ponajprije, budući da dvorište pripada samo jednoj kući, ono je dio te kuće, pa je uređeno i dekorirano isto kao i ona, te je sposobno tu kuću reprezentirati. Dvor, s druge strane, pripadajući nekolicini kuća, ostaje stilski neutralan ili se pretvara u mješavinu različitih stilova.

A onda, budući da je zatvoreno, dvorište ne može biti drugo do privatan prostor, dok dvor pripada javnosti. Zato se u dvorištu stanari mogu sunčati u kupaćem kostimu, a u dvoru to nikomu ne bi palo na pamet, kao što ne bi u mudantinama izašli ni na ulicu.

A što je najvažnije, različit je i društveni status dvorišta i dvora. Jer na jugu vrijedi ovakvo pravilo: gdje postoji dvor, tu nema portuna, a gdje postoji portun, tu nema dvora. Tako se razlikuju bogate i siromaške kuće: bogatije – s portunom, a bez dvora – nalaze se u središtu grada; siromašnije – s dvorom, a bez portuna – nalaze se u predgrađu ili na selu. Sjevernjačka veža, s druge strane, nije socijalno reprezentativna, jer nju imaju i bogataške i sirotinjske kuće, i u gradu i na selu. Zato su i portun i dvor opjevani u zabavnoj glazbi, a veža nije opjevana nigdje, jer u njoj nema ničega poetičnog. Kao što nema ničega poetičnog ni u imenu tih vrata, koje na sjeveru glasi haustor.

Pa kad smo već kod imena, dobro je uočiti jedan paradoks. Haustor znači kućna vrata, a to je ponešto odveć skromno ime za one goleme kapijetine koje viđamo u sjevernim krajevima. Portun, u drugu ruku, znači velika vrata, a to je očigledno pretenciozan naziv za one skromne ulaze koje susrećemo na jugu. Možda bi se imena mogla zamijeniti, makar eksperimentalno, makar u književnosti?