Festival svjetskih razmjera

Najdugovječnijem i najposjećenijem festivalu nacionalnoga filma u svijetu Matica hrvatska posvetila je prvi filmološki simpozij u svojoj povijesti. O ulozi i važnosti Festivala igranog filma u Puli te izazovima s kojima se susreće suvremena hrvatska kinematografija u Matici su govorili domaći filmski stručnjaci

Ono čime se Hrvatska u svijetu može podičiti zasigurno su brojni filmski festivali. Hrvatska ih s obzirom na svoje zemljopisne razmjere doista ima pregršt, a jedan među njima osobito je zadužio hrvatski filmski, ali i kulturni život općenito. Festival igranog filma u Puli najdugovječniji je i najposjećeniji festival nacionalnog filma u svijetu sa 78.300 gledatelja. Davne 1938. u pulskom je amfiteatru pred brojnom publikom održana prva međunarodna filmska revija, koja je obnovljena 1953. na inicijativu Marijana Rotara. Iduće je godine organiziran i nacionalni filmski festival, koji se u kontinuitetu održavao sve do 1990. Od 1992, nakon godinu dana stanke, Arena ponovno postaje dom hrvatskoga filma. Svoj nacionalni karakter, premda u dvjema državama, festival nikada nije izgubio.

Festival u Puli oduvijek nudi jedinstvenu atmosferu gledanja filmova u rimskom amfiteatru

Ove godine Festival igranog filma u Puli obilježava šezdeseti rođendan, a s tim je povodom u prostorijama Matice hrvatske 19. siječnja održan i znanstveni skup 60 godina Festivala igranog filma u Puli i hrvatski film. Skup je organiziran u okviru djelatnosti Odjela za kazalište i film Matice hrvatske, a organizacijski odbor činili su Hrvoje Turković, Nikica Gilić, Bruno Kragić i Zlatko Vidačković. Izuzev sama povoda, ovaj je događaj važan i stoga što je riječ o prvom filmološkom skupu koji je održan pod okriljem Matice hrvatske.

Naši i vaši filmovi

Skup je otvorio Dejan Kosanović, nekadašnji direktor pulskoga festivala i povjesničar filma, koji je okupljene podsjetio na bogatu povijest Festivala igranog filma u Puli. Kosanović je istaknuo kako se od sama početka radilo o kulturnoj manifestaciji iznimna nacionalnog i međunarodnog značenja, a dotaknuo se i važnoga pitanja koje izaziva burna polemiziranja u zemljama bivše Jugoslavije. Kako su se brojna filmska ostvarenja do devedesetih godina dvadesetog stoljeća ostvarivala u koprodukcijama republika Jugoslavije, nakon njezina raspada države su počele svojatati filmove i proglašavati njihovu nacionalu pripadnost. Za Kosanovića je nacionalnost filma irelevantna, tim više što drži kako je nemoguće odrediti čvrste granice nacionalne pripadnosti jugoslavenskih filmova. Istaknuo je i kako je festival u Puli afirmirao hrvatsku kinematografiju i hrvatske redatelje, koji su, prema njegovim riječima, znatno određivali filmske trendove u drugim jugoslavenskim državama.

Dejan Kosanović, Zlatko Vidačković, Nikica Gilić i Bruno Kragić u Matici hrvatskoj

Montažer i filmolog Slaven Zečević izlaganje je posvetio kratkom dokumentarnom filmu Prva revija domaćeg filma (1954) redatelja Branka Bauera. S obzirom da se taj kratki film slavnog redatelja ničim ne ističe, njegova „osnovna privlačnost nije autorska, već leži u odnosu dokumentarnog i namjenskog“, naglasio je Zečević. S tog je aspekta ovaj uradak višestruko zanimljiv, jer ga se može razmatrati i kao prethodnika razvijenih modela promidžbenoga namjenskog filma, koji je zabilježio stvaranje novoga modela komunikacije socijalističke kinematografije s pretpostavljenim gledateljstvom.

Stil smutnje – klasični ili moderni film?

Uslijedila su potom izlaganja dvojice mladih znanstvenika, Tomislava Šakića iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i Krunoslava Lučića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Šakić je u svome izlaganju istaknuo kako se historiografija u manjoj mjeri bavila stilskim opredjeljenjem i estetikom filma, a povijest hrvatskog igranog filma sagledavala se prema periodizaciji i promjenama modela produkcije. Takav se historiografski pristup konačno počeo napuštati u novijoj hrvatskoj filmologiji, a kao ključnu osobu u tom prijelomnom trenutku Šakić ističe hrvatskoga filmskog teoretičara i kritičara Hrvoja Turkovića. Što se stila tiče, hrvatskom filmu 1950-ih dodijeljena je stilistička oznaka klasičnoga narativnog filma, a filmu 1960-ih modernističkoga. Ipak, takva je stroga podjela za Šakića sporna te je naglasio kako su pedesete u svjetskoj kinematografiji bile vrijeme dezintegracije klasičnoga stila, sukladno čemu je i hrvatski film u tome razdoblju doživljavao slične procese.

Krunoslav Lučić potom je predstavio svoj rad, kojemu je cilj obrazložiti stilističke aspekte pojedinih hrvatskih igranih filmova koji su bili nagrađivani na Festivalu igranog filma u Puli, ali i onih filmova koji nisu naišli na tako pozitivne reakcije, poput filma Kaja, ubit ću te! (1967) Vatroslava Mimice. Na Šakićevo i Lučićevo izlaganje nadovezao se i Bruno Kragić, ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, koji se pozabavio definicijama i općenito pristupom klasičnom stilu. I Kragić je naglasio presudnu ulogu Hrvoja Turkovića, koji je „prvi povijest hrvatskoga filma razmatrao kroz prizmu stilskih tendencija, pa je u studiji Populistička i elitistička usmjerenja u razvoju jugoslavenskog igranog filma ponudio tipologiju osam stilskih tendencija, od kojih jedna koju naziva klasični urbani populizam odgovara uobičajenim definicijama klasičnoga narativnog stila“. Kragić je istaknuo i nužnost napuštanja stilske dihotomije klasični–modernistički stil u periodizaciji, koja je prema njegovim shvaćanjima „odveć generalizirajuća“, a na koju se može odgovoriti tek „razradom većeg broja stilskih tendencija u filmovima klasičnoga razdoblja“.

Film Bitka na Neretvi (1969) redatelja Veljka Bulajića najslavnije je ostvarenje specifičnoga partizanskog epa te najskuplji i najprodavaniji film ikad na području bivše Jugoslavije. Glazbena kritičarka Irena Paulus upravo je u tom filmu pronašla jednu zapetljanu glazbenu priču. S obzirom da postoji nekoliko verzija filma Bitka na Neretvi, koje se razlikuju trajanjem i montažom, tako postoji i više autora glazbe. Dvije najvažnije verzije svakako su ona jugoslavenska, za koju je glazbu skladao Vladimir Kraus-Rajterić, i američka, za koju je skladao slavni skladatelj Bernard Herrmann, najpoznatiji kao autor glazbe za filmove Alfreda Hitchcocka. Irena Paulus ustvrdila je kako se da naslutiti da Krausova partitura nije sasvim odgovarala Bulajićevim zamislima te se stoga koristio i glazbom drugih skladatelja. To su bili Nikica Kalogjera, koji je skladao marš Bitka na Neretvi za uvodnu scenu, ruski skladatelj Vječeslav Ovčinikov, koji je prema riječima Irene Paulus ušao u filmsku ekipu jer je redatelj htio istaknuti veličinu produkcije, a kada se već radila i američka verzija, Bulajić je konačno uspio doći do slavnog Bernarda Herrmanna.

Oficir je bio popularan, Najbolji je bio najgori

Filmski teoretičar Nikica Gilić izlaganje je posvetio naraciji u filmovima Oficir s ružom (1987) i Najbolji (1989) redatelja Dejana Šorka. Te filmove, snimljene pred sam raspad bivše Jugoslavije, Gilić vidi kao znakovite za opće i filmske tendencije 80-ih godina prošlog stoljeća, kao što su obnova žanrovskog i klasičnofabularnog filma. U tom je pogledu kao posebno važnog istaknuo film Oficir s ružom, koji je svojom popularnošću i ugledom postao jedan od paradigmatskih filmova svoga vremena. Što se tiče filma Najbolji, Gilić ga ponajprije vidi kao ostvarenje koje je „smišljeno da bi dominantnu jugoslavensku kulturu i njezinu vojsku pokušao približiti novim generacijama, no s obzirom da u njemu vojska nije tek pozadina dramskih ili melodramskih zbivanja, kao u Oficiru s ružom, a spektakularnošću se nije mogao mjeriti s američkim filmovima koji slave vojsku, ne čudi da nije mogao postići popularnost kojom bi opravdao svoju temeljnu propagandnu namjenu.“

Kritika i suvremeni hrvatski film

Antropolog Nikša Sviličić okupljenima na Skupu postavio je zanimljivo pitanje: Postoji li recept za uspješan domaći film? Naime, on se u svome izlaganju pozabavio kauzalitetom semiotičko-narativnih aspekata strukture filmskog izraza i paradigmi recepcije hrvatskog igranog filma u razdoblju od 1991. do 2012. Izlaganje je temeljio na istraživanju koje trenutno provodi, a kojemu je svrha prepoznavanje, definiranje i izoliranje pozitivnih društvenih stereotipa koji, prema njegovim riječima, mogu biti od izrazite koristi za uspješniji plasman i povećanje gledanosti domaćega filma.

Filozof i filmofil Marijan Krivak govoreći o filmskoj kritici 90-ih godina 20. stoljeća, iznio je svoja viđenja stanja u tom razdoblju. Kao ključni trenutak uzdizanja filmske kritike na višu razinu istaknuo je pojavu časopisa Hrvatski filmski ljetopis, koji je okupio relevantna pera hrvatske filmske kritike i teorije. O kritičkoj recepciji hrvatskoga filma govorio je i Zlatko Vidačković, predsjednik organizacijskog odbora skupa i umjetnički direktor festivala u Puli. Govoreći o hrvatskom filmu u proteklih pet godina, istaknuo je kako je riječ o razdoblju kada je kritika postala mnogo pozitivnija i naklonjenija hrvatskom filmu, jer je, kako je rekao, i sam hrvatski film postao bolji. Dotaknuo se i odnosa kritike prema hrvatskim redateljima, istaknuvši Branka Schmidta i Tomislava Radića kao najzanimljivije slučajeve. Upravo su ta dva redatelja, kako je Vidačković ustvrdio, u devedesetima bili omraženi među filmskim kritičarima, dok danas od istih dobivaju nagrade. Na njega se nadovezao i Hrvoje Turković, koji nije bio među izlagačima, ali je kao član organizacijskog odbora cijeli skup pomno pratio iz publike. On je čitajući kritike filmova u Hrvatskom filmskom ljetopisu uočio da su autori tekstova često imali negativan i podcjenjivački pristup prema hrvatskom filmu, dok je zapravo sama kritika filma, koja bi uslijedila, često u prvi plan stavljala pozitivne aspekte filma.

Na kraju ovoga važnoga filmološkog simpozija, najavljeno je da će Matica objaviti i zbornik radova desetero izlagača, koji će biti predstavljen na 60. festivalu igranog filma u Puli. Uz već etablirane, na skupu su predstavljeni i neki novi istraživački hrvatskoga filma. Otvaranjem niza pitanja o ulozi i brendiranju najdugovječnijega i najposjećenijega festivala nacionalnog filma u svijetu, ali i o prošlosti i budućnosti hrvatskoga filma, ustanovljen je relevantan filmski forum, koji bi morao postati tradicionalan.