Trend sputava umjetničku slobodu

Branka Cvitković, prvakinja zagrebačkoga HNK-a i nacionalna dramska prvakinja, četrdesetu obljetnicu umjetničkog djelovanja obilježila je u Osijeku, glumeći u predstavi Unterstadt, a ne u Zagrebu, kako bi dolikovalo. Zašto, kao i mnogošto što se odnosi na njezino umjetničko djelovanje, tema su ovog razgovora.

Gospođo Cvitković, četrdesetu obljetnicu umjetničkog rada niste obilježili u zagrebačkom HNK-u, gdje ste prvakinja?

Ove sezone u svom matičnom teatru u zagrebačkom HNK-u nisam ni u jednoj novoj podjeli pa nisam ni razmišljala o nekoj proslavi. Ali kako mi je gospodin Šnajder, intendant HNK-a u Osijeku, ponudio da obilježim obljetnicu u njihovu teatru, u predstavi Unterstadt sa sjajnom ulogom Jozefine, nisam dvojila, pristala sam. Sada kada vratim film unatrag mogu biti samo sretna i zahvalna osječkom HNK-u na veličanstvenoj proslavi. Nisam ni u snu pomislila da će me u gradu koji nije moj prihvatiti s toliko poštovanja, uvažavanja i ljubavi i da će mi se toliko ljudi iz kulture izravno obratiti na osječkoj sceni. I intendantica mojega kazališta Ana Lederer bila je u Osijeku, održala mi uistinu nadahnut i lijep govor i ja to cijenim i zahvalna sam joj na tome.

Snimio Andrija Tunjić

Nije vas smetalo što obljetnicu slavite u Osijeku?

Ne. Više me je zanimao rad na predstavi Unterstadt u režiji Zlatka Svibena. Kao gošća osječkog HNK-a bila sam potpuno neopterećena bilo čime. Zavoljela sam ulogu Jozefine, koja me ispunila, prožela i otvorila u meni putove kojima sam stizala do najdubljih dubina sebe same i samu sebe iznenadila na koliko smo se mjesta ona i ja susrele, ispreplele i preklopile. Igrajući Jozefinu glumački sam postala toliko prohodna da je uvijek iznova s lakoćom proživim, ona se tako komotno smjestila u meni. A kada glumac dođe do te razine, može biti zadovoljan. Satisfakcija je doživjela kulminaciju kada je predstava proglašena najboljom u prošloj sezoni i ponosna sam zbog toga.

U Osijeku je četrdesetu obljetnicu proslavila i Marija Kohn.

Marija Kohn velika je glumica i može slaviti gdje god hoće. Svakom kazalištu treba biti čast ugostiti takvu umjetnicu. A i ja si umišljam da kao nacionalna dramska prvakinja imam pravo na osjećaj kako su sve hrvatske pozornice i moje.

Ne pokazuje li i ta proslava odnos matičnoga kazališta prema vama, ali i prema kazalištu općenito?

Sve što se događa nešto pokazuje i nešto znači. Pa tako sigurno postoji određeni odnos moga kazališta prema meni. Meni je važno ono što ja osjećam prema svojoj matičnoj kući, a što se nije promijenilo svih četrdeset godina.

Što je to?

To je odgovornost prema sebi, kolegama, suradnicima, osjećaj pripadnosti ansamblu, osjećaj zajedništva i služenja predstavi. To znači nastojati dosegnuti najviše umjetničke standarde, ne ogriješiti se o kazališnu etiku, biti oduševljeni pripadnik i polaznik jedne škole koju nikada neću završiti. Znači učiti i dijeliti umjetničke zanose, uspjehe, ali i padove, pronalaziti snagu za neprekidni rad. Ako je došlo neko drugo vrijeme u kojem ovakva pravila više ne vrijede, onda mi je drago što sam pripadala vremenu u kojem smo mi kazališni ljudi razmišljali na takav način, zanosili se i drhtali prije svake predstave i preispitivali pri završetku iste.

Unatoč tomu nagrade vas zaobilaze, a dobivaju ih glumice koje nisu ni blizu brojnim vašim odigranim ulogama. Jesu li tomu razlog i klanovi, koterije, lobiji?

Ja o nagradama razmišljam tako da o njima ne razmišljam i ništa ne činim da ih dobijem. A vjerujte mi, na tome se mora itekako „raditi“. Zar dobiti nagradu znači da ste dosegnuli sam vrh, da ste najbolji? Mislim da uvijek ima boljih i da se treba truditi približiti se tim najboljima, a ne dobiti nagradu, zadovoljiti svoju taštinu i samodopadno se šepuriti. Ja uredno odsjedim svoje nominacije, ne znam već po koji put, i sigurna sam da neću dobiti nagradu. To je tako i zbog toga nisam uopće uznemirena.

Znači li to da postoje klanovi, lobiji…?

Pa naravno da postoje. Da ne postoje, ne biste me to ni pitali. To je pitanje izbora ili kako ja kažem prodavanje duše. Onaj tko to čini više nikada nije svoj. A biti i ostati svoj bit je našega posla. To je tajna koju svaki glumac sam za sebe i u sebi gradi tijekom života. Gluma je pokazivanje i razotkrivanje glumca koji unatoč tomu ostaje svoj, ostaje tajna. Ostaje nedorečen.

I niste pripadnik nikakva lobija?

Valjda je poznato da nikada nisam pristajala na koterijaštvo, da sam se od toga ogradila vrlo otvoreno, da se nikada nisam kao slučajno zaljubljivala u redatelje, da o takvim glumicama imam svoje mišljenje i da s gnušanjem gledam na razna spletkarenja. Jedini lobiji u koje vjerujem su rad i talent, ma što god to značilo. Tko tomu pripada sigurno je pobjednik. Onda je slobodan, a ja svoju slobodu itekako plaćam.

Svojedobno je Bobo Jelčić izjavio da se u nas nagrade daju po kriteriju svakome ponešto. Ne devalvira li to naše kazalište?

Eci peci pec...! Bobo Jelčić je pametan i sigurno zna zašto je to rekao. Kazalište je ipak odveć jaka, ozbiljna i važna stvar da bi ga devalviralo nešto što su ljudi smislili kako bi se zavaravali. Nagrade su samo nešto što prati kazalište, a što ne utječe na njegovu bit i značenje u društvu.

Kada ste odlučili biti glumica, jeste li razmišljali o nagradama i uspjehu?

Ne bih mogla reći da sam to odlučila. Studirajući na Filozofskom fakultetu jugoslavensku i komparativnu književnost, ni sama ne znam kako, našla sam se u Studentskom eksperimentalnom kazalištu i Bogdan Jerković odabrao me za rad na čuvenoj predstavi Druga vrata levo Aleksandra Popovića, koja je itekako uzdrmala profesionalnu kazališnu scenu i otvorila mi vrata teatra, nečega u što sam ušla i više nisam mogla ni znala izići. Nakon toga uslijedio je poziv Fadila Hadžića u Jazavac, prve zarade, pa prijemni ispit na Akademiji.

Zašto ste išli na Akademiju?

Išla sam zato što sam shvatila da mi trebaju određena znanja i da želim nešto više i drukčije od forme cabareta, koji me učinio glumicom. Mnogi su bili sigurni da sam ja zapravo glumica, mnogo prije nego sam ja to sama shvatila. U književnosti sam se dobro osjećala, ali gluma me učinila potpunom, ona me uputila na dug put istraživanja sebe i svijeta oko sebe, na traženje odgovora i postavljanje pitanja, ona mi je ponudila iskustva – pretvarala ih je u fundus znanja koja su mi koristila u životu i radu. U tom nadigravanju sebe same, u toj interakciji, nisam razmišljala o uspjehu kao o nekom postignuću.

Što je uspjeh?

Gledajući svijet oko sebe pa i svoje okruženje ne želim pripadati uspješnima. Grozim se „uspješnih ljudi“. Nije moj posao biti uspješna, lijepa i poznata. To bi bilo odveć lako. Umjetnik mora biti živ, mora mijenjati i pokretati sve što je ustajalo i uspavano. Mora biti neposlušan, mora upozoravati, uzrujavati i uznemirivati one koji su se uljuljkali u svoju uspješnost i samodopadnost.

U jednom razgovoru redatelj Vladimir Gerić rekao mi je da je kazalište tajna koju želi otkriti. Je li današnje kazalište tajnovito ili je slično politici?

Profesor Gerić pravi je kazališni čovjek, od kojeg sam učila i od kojeg uvijek nešto novo saznam i naučim, čak i onda kada se slučajno sretnemo i pročavrljamo. Uvijek ima nešto reći i uvijek zagrebe po toj tajni koja nas je sve namamila i zavela. I nadam se da ju nikada nećemo dokraja otkriti i da će nas još dugo povezivati i uzbuđivati. Politika nije nikakva tajna. U njoj je sve prozirno i jasno, nije vrijedno zadrhtati zbog nje ni za nju. Ali kazalište se treba baviti politikom jer je umjetnost i savjest društva. Zato nije dobro kad se politika bavi kazalištem.

Jesu li glumci danas postali važniji od predstava i redatelja?

Danas ima kojekakvih glumaca koji to i nisu, a nazivaju ih glumcima i proglašavaju zvijezdama. To je mnogo ozbiljniji i složeniji posao od sama pokazivanja.

Vjerujete li više redateljima ili njihovim koncepcijama?

Pravi je redatelj mnogo više od njegove koncepcije. Dobar redatelj mora biti „zavodnik“ kojem ću povjerovati i koji će vjerovati meni, koji će glumcu pomoći da se otvori i ponudi ono najbolje i najtočnije za predstavu. Predstava je zajednički put pun zamki, iznenađenja, prepreka i sukoba koji glumac i redatelj moraju zajedno proći neozlijeđeni.

Zašto se u nas glumci sve češće prihvaćaju režije?

Glumci se prihvaćaju režije iz raznoraznih razloga; iz nezadovoljstva, iz potrebe da dokažu da mogu i znaju više, katkada zato što su odustali od glume itd. Moram priznati da baš i nisam oduševljena ni impresionirana time. Zadovoljnija sam kad svatko radi svoj posao. Mnoge od takvih režija najčešće se svedu (uz časne iznimke) na puka uprizorenja teksta, što malokoga zanima. To obično bude tek jedna razina onoga što predstava treba biti.

Spomenuti Gerić rekao mi je i da je koncepcija ono što publika ponese iz kazališta, a ne ono zbog čega bi trebala doći u kazalište. Slažete li se s tim?

Publika s predstave mora otići s pitanjima na koja će svaki gledatelj pokušati naći svoje odgovore. Predstava treba na taj način ostati u komunikaciji s publikom.

Unterstadt je i politička predstava, pa je ipak do Nagrade hrvatskoga glumišta bila nezapažena. Je li tome ipak uzrok politika?

Unterstadt je politička predstava utoliko što aktualizira svevremene probleme. Ona je kronologija vremena u kojem politika i ideologije snažno utječu na društvo u cjelini i na pojedinca. Ali ona ne tumači, ne interpretira, ne nameće, nego vještim dramaturškim obradama niže istinite događaje i sudbine koji upravo zato što su istiniti u nama pokreću emocije preko kojih postajemo aktivni, živi i slobodni u slaganju svojih stavova o toj tematici. U glumačkom procesu kroz probe, a to je najzanimljiviji dio našeg posla, kretali smo se kroz obilje materijala. Valjalo je uočavati, odabirati pažljivo i koristiti se samo onim što neće otežavati scenski život likovima koje tumačimo.

Zašto kao takva predstava nije bila prepoznata na praizvedbi?

Predstava i nije mogla biti uočena na premijeri jer ju je kritičarski Zagreb ignorirao. Naime, nitko od kritičara nije bio tamo. No predstava je toliko jaka pa je upozorila na sebe i opomenula one koji su dužni o tome pisati. Unterstadt je predstava koju treba vidjeti, o kojoj treba pisati i kojoj treba dati prostora i šansu da živi i u drugim sredinama. Bilo bi dobro i korisno da je publika vidi diljem Hrvatske.

Zašto kritičari nisu bili na praizvedbi?

Što je razlog nedolaska kritičara na premijeru, politika ili nešto drugo, ne znam.

Neki ljevičari govore da je odveć desna.

Istina često izaziva nemir, nelagodu, ponekad stid, bijes, ona uznemiruje, opominje, zato je neugodna. Valja ponekad priznati i ono što nam ne odgovara i što nas primora da počnemo drukčije gledati na stvari. Vidi li netko u toj predstavi previše desnog, vrijeme mu je za korekciju dioptrije.

Vjerujete li u kazališnu modu, u predstave koje su posljedice određenih prolaznih trendova?

Eksperimenti su potrebni i dobrodošli. Oni nas koji put dovedu do dobrih novih saznanja, a koji put nas odvedu u krivom smjeru. Sve je to zdravo ako znamo put natrag, ako smo dobro utemeljeni u svojim znanjima, ali ako samo besciljno lutamo to je uzaludan trud. Ne zaboravimo da biti u trendu usporava i ograničava beskrajne mogućnosti koje su pred nama. Trend često sužava vidike i sputava umjetničku slobodu.

Pomislite li kada da bi vam modernisti mogli oduzeti dio umjetničkoga identiteta?

Obezvrijediti talent ne može nitko. Ne bojim se toga, nisam se nikada osjetila ugroženom s te strane. Može me netko povrijediti, zaobići, tretirati kao da ne postojim, da nisam važna, to da, s tim sam se naučila nositi, ali talent je neobezvrediv. Pogotovo ako ga znamo zaštititi radom i prepoznatljivim rukopisom.

Ipak se dogodi da moderni ukus talent gurne ustranu.

Negativno je, a ujedno i naivno to što nas žele uvjeriti da je to nešto novo i nikada viđeno, rezervirano samo za povlaštenu, pomodnim kriterijima odabranu manjinu. Osobito kada ne znaju da smo u nekim vremenima bili sudionicima pravih avangardnih predstava koje su nešto značile u društvu, koje su pokretale, mijenjale, čak i rušile ustaljeni red. Negativno je to što nam nude, po ne znam koji put, reciklirane uratke uvjeravajući nas da je to novo, veliko i važno, a zapravo je samo još jednom sklepana i dobro ili loše upakirana kazališna stvarnost. Laž je ono što ne podnosim u kazalištu. Uvijek ću se zalagati za istinu pa makar ona i ne bila tako atraktivna i zavodljiva kao laž.

Uspostavlja li u nas umjetničke kriterije, kako bi Krleža rekao, nepoznat Netko?

Postoje neki opće prihvaćeni kriteriji, ali svaki umjetnik za sebe gradi i uspostavlja vrijednosne sudove, a onaj nepoznat Netko uvijek je tu i poigrava se našim kriterijima. Tko je taj Netko? Ima više tih Netkova ili Nitkova, kako vam drago, ali važno je ostati svoj i trajati.