Dekonstrukcija petrarkizma

Knjiga Tomislava Bogdana neprijeporno dokazuje da su tipovi ljubavnih diskursa koji se pojavljuju u ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća različiti i mnogoliki te da se nikako ne mogu podvesti pod u našoj književnoj historiografiji dosad rabljen pojam „petrarkizam“

Tomislav Bogdan pripada mlađoj generaciji hrvatskih književnih teoretičara, i to ponajprije teoretičara lirike, a najčešće svoje teoretske spoznaje verificira na korpusu ranonovovjekovne hrvatske lirike, o čemu svjedoči i njegova prva znanstvena knjiga Lica ljubavi. Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića. U toj knjizi Tomislav Bogdan na teorijski i književnopovijesno inovativan i moderan način analizira liriku Džore Držića, hrvatskoga petrarkističkog pjesnika s kraja 15. stoljeća. Držićevim pjesmama autor pristupa s obzirom na različite aspekte ostvarenog identiteta njihovih lirskih subjekata. Instancija lirskoga subjekta omogućuje da se iskazi obuhvaćeni lirskom pjesmom percipiraju kao sadržaji govornoga čina jednoga govornika. Analizom Džorina kanconijera autor dolazi do brojnih inovativnih spoznaja o dubrovačkom renesansnom liriku, zaključujući da je Držić od svih ranih hrvatskih petrarkista najbliži ortodoksnim čitanjima Petrarkina Kanconijera.

Izd. Disput, Zagreb, 2012.

Inovativne teorijske koncepcije

Teorijske i književnopovijesne probleme vezane uz pojam petrarkizam i petrarkiranje Bogdan je uvelike produbio u najnovijoj knjizi Ljubavi razlike. Tekstualni subjekt u hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća. Njezin je predmet cjelokupna hrvatska ljubavna renesansna lirika, kojoj autor pristupa s dvaju teoretskih polazišta. Prvo je polazište spoznaja o lirici kao književnoj vrsti s osobitim obzirom na status lirskoga odnosno tekstualnoga subjekta, a drugo spoznaja o petrarkizmu kao književnoj tradiciji koja je obilježila razdoblje kasnoga srednjeg vijeka i renesanse.

U opsežnome uvodnom dijelu iznose se inovativne teorijske koncepcije o odnosu lirike i tekstualnog subjekta te o odnosu ljubavne lirike i petrarkizma, i to na temelju najnovijih spoznaja njemačkih i anglosaksonskih teoretičara lirike i književnih povjesničara renesanse. Polazeći od činjenice da je nastanak obilnoga korpusa hrvatske ljubavne lirike posljedica ne samo utjecaja susjedne talijanske ljubavne lirike nego i pojačanih procesa individualizacije u doba renesanse, a određujući tekstualni subjektivitet kao krovni oblik tekstualne svijesti – slično funkciji pripovjedača u narativnim tekstovima i lirskog subjekta u nenarativnim tekstovima – autor subjektivitet u analiziranom korpusu opisuje na dvjema razinama: formalnoj, koja podrazumijeva unutrašnju pragmatiku teksta (govorne procedure i komunikacijski status njihovih sudionika) i na razini fenomenalizacije tekstualnoga subjekta, odnosno njegova promatranja kao fingirane, tekstualne svijesti ili sebstva.

Sandro Botticelli Rođenje Venere, detalj

U književnopovijesnom dijelu knjige analizira se ljubavno pjesništvo Šišmunda Menčetića (1457–1527), Džore Držića (1461–1501), anonimnih pjesnika iz Zbornika Nikše Ranjine; slijedi analiza ljubavnih pjesama Hanibala Lucića (1485–1553), Marina Držića (1508–1567), Nikole Nalješkovića (oko 1505–1587), Dinka Ranjine (1536–1607), Dominka Zlatarića (1558–1613) i Horacija Mažibradića (1566–1641), a zasebno je poglavlje posvećeno pjesmama ranohrvatskih lirika koje se pridržavaju konvencije ženskoga glasa. Naime, pjesme sa zaljubljenim ženskim lirskim subjektom uglavnom računaju na realiziran ljubavni odnos; ženski lirski subjekti pokazuju stanovitu suzdržanost prema petrarkističkom diskursu, posebno prema njegovim tipičnim figurama; povezanost ženskoga glasa sa stilističkom jednostavnošću i s kolokvijalnošću daju naslutiti sav raspon kulturnih činjenica, između ostalih onu ženskoga nedostatka obrazovanja.

Amorozni diskursi

Analiza navedenih korpusa pokazat će da su tipovi ljubavnih diskursa koji se pojavljuju u ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća različiti i pluralistični: naime, dubinska analiza tekstova hrvatske renesansne lirike jasno je pokazala da se u toj lirici, osim elemenata nasljedovanih iz Kanconijera Francesca Petrarke, pojavljuju i mnogi drugi amorozni diskursi, različita podrijetla i različite starosti. Tako, iako se o hrvatskome ljubavnom pjesništvu 15. i 16. stoljeća, u terminološkom okviru „petrarkizma“, u hrvatskoj književnoj historiografiji razmjerno mnogo pisalo, knjiga Tomislava Bogdana o hrvatskim ljubavnim pjesnicima, od onih zastupljenih u Zborniku Nikše Ranjine pa sve do Horacija Mažibradića, progovara na posve nov način. Prvo, knjiga pokazuje posvemašnju različitost lirskoga subjekta od onog kakav je predstavljen u modernijoj lirici: subjekt renesansne ljubavne pjesme pojavljuje se u stereotipnim ulogama, bez naznaka autobiografskih crta, ta je lirika u velikoj mjeri konvencionalna, u njoj se usvajaju tipizirane situacije kojima se kodificira govor o intimi, ali o intimi općenito, a ne autorovoj. Lirski je subjekt pritom određen isključivo kao tekstualni subjektivitet, najviša iskazna instancija, odnosno kao nenarativni analogon pripovjedaču iz narativnih tekstova. Polazeći od analize elemenata unutartekstne komunikacijske strukture, deskripcija statusa lirskoga subjekta pokazuje se podobnom za raznovrsno tipološko razvrstavanje renesansnih ljubavnih pjesama.

Dalje, knjiga Tomislava Bogdana neprijeporno dokazuje da su tipovi ljubavnih diskursa koji se pojavljuju u ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća različiti i mnogoliki te da se nikako ne mogu podvesti pod u našoj književnoj historiografiji dosad rabljen pojam petrarkizam. Određujući semantiku ljubavnog odnosa i petrarkistički diskurs kao neostvaren muško-ženski ljubavni odnos predstavljen iz muške perspektive i uvjetovan nedohvatljivošću idealizirane ženske osobe, odnos obilježen proturječnim, slatko-gorkim osjećajima, kao zaljubljenikovo ustrajavanje u ljubavnoj patnji, u knjizi se na analiziranom korpusu pokazuje i dokazuje kako mnogi hrvatski renesansni lirici odstupaju od tako shvaćena ljubavnog odnosa i unose u svoje pjesme ili zbirke drukčije diskurse i drukčiju semantiku ljubavnog odnosa. Analizirajući ulogu zaljubljenika u različitim opusima hrvatskih renesansnih lirika, a polazeći od petrarkističkih normi i odstupanja od njih, odstupanja koja se kreću od impersonalnosti povezane sa sentencioznošću, preko narativno-baladesknih pjesama, ili pak onih u kojima se očituje idealistička koncepcija ljubavnog odnosa pa do takvih u kojima oblikovanja ljubavnog odnosa upućuju na utjecaj popularne kulture, autor je pokazao, primjerice, da se u prvih ljubavnih pjesnika, u Džore Držića i Šiška Menčetića, pojavljuju najrazličitije iskazne mogućnosti, da se u kasnijih pjesnika status lirskog subjekta mijenjao, da se subjektova uloga marginalizirala, posebice u lirici Nikole Nalješkovića i Marina Držića, a kulminirala u končetoznim pjesmama Dinka Ranjine. Ukazujući na heterogenost kanconijera Hanibala Lucića ili pak neobuzdanu izmjenu subjektovih identiteta u lirici Dinka Ranjine ili pak na zaokupljenost Zlatarićeva zaljubljenika vlastitim emocionalnim životom, zaljubljenika koji je analitičniji i introspektivniji od bilo kojega drugog autora, Tomislav Bogdan predstavio nam je svojom dubinskom analizom cijelu galeriju različitih subjektiviteta i različitih zaljubljenika hrvatske renesanse. Tako je dubinska analiza tekstova hrvatske renesansne lirike jasno pokazala da je ta lirika pluralistična, polidiskurzivna te da se u njoj, osim elemenata nasljedovanih iz Petrarkina Kanconijera, pojavljuju i srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi, neoplatonizam, hedonistički ljubavni diskurs, najčešće antičkoga podrijetla. U tom je smislu knjiga Tomislava Bogdana apsolutni novum jer razlistava termin i pojam petrarkizam na mnogo dublji i istančaniji način.

Antropološke spoznaje

Smatrajući da je književna historiografija nerijetko griješila ocjenjujući je u cijelosti kao poetički homogenu ili kao jednoličnu, autor polazi od teze da je taj korpus književnokomparativno i kulturološki slojevit te da se ne može tumačiti isključivo u petrarkističkom ključu. Kompleksnost hrvatske renesansne ljubavne lirike autor objašnjava brojnim čimbenicima te zaključuje da popularnost ljubavne lirike u hrvatskoj renesansnoj književnosti, pa ni razlike među njezinim autorima, ne treba tumačiti isključivo snažnim literarnim utjecajima što su dopirali s druge jadranske obale nego i povezanošću s drugim kulturnim praksama i društvenim činjenicama. Dalje Bogdan obrazlaže da su s jedne strane ljubavne pjesme funkcionirale kao općeniti, normirani modeli za istraživanje intime. Njima su se osim literarnih kompetencija zadovoljavale i potrebe za introspektivnim spoznajnim radnjama, što su postajale akutnima u vremenu pojačanih procesa individualizacije. S druge strane, u Dubrovačkoj Republici društvena se, politička struktura moći po vertikali upisuje u usvajanje određenih koncepcija ljubavnog odnosa: pučani postaju skloniji idealističkim ljubavnim diskursima, represiji nad seksualnošću, iskustvu neuzvraćene ljubavi, a vlastela alternativnim, konkurentskim koncepcijama, u kojima se zaljubljenik u većoj mjeri ovlašćuje i prestaje biti igračkom ljubavi. Riječju, analiza hrvatske renesansne lirike, polazeći od čvrsto utemeljena kritičkog pojmovlja (pojam lirskog subjektiviteta) i inovativnih književnopovijesnih uvida u ljubavnu liriku ranoga novovjekovlja, pokazala je dosad neuočenu mnogolikost poetike ljubavnoga pjesništva u nas. Osim što s novog stajališta promatra već pomalo zastario pojam petrarkiranja, knjiga donosi i inovativne antropološke spoznaje o individualitetima koji su tu liriku stvarali.

Individualizacija i sekularizacija

Knjiga Tomislava Bogdana pisana je na temelju suvremenih spoznaja znanosti o književnosti, posebice onih s područja teorije lirike (razmatranja o pojmu lirskoga/tekstualnoga subjekta), odlikuje se preglednom, čvrstom i svrsishodnom kompozicijom, a pisana je znanstvenom prozom koju obilježava točnost i dosljednost u uporabi stručnih termina, analitička prodornost, vještina argumentiranja, a, kada to zatreba, i preciznost kritičkoga suda. Budući da je opsežan korpus hrvatskoga ljubavnog pjesništva 15. i 16. stoljeća jedno od najvažnijih svjedočanstava o procesima individualizacije i sekularizacije ranonovovjekovne hrvatske književne kulture, Bogdanova analiza toga korpusa, postavljena na inovativnim teorijskim i metodološkim temeljima, od iznimne je važnosti za hrvatsku književnu historiografiju i kulturu uopće.