Bez razvojne linije

Giuseppe Verdi obožavao je Williama Shakespearea, njegova su mu djela bila velika strast. Cijeli je život želio skladati Kralja Leara, nudili su mu da sklada Hamleta. Iako je Francesco Maria Piave libreto za Macbetha pisao prema Shakespeareu, njihova operna transpozicija nije tako dobro uspjela kao što će skladatelju u kasnim godinama, u suradnji s Arrigom Boitom, uspjeti Otello i Falstaff.

U interpretacijama opere Macbeth najčešće se ekstrahira ideja zla – što je utjelovljuju likovi Lady Macbeth, vještica i Macbetha – koje dovodi do ludila. Redatelj (i scenograf) Ozren Prohić razvio je drukčiju koncepciju, kojoj je težište na ludilu kao takvu. Macbeth i njegova Lady likovi su iz neke umobolnice. Četvrti čin, sa zborom izbjeglica, otvara se kao prizor iz Leta iznad kukavičjega gnijezda. Ta zamisao ima snagu i djeluje na gledatelja, no četvrtom činu ipak prethode tri čina u kojima nije bilo dostatne dramske energije. Doduše, pojedine redateljeve zamisli bile su vidljive, vidljiv je bio i trud pjevačâ da ih ostvare, no razvojne linije do tog suspensa s ludilom nije bilo. Prva tri čina na svečanoj obnovi, 12. siječnja, predstave premijerno postavljene prije pet godina, protekla su mlako s više nego mlakim aplauzima publike.

Siniša Štork kao Banco i članice zbora kao vještice

Dvoje protagonista nisu bili pokretači radnje. Bariton Siniša Hapač prvi je put pjevao naslovnu ulogu, lijepo, ali je nije uspio u dovoljnoj mjeri razviti. Sopranistica Olga Kaminska uspješno se, iako s dosta opreza, nosila s teškim pjevačkim zahtjevima Lady Macbeth. Obama je nedostajalo pravoga vokalnog intenziteta. Pojedini režijski postupci također im nisu išli u prilog, kao stalno slaganje i preslagivanje stolaca. Nisu ti stolci bile simbol vlasti ni prijestolja, ni izraz težnje za foteljama. Kada su ih treći put, nakon Lady Macbeth, pa Macbetha, oni preslagivali zajedno, izazvali su podsmijeh u publici. Značenje za dramu ključne arije Lady u 2. činu La luce langue potpuno je neutralizirano. Pritom su te nametnute radnje kao i, primjerice, pjevanje arije Lady u 1. činu, ukopane u klečećem položaju na krevetu, sputavale pjevače u njihovoj prirodnoj gesti i glumačkom izrazu što bi ih mogli razviti iz svojega pjevačkog izraza. Ženski zbor bio je vrlo angažiran u ulozi vještica, no njihovo čaganje (scenski pokret Jasne Frankić-Brkljačić), koliko god članice zbora bile oduševljene takvim scenskim zadaćama, banalizira Verdijevu glazbu.

Maestro Nikša Bareza težio je za lukovima Verdijeva muziciranja. Uredan orkestar i isto takav zbor, ali bez glasovnoga sjaja, tek su povremeno desezali te lukove. Bas Siniša Štork uredno je donio ulogu Banca, također tenori Davor Lešić i Voljen Grbac uloge Macduffa i Malcolma, te sopranistica Milica Marelja ulogu komorkinje. Kostimografkinja je Sandra Dekanić.