Svrha od komedije

Nastavljajući ubrzani premijerni planirani slijed, Kazalište Marina Držića za svoj treći ovosezonski repertoarni odabir odlučilo se za Georgesa Feydeaua i njegovu komediju Ne vrti se okolo gola golcata. Predstavu koja, povremeno, u raznim inačicama naslova, ostaje dijelom domaće tekuće teatarske produkcije uglavnom nepretencioznih povoda i najčešće komercijalnih priziva. Radi se zasigurno o Feydeauovom nezahtjevnijem i lakšem kratkom komadu pa svaki njegov eventualni odabir mora nužno imati obilje razloga, kreativnih alibija i dodatnih povoda. U svježijoj dubrovačkoj kazališnoj repertoarnoj praksi, nakon Mačka u vreći prošle sezone ne baš preporučujućih referencija, ovo je drugo posezanje za Feydeauom koje u konačnici ponavlja stare nedoumice, nakanu i traži povode, teško nalazeći argumente svoje svrhe i ozbiljnija opravdanja ovakvog uprizorenja. Nakon dvosezonskog igranja komedijama Raya Cooneya, čini se, Feydeau je novi uporišni klasik za kojeg se u funkciji možda i mogućih pa i logičnih, ali i izvan usko kazališnih sustavnijih i dubljih promišljenosti traži opravdanje. Ciljano biran naslov koji bi, gotovo sam po sebi, trebao otvoriti repertoarni trag koji priziva smijeh i nudi komediju i kao takav ostati, čini se, važnom sastavnicom prepoznavanja dubrovačke profesionalne kazališne kuće. Scenska dosjetka iz političkog života, u kojoj saborskom zastupniku (u ovoj verziji Dubrovčaninu u Zagrebu dvadesetih godišta prošlog stoljeća) nerealnih ministarskih i drugih političkih ambicija, ugled i status na ljestvici korumpirane političke elite remeti luckasta supruga egzibicionističkih sklonosti i licemjerni svijet oko njega u kojem je i sam tipična karikaturalna karika, ispričana je i odigrana plošno i na razini uprizorenog vica kojem nedostaje zaigranosti, nužnog konteksta, očekivanog dosluha vremena, i onog jučer i onog danas, pa i poželjne aktualnosti i više željenog smijeha.

Ansambl nepretenciozne predstave

Redateljica Maja Šimić (kojoj je ovo druga suradnja s dubrovačkim kazalištem), možda i ne imajući izbora, slaže slike jednosmjernih doslovnosti u skicoznoj nepretencioznoj predstavi s tek ponekim duhovitim prizorom, koji ostaje iznimkom uglavnom zahvaljujući intuitivnim reakcijama glumaca. Scenografiji likovno ugodne ponude građanskog salona Marina Gozzea i sukladnoj glazbenoj suradnji Paole Dražić Zekić koja akcentira povremene živosti, pridružuje se i uredan kostimografski izbor Jelke Grljević s nekoliko duhovitih kreacija „ženske linije prozračnih haljina“ glavne (i jedine) junakinje U takvu slijedu okolnosti našli su se i glumci, prije svega Glorija Šoletić i Branimir Vidić Flika s tek povremenim proplamsajima parodijskih i komičnih sekvenci, pa onda i Boris Matić i Edi Jertec te Hrvoje Sebastijan u svidljivoj scenskoj minijatiuri. Svi ipak sputani nemogućnostima, ostavljeni snalaženju i dorasli, na sreću, ipak profesionalnoj rutini. Dramaturški krhko i nezahtjevno štivo, uz relativno vješte ali i doslovne jezične intervencije Miše Martinovića, nepotrebno je prebačeno na dubrovački govor, kao i imena likova i nekih lokaliteta bez logike i uporišta u samom dramaturškom konceptu i redateljskom postupku. Možda je tako izgubljena prilika za ozbiljnije posezanje u korpus dubrovačkog baštinskog ili suvremenog dramskog štiva pa i onog komediografskog ako je to bio glavni argument ove najnovije dubrovačke svrhe od komedije.

Treća premijera dubrovačke profesionalne kazališne kuće mišljena je u nakani kao komedija i, najavljeno je, potrebna ponuda smijeha publici koja će ipak na kraju, ne osvrćući se na ovakva zanovjetanja, dati ocjenu predstavi koja teško, u mogućim kroničarskim pa i kritičarsikim prepoznavanjima, nalazi opravdanje i umjetnički alibi prisutnosti u zahtjevnom premijernom repertoarnom rasporedu Kazališta Marina Držića ove ambiciozno zamišljene sezone.