Glazba stanuje u Lisinskom

Cijela sezona 2013/14. trebala bi biti obljetnička / Vođenje Dvorane timski je rad, ništa ne možete napraviti sami / Smanjili smo rashode za 31 posto, prihod od pretplata povećali za 71 posto / Dobrim ulaganjima dolazimo do dobrih rezultata

Nedjelja, 21. siječnja, 10 sati, ravnateljev ured u Lisinskom, dogovoreni početak razgovora. Ravnateljev mobitel u stalnoj je vezi sa Stuttgartom, odakle treba za Zagreb poletjeti Elďna Garanča.

Povod je ovom razgovoru 40. obljetnica djelovanja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, kojoj ste na čelu. Obljetnica je potkraj godine, no možete li barem u naznakama reći kako ćete proslaviti četrdeseti rođendan Lisinskog?

Već dulje razmatramo i planiramo kako obilježiti tu obljetnicu. Posljednjih godina obljetnica, Dan dvorane, obilježava se jednodnevnim priredbama. Ranijih godina imali smo dvodnevnu svečanost i ja bih to htio ponoviti. Razmišljamo da čak ponovimo i program kojim je dvorana bila otvorena 1973, kada su nastupile Pavica Gvozdić i Ruža Pospiš Baldani. Predviđamo čak da cijela sezona 2013/14. bude slavljenička, da pripremimo najbolje programe što možemo. O imenima još je prerano govoriti, iako je to i paradoks s kojim radimo u Hrvatskoj. Jer sve velike kuće, koncertne i operne, u svijetu danas već imaju točne programe za nekoliko godina unaprijed, a mi još ne znamo što ćemo imati na kraju ove godine, što je odraz našega zastarjela načina poslovanja pa i financiranja. Još ne znamo koliko ćemo proračunskoga novca imati ni za ovu godinu, a kamoli za sljedeću, a morali bismo imati već isplaniranu cijelu, ne samo sljedeću sezonu 2013/14. nego i dalje. Ne znamo koliko ćemo dobiti ni za proslavu obljetnice, to ćemo znati tek u svibnju, kada bismo morali imati potpisane sve ugovore. U početku, sedamdesetih godina, ulaz na priredbe za Dan dvorane bio je slobodan pa bismo to htjeli vratiti. Imamo o tome već i plan rješenja za ovu godinu i nadamo se da će se i ostvariti.

Uz rukovođenje zagrebačkom kućom glazbe, također vodite i osmišljavate sa suradnicima i poseban program koji Lisinski nudi posjetiteljima. U dvostrukoj ste ulozi, tzv. menedžerskoj kao ravnatelj Dvorane, i umjetničko-producentskoj, kao kreator koncertnih i drugih programa. U odnosu na nacionalna kazališta, na čelu Lisinskog ste u prednosti jer nemate poslovnoga ravnatelja kao pomoćnika. Osjećate li to kao prednost?

Ima to prednosti, ali i nedostataka. Kako god se označavali ljudi koji vode te kuće, ništa ne možete napraviti sami. Jer to je timski rad. Trebate imati dobar tim, nebitno je kako se funkcije suradnika nazivaju. Vjerujem da ćemo uspješno ići dalje. Nećemo ići s alibi-projektima, ustrajavamo ovdje, rječnikom Vlade rečeno, na investicijama. U krizi treba investirati, a ne štedjeti. Štednjom se ne može ići naprijed. Smanjili smo rashode za 31 posto smanjivanjem troškova smještaja, putovanja, honorara. Dovijali smo se kako smanjiti rashode. Prihod od pretplatnih ulaznica povećali smo za 71 posto. Treba ulagati pametno, a ne ludo. Dobrim investicijama dolazimo do dobrih rezultata.

Koju imenicu, uz atribut glazbeni (jer se pretežito bavite glazbom i ne samo u Lisinskom, a glazbenik niste) navesti uz vaše ime kao oznaku onoga što radite, a da to ne bude ravnatelj. Glazbeni animator ili nešto slično ili čak smisliti neki novi termin?

Teško mi je reći nešto što bi se mene ticalo, izabrati neki atribut. Ja znam jedino da sam sigurno strastveni zaljubljenik u glazbu.

Uz vaše ime stavljam – zaljubljenik u glazbu! Vaša je veza s glazbom i svojevrsna krvna veza i primjer ste glazbenoga poznavatelja i oduševljenika koji nema, jer ne mora imati, formalno glazbeno obrazovanje, a o glazbenim sadržajima znate više od mnogih koji su glazbu učili, a nisu imali prilike učiti i naučiti ono što vi jeste i što znate?

Ja sam profesor komparativne književnosti i filozofije. Studirao sam ono što nisam naučio doma. Glazbu nisam studirao jer sam glazbu imao kod kuće. Moja mama Nada Siriščević je bila operna pjevačica, poočim Vladimir Ruždjak operni pjevač i profesor na Muzičkoj akademiji. Veću školu nisam trebao. Doma se razgovaralo o umjetnosti, o kazalištu, o opernim predstavama. Mog poočima, koji je bio profesor na akademiji, studenti su slušali nekoliko sati tjedno, a ja sam ga svaki dan slušao još više sati. Škola koju sam tako imao doista je velika. Znatiželjna sam osoba. Zanimala me književnost, likovna umjetnost, filozofija. Studirao sam ono što nisam imao doma. I kad sve to skupite, uz strast da to objedinite i podijelite s drugima, tada nastanu rezultati. Ja sam se bavio svim i svačim. Radio sam na radiju, na televiziji sam bio urednik, redatelj, producent, radio sam iza i ispred kamere. Svega sam iskušao i probao, katkad se spotaknuo, a katkad odskočio. Škola je samo preduvjet, sve je ostalo na vama te na praktičnom iskustvu. To je preduvjet za uspjeh u onome što sada radim s umjetnicima.

Najpoznatiji i najtraženiji programski ciklusi koje nudite posjetiteljima su Lisinski subotom i Met u Lisinskom. Lisinski subotom uspio je zadržati odlike privlačnosti unatoč krizi. Kako, a pritom ne mislim samo na financijski aspekt?

Moram najprije zahvaliti i duboko se nakloniti vizionarima koji su prije više od trideset godina osmislili ciklus Lisinski subotom. To je jedini takav primjer u svijetu. Jednostavan, ali odličan koncept, koji se sastoji od izabranog, treba nastojati i privlačnog koncerta, potom razgovora s umjetnicima koji su ga izveli i onda, jer je to subotnja večer, ne poslati publiku doma, već im prirediti druženje uz malo ića i pića i ples. To samo treba održavati i oplemenjivati raznovrsnim pojedinostima. To je posao koji traži i posebno bavljenje publikom, njezinim privlačenjem i zadržavanjem. Danas je drukčije vrijeme nego prije trideset godina. Sada se svake večeri, a posebno subotom, nude deseci priredaba. Koncerte organiziraju mnogi, čak i šoping-centri. Onda su se gledala dva ili tri TV-programa, a sad ih ima na desetke. Treba dakle raditi i za umjetnike i za publiku. Lisinski nije više jedina dvorana u kojoj se pripremaju priredbe, pa Lisinski mora biti najbolja dvorana. Glazbu možete slušati na raznim mjestima. Ali je poseban doživljaj ako glazbu slušate u Koncertnoj dvorani Lisinski. To izričemo kao „Glazba stanuje u Lisinskom“, to je njezina adresa.

I Met u Lisinskom jedan je od vaših popularnih i traženih programa, unatoč činjenici da videoprijenose iz njujorškog Metropolitana preuzimaju i mogu prenositi i drugi, dapače oni su i namijenjeni gledanju u kinematografima nove generacije, a ne ponajprije za koncertne dvorane. Tim ciklusom te kasnijim prijenosima iz europskih opernih kuća ljubitelji opere (i oni koji će to postati, kako biste vi rekli) imaju prednost pred drugim ljubiteljima glazbe jer mogu, posredno, biti nazočni svim važnim suvremenim opernim događajima i slušati najpoznatije umjetnike, zar ne?

Kad je Peter Gelb, intendant njujorškoga Metropolitana, krenuo s tim videoprijenosima, ja sam tada rekao da je to Opera box. On je napravio ono što sam ja pokušao ovdje skromno, u našoj srediti, raditi. Izaći iz opernih dvorana, osloboditi umjetnost priče kako je ekskluzivna, izolirana, nedostižna, kako je nerazumljiva i pokazati najbolje od opere, a Met je sigurno najbolje što svjetska opera nudi, proširiti tu umjetnost po svijetu, logično je bilo po kinodvoranama jer one mogu okupljati najveći broj ljudi u svim dijelovima svijeta. Mi smo vrlo brzo prigrlili taj projekt i sad već četvrtu sezonu imamo u prosjeku po tisuću posjetitelja po predstavi. Koliko je to uspješan pothvat, vidljivo je po tome što se uz zagrebačke dvorane to može gledati i u Osijeku, Splitu, Dubrovniku, pa tako taj operni projekt dobiva maha i širi se. Važno je naravno i to da se ovakvim projektom prenose ljudima po svijetu visokovrijedni sadržaji.

Nakon završenoga razgovora raspitujem se je li diva Elďna Garanča poletjela i saznajem da nije zbog nekih kašnjenja. Traži se novi let za Zagreb, na čemu aktivno radi moj sugovornik, zaljubljenik u glazbu.

Nedjelja, 20.30 – zovem Siriščevića, nalazim ga na Plesu, gdje čeka avion, te poručuje da će se javiti za sat vremena.

Nedjelja, 22.05 – dobivam vijest da ja Elďna Garanča smještena u Westinu pa će valjda biti – treća sreća!