Ženskom rukom

Potkraj prošloga mjeseca u Modernoj galeriji u Zagrebu otvorena je izložba vrlo produktivne i svestrane umjetnice Marte Ehrlich, Zagrepčanke čija su djela niz godina neobjašnjivo bila skrivena od očiju umjetničke kritike i javnosti. Riječ je o vrlo darovitoj slikarici koja se okušala u većini slikarskih i grafičkih tehnika, lutkarstvu, scenografiji i primijenjenim umjetnostima, ali zbog nesretnog sklopa okolnosti kojima je najvećim dijelom kriva samozatajnost i nenametljivost umjetnice, žene, njezino je djelo nedovoljno vrednovano. Ženstvenost je vrlo osobno i jasno naglašena gotovo u svim radovima Marte Ehrlich. Još je Grgo Gamulin o njezinu slikarstvu potkraj osamdesetih napisao: „Postojala je i postoji u našem vidokrugu od predratnih dana, a nikad se nije nametala; (...) i ne znam u našoj sredini nekoga tko bi više od nje očitovao u umjetnosti poetičnost ženstva.“ Poetičnost o kojoj Gamulin piše u svojem Hrvatskom slikarstvu XX. stoljeća vidljiva je osobito u Martinim temperama, gvašu i akvarelu, kojima je zdušno bilježila pejzaže od Zagorja do Korčule, predratnoga Pariza i Rima te drugih mjesta u kojima se zatekla. Eksterijeri i interijeri europskih prijestolnica umjetnosti nadahnuli su umjetnicu tijekom nekoliko njezinih boravaka u Parizu i Rimu, gdje je u više navrata studirala umjetnost. Zagreb, gdje je rođena i umrla, također nije izostao s popisa vrsnih Martinih radova.

Marta Ehrlich, Maestral, 1970.

Zanimljiv je raspon kolorita i sadržaj kojim djela Marte Ehrlich odišu. Kad gledamo uljeno slikarstvo umjetnice, zapažaju se u većem dijelu njezina slikarstva zagasiti tonovi i tonsko slikarstvo što ih je usvojila u atelijeru Vladimira Becića, koji joj je bio mentor u tuzemnom studiranju. U toj gami nastaje niz portreta, autoportreta, mrtvih priroda i krajolika koji će obilježiti njezino djelovanje sve do druge polovice 20. stoljeća. Uočljiva je prekretnica u njezinu opusu kojom je umjetnički djelovala u posljednjim desetljećima stvaralaštva: snažni kolorit u kojem prevladavaju crvena, plava i zelena gotovo fovistički vrište s Martinih platna u kojima figuracija prerasta u simboličko, nejasno naglašeno i neodređeno. Umjetnička lucidnost posljednje faze njezina djelovanja sublimira bogat opus njezina višestrukog djelovanja na različitim poljima likovnosti, a pretpostavljam i dublje promišljanje likovnih umjetnosti, utjecaja domaćih i stranih autora pod čijim je izravnim utjecajima bila tijekom cijeloga života.

Važno je napomenuti kako su djela realizirana grafičkim tehnikama, osobito tuš, iznimne vrsnoće. Neki radovi koketiraju kaligrafskom retorikom, neki rafiniranim i reduciranim crtežom, a svi zajedno potvrđuju sigurnost Martine vještine. Tektonska čvrstoća linije u suprotnosti je s liričnošću plohe, što daje iznimnu ekspresiju kojom se gledatelj kanalizira u svijet mekoga ženskog rukopisa.

Koliko se govori o njezinu ženstvu, čovjek bi pomislio kako postoji razlika između slikarstva žena i muškaraca, što nije istina. Kod opusa Marte Ehrlich stalno se ipak vraćamo tomu da je žena jer je to izvor pretpostavki koje će nam olakšati spoznaju o njezinu javnom neeksponiranju i godinama duboke skrivenosti njezinih djela u depoima Moderne galerije. Dvjestotinjak radova Marte Ehrlich koji su ovih dana izloženi javnosti u posjedu su Moderne galerije, MUO-a i još nekih institucija, a donacija su Nikole Gavelle, koji ih je 1989. donirao Modernoj galeriji uz klauzulu obvezna izlaganja Donacije, što je 1990. i učinjeno, ali sa svega šezdesetak radova. Stoga je trenutna retrospektiva djela umjetnice Marte Ehrlich od velike važnosti za valorizaciju njezina djela i mjesta u hrvatskom, pa i europskom, kontekstu umjetničkoga djelovanja.