Zaboravljena hrvatska književnost

Važan književno-znanstveni skup o središnjem hrvatskom kulturnom časopisu izvan Hrvatske i o velikom čovjeku iza koga stoji još veće životno djelo u Zagrebu je okupio vodeće kulturne institucije s jednom svrhom: odgovoriti na pitanje kakav je naš odnos prema vrijednoj emigrantskoj ostavštini

Kultura i sloboda. Dijalog s domovinom. Emigrantska ostavština i budućnost. Ključne su to teme književno-znanstvenoga skupa o našem najvažnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj reviji i njezinu dugogodišnjem uredniku Vinku Nikoliću, koji je u povodu 100. obljetnice njegova rođenja (Šibenik, 1912–Šibenik, 1997) održan u Zagrebu od 13. do 15. prosinca. Za hrvatsku književnost u iseljeništvu, ali i u matici, neprocjenjiva je uloga toga pjesnika, esejista, kritičara i humanista, a Hrvatska revija jedinstven je hrvatski časopis i mjesto kontinuiteta hrvatske kulturne misli, složili su se sudionici skupa koji su tri dana progovarali o neistraženim temama u kultnom časopisu, osvijetlivši uloge mnogih, pomalo zaboravljenih, suradnika i suradnica. O važnosti toga uistinu velika kulturnog događaja govori i dug popis organizatora na kojem su se našle mnoge vodeće ustanove kulture i znanosti. Uz Društvo hrvatskih književnika i Maticu hrvatsku skup su suorganizirali Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta, Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatska matica iseljenika i Nacionalna i sveučilišna knjižnica, gdje je postavljena i izložba pod naslovom Hrvatska revija 1951–1990.

Sa skupa u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici

Prvi broj Hrvatske revije objavljen je 1928. Časopis je u početku izlazio kao mjesečnik Matice hrvatske koji je pokrenuo Filip Lukas, a jedan je od urednika bio Branimir Livadić, dok su ga za NDH uređivali Blaž Jurišić, Marko Čović, Branimir Livadić te Olinko Delorko. Poslije rata časopis prestaje izlaziti pa su se hrvatski pisci, koji su 1945. emigrirali, smatrali njegovim nasljednicima. Prvi broj nove Hrvatske revije objavili su u Buenos Airesu 9. ožujka 1951. Reviju su kao kulturno-književni tromjesečnik u to doba uređivali Antun Bonifačić i Vinko Nikolić, a nakon preseljenja Bonifačića u Chicago časopis koji je izvan domovine njegovao živu hrvatsku riječ vodi i uređuje sam Nikolić.

Mala Matica hrvatska u tuđini

Nikolićeva ostavština u temeljima je hrvatske kulture i zato je nužno poticati skupove koji su doprinos tomu, istaknula je Dunja Seiter Šverko na otvaranju manifestacije. Naglasila je kako hrvatsku kulturu ne čine samo autori u domovini, nego i oni izvan nje, odnosno kako bi to sam Nikolić rekao: „Krajnje je vrijeme da se sve hrvatske književnike i druge kulturne radnike i umjetnike, ma gdje oni živjeli u domovini ili u tuđini, promatra kao zajedničku nacionalnu baštinu.“ Hrvatska revija bila je mjesto bogate književne produkcije, posebno poetske, a uspješno je oslikavala i političku situacija hrvatske emigracije. Predsjednik DHK-a Božidar Petrač u tom je kontekstu naglasio kako je Revija nudila bogatu lepezu narodne memorije, a svojim je prilozima nagovještavala kraj vremena ideologija. Vješto balansirajući između intimne i društvene biografije Nikolić je na stranicama Hrvatske revije težio ostvariti hrvatsko kulturno jedinstvo. Tomu u prilog ide sadržajno bogatstvo časopisa, koji je okupljao mnoge žanrove od memoarske i putopisne proze, socijalno-političkih i historiografskih članaka, eseja, kritika do književnih, likovnih, glazbenih, kazališnih i jezikoslovnih priloga. Vinko Brešić podsjetio je kako je primijenjen fonetski pravopis kojim se koristilo i u domovini, a ne korijenski kao u NDH, što je određivalo općehrvatsko usmjerenje časopisa, s čime se složila i Dunja Seiter Šverko u analizi prepiske između Antuna Bonifačića i Vinka Nikolića, izjavivši kako je „Hrvatska revija imala status male Matice hrvatske u tuđini“ koja je okupljala raspršenu emigraciju sve do povratka časopisa u domovinu devedesetih. Prisjetila se i brojeva koji su izlazili u Buenos Airesu (1951–1966), Parizu (1966–1967), Münchenu (1967–1978) te Münchenu i Barceloni (1978–1991).

Kada o Nikoliću govorimo s povijesne distance koja omogućava valorizaciju, možemo reći da je četrdeset godina Nikolićeva uređivanja Revije četrdeset godina borbe se s brojnim pitanjima odnosa umjetnosti i politike. Do kojih se granica one prožimaju i gdje prestaje sloboda umjetničke misli? Nikolić je s jedne strane kao pjesnik sam sudjelovao u umjetničkom procesu te uključivao mnoge mlade pjesnike, ali je s druge nastojao osnažiti nacionalni identitet te sagraditi most s domovinom. Stranice Hrvatske revije svjedoče o tom kompromisu, kompromisu u obliku časopisa za književnost, kulturu i politiku. Na tom je tragu govorio i Ivica Miškulin baveći se položajem hrvatskoga naroda u monarhističkoj Jugoslaviji na stranicama Revije. Od feljtonističko-esejističkih prikaza preko prijepisa izvornih dokumenata do polemika, zajedničko im je to što su pisani vrlo visokim znanstvenim stilom. Dominiraju tako teme ideologije jugoslavenstva, nalaze se članci o Anti Paveliću, Stjepanu Radiću, Vladku Mačeku, Jurju Krnjeviću i dr.; manje su zastupljene teme o Katoličkoj crkvi, Alojziju Stepincu i sl. Posebno je, međutim, Miškulin istaknuo Filipa Lukasa i njegovu dekonstrukciju jugoslavenskoga mita, a spomenuo je i širinu Hrvatske revije koja se ogledala u suživotu suradnika različitih političkih stavova.

Jezik – metonimija domovine

U svojih četrdeset emigrantskih godišta Hrvatska revija tiskana je na oko 28.000 stranica, a statistički pregled iz 1996. u Bio-bibliografskom leksikonu suradnika, bilježi imena više od šeststo suradnika, među kojima je više od sto onih sa pseudonimima. S obzirom na uvjete i okolnosti u kojima je časopis nastajao riječ je o fascinantnim brojkama. Tako je među suradnicima časopisa bio i dr. don Ivan Tomas, koji je esejima o svjetskim i domaćim državno-političkim zbivanjima, crticama o životu svetaca, umjetnika, književnika i drugih bio jedan od najplodnijih suradnika, što je istaknuo Domagoj Tomas.

Vinko Nikolić

Na popisu suradnika našao se i Lucijan Kordić, u čijoj su poeziji nalaze spojevi nadrealnoga, futurističkoga i ekspresionističkoga momenta koji oblikuju njegovu pomalo hermetičnu poeziju u kojoj se lako spajaju evolucionizam i teologija, ali takvu evoluciju koja se kreće prema Kristu. Na njegov se opus osvrnuo Davor Šalat. Kordićeve su pjesme pune ljubavi koja je prikazana kao pozitivna razvojna snaga, ali ne nedostaje u njegovim pjesmama ni ruralne slike zavičajne Hercegovine, naglasio je. Pjesnik domovinske slobode, kršćanske religioznosti bez pretjeranih ukrasa te posebno pjesnik nade, poput ostalih objavljivanih pjesnika, Viktora Vide, Rajmunda Kuparea, Borisa Marune primjerice, važnost podaje jeziku, „oslobođenomu jeziku koji postaje metonimija domovine“. Neizostavna je ličnost svakako i Luka Brajnović, koji je u Reviji objavio svega šest pjesama. Dvojezičan pjesnik, modernoga izraza u španjolskim pjesmama, a ponešto tradicionalniji u domaćim, pisao je o zavičaju Boke kotorske te mnoge religiozne pjesme suptilnih nota, bez patetike. Zvan El Maestro (Učitelj), u svojoj drugoj domovini Španjolskoj, jedan je od osnivača Katedre za novinarsku etiku, a po njemu je i međunarodna novinarska nagrada nazvana Luka Brajnović, koju je posthumno dobio i Siniša Glavašević. Brajnović je, prema riječima Božidara Petrača, bio angažiran hrvatski laik koji je volio reći kako je „samo onaj koji služi drugima medijski profesionalac“.

Okupljeni su se dotaknuli i pitanja odnosa Revije s drugim emigracijskim zajednicama, posebno gradišćanskim Hrvatima. Istaknuta je tako važnost Hrvatskoga akademskoga kluba, osnovanoga 1948. u Beču, koji je dobivao časopis i pronosio novosti među gradišćanskim Hrvatima te suradnja s Hrvatskom maticom iseljenika. Važnu ulogu u povezivanju Hrvatske revije i HAK-a imao je Stjepan Šulek, a neosporna je važnost i kulturno-političkoga magazina gradišćanskih Hrvata Glas, koji je pokrenut 1957. kao mjesto okupljanja ne samo gradišćanske nego i druge emigrantske inteligencije. Hrvatske autohtone zajednice obilato su zastupljene u Hrvatskoj reviji u vrijeme Vinka Nikolića, što je iznimno važno, istaknula je Sanja Vulić, jer se time nastavio njegovati jezik, ali i hrvatska svijest. Nikolić je tako predvidio problem nacionalnoga identiteta gradišćanskih, moliških, bunjevačkih Hrvata, ali i problem opstanka srijemskih i bokeljskih Hrvata.

Odnos prema emigrantskoj baštini

Program Hrvatske revije jasno je bio utvrđen već u prvom broju, bilo je to slobodno i neovisno hrvatsko kulturno glasilo koje neće služiti nikomu, nego isključivo Hrvatskoj i njezinoj borbi za državnu samostalnost te za kulturno jedinstvo. Obitelj Nikolić je u tom duhu 1990. Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu darovala komplete Hrvatske revije i njezine Knjižnice utemeljene 1957.

Povratkom Revije u matičnu zemlju prekinuta je podjela na emigrantsku i domovinsku književnost. To je svakako jedan od najvećih događaja u domaćoj književnoj povijesti. Od 1991. Hrvatska revija izlazi u Zagrebu u nakladi Matice hrvatske s kojom je povezana od samih početaka i osnivanja 1928, nastavljajući se na nekadašnju tradiciju izlaženja Ilirskih novina te Kola iz 1842. Vraza, Vukotinovića i Rakovca. Velika je zasluga Matice hrvatske u modernom oblikovanju Hrvatske revije, zbog čega su je mnogi željeli kopirati, ali koju su zbog stručnosti i kvalitete nadasve poštovali i čitali. Razlog zbog kojega su emigranti uzeli upravo Reviju kao ogledalo rada, podsjetio je potpredsjednik MH Stjepan Sučić, jest taj što je časopis u domovini smatran vrhunskim uspjehom koji su htjeli postići i u svijetu, a golemim uredničkim djelom Vinka Nikolića to su i uspjeli.

U pjesmi Plač u stihu, Nikolić jasno kaže: „Posve je svejedno, da li će se naći / poslije moje smrti, tko će me veličat, / tko će sklesat ploču, dom moj da označi“, ostavljajući budućim naraštajima slobodu da ga pronađu u njegovu golemu radu te ponovno vrednuju njegovu, ali i čitavu emigrantsku ostavštinu. Nasljednik uredničkoga mjesta Hrvatske revije, Boris Maruna svojim je pjesmama bez dlake na jeziku secirao stanje onodobne emigrantske inteligencije. Njegova djela i dalje besmrtnom svježinom potiču propitkivanje stajališta o emigrantskoj književnosti i djelatnosti. Sjetimo li se stihova njegove istoimene pjesme Hrvati mi idu na jetra, nameće se pitanje ide li danas komu emigrantska književnost na jetra? Zašto je odnos prema toj neizmjerno vrijednoj književnoj ostavštini površan i prigodničarski? Jer iza organizatora ovoga važnog skupa koji je otvorio brojna pitanja, znamenitih hrvatskih institucija, stoje slabo posjećena izlaganja te brojni otkazani nastupi.

Velik čovjek kojega prati još veće životno djelo, središnji hrvatski kulturni časopis izvan Hrvatske, zaslužio je više pozornosti kako starijih, tako mlađih znanstvenika, a napose studenata koji će oživiti i zasluženo vrednovati dosege emigrantskoga pera Vinka Nikolića.