Summa hrvatskoga književnog pamćenja

Osim specifičnom labirintskom strukturom, Hrvatska književna enciklopedija nudi se i kao mimesis sveukupna znanja o hrvatskoj i s njom povezanim književnostima i književnim kulturama, kao enciklopedija koja znači suverenu zaštitu od nestanka kolektivnoga kulturnog pamćenja, branu pred zaboravom

Ideja enciklopedije i enciklopedijske leksikografije počiva na duboko humanističkoj ideji o povijesnom pamćenju čovjekova bića i uvjerenju da prošlost, širinu i dubinu njezinih znanja i spoznaja treba pamtiti, a pamćenje raznih znanja njegovati i usustavljivati na razne načine i u raznim oblicima, raznim mnemotehničkim sredstvima. Ne treba govoriti da u svakoj ideji skupljanja znanja leži svijest i uvjerenje o smislu čovjekova postojanja. Ili, da parafraziramo Rolanda Barthesa, svaka enciklopedijska slika pokazuje bit čovjekove ljudskosti.

Gl. ur. Velimir Visković, zamj. gl. ur. Zoran Kravar, izd. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010–2012.

Ideja prikupljanja i sistematiziranja raznovrsnih znanja, podrijetlom iz antike, od grčkih filozofa, ponajprije Aristotela, prisutna je u obliku raznih summa i kompendija i u srednjem vijeku da bi se u doba humanizma i renesanse počela usustavljivati i dobivati obrise sistematiziranja posebnih i specifičnih znanosti i disciplina. Hrvat Pavao Skalić u bogatu nizu takvih sakupljača znanja zauzima važno mjesto jer je u naslovu djela Encyclopaediae seu orbis disciplinarum tam sacrum quam profanarum epistemon (Basel, 1559) prvi uporabio riječ enciklopedija u modernom smislu tog pojma.

Što se tiče posebno književnih enciklopedija, treba podsjetiti na dubrovačke historiografe, od Ignjata Đurđevića, preko Slade Dolcija pa do Serafina Crijevića, književnih historiografa koji nude prve ovjerovljene i pouzdane sistematizacije znanja o književnosti (podsjetimo se samo trosveščanoga djela Bibliotheca Ragusina iz pera Serafina Cerve).

Francis Bacon iznosi ideju o potrebi diobe i specifičnog usustavljivanja raznih disciplina sa za svaku od njih primjerenom metodologijom. Naravno, te će ideje do punog izražaja doći u radu francuskih enciklopedista koji su sva dotada osviještena znanja i spoznaje nastojali oblikovati kao sustavne kataloge specifičnih i specijaliziranih znanja.

Složena struktura

Četverosveščana Enciklopedija hrvatske književnosti glavnog urednika Velimira Viskovića i zamjenika glavnog urednika Zorana Kravara, pomoćnice glavnog urednika Vesne Radaković-Vinchierutti i urednika Jasne Bašić, Ane Diklić i Tomislava Šakića, koja broji 270.000 redaka, specifična je u mnogo pogleda. Ne pripada ni leksikonima pisaca ili djela, ni enciklopedijama u tradicionalnom smislu te riječi, ni povijestima književnosti, a opet ujedinjuje obilježja i metodologiju svih takvih djela. Za razliku od leksikona u kojem se ciljano traži određeno ime, za razliku od leksikona djela fokusiranih na jedno jedino djelo, za razliku od književne historiografije koja kronološki bilježi književne pojave, pravce, pisce i djela, ova Enciklopedija strukturirana je mnogo složenije. Ona, istina, donosi ponajviše podataka o piscima – nalaze se tu biografski članci o približno tri tisuće hrvatskih pisaca – a zatim i o svim više ili manje važnim djelima hrvatske književnosti (ima ih u Enciklopediji oko osam stotina), ali isto tako i brojni podaci i informacije o svemu što je u vezi s književnom kulturom hrvatskoga naroda. Od natuknica o srednjovjekovnoj pismenosti, prepisivačima, prvim tiskarama, skriptorijima, srednjovjekovnim pismima, kodeksima, od podataka o svakom srednjovjekovnom žanru ili pak vrsti usmene, folklorne književnosti, preko detaljnih podataka o hrvatskim humanistima, kao i o talijanskim ili europskim humanistima koji su usmjeravali i određivali književne i kulturne horizonte naših pisaca, pa do brojnih pisaca i djela ranonovovjekovlja – sve to možemo naći u ovoj književnoj enciklopediji.

Kako bolje poznajem hrvatsku ranonovovjekovnu književnu kulturu od one modernije, razumljivo je da sam se više zanimala za to razdoblje naše književne kulture. I pronašla sam u Enciklopediji sve, baš sve na što sam pomislila: ne samo pisce i djela, ne samo prikaze pokreta, razdoblja i stilova, ne samo brojne talijanske pisce koji su u velikoj mjeri usmjeravali i oblikovali našu književnosti, nego i teorijsko-povijesne prikaze pojedinoga književnog roda, žanra, vrste, versološkog pitanja, retoričke figure, kao i povijesti knjige, kodeksa, manuskripata, prvih tiskanih djela i slično.

U Enciklopediji se nalaze i raznovrsni podaci o usmenoj, folklornoj književnosti, od pregleda folklornih žanrova, pripovjedača i zapisivača, prenositelja do izvedbenih elemenata toga tijeka hrvatske književne kulture.

Zatim donosi Enciklopedija opsežne natuknice o književno-kulturnim dodirima hrvatske književnosti s talijanskom, njemačkom, austrijskom, kao i svim slavenskim književnostima, ali i natuknice o vezama hrvatske književnosti, od najranijih vremena, s angloameričkom, bliskoistočnim ili pak dalekoistočnim književnim kulturama. Isto tako, za svaki periodizacijski pojam, za svaku književnu vrstu ili žanr, za svaki tip stiha ili strofe donosi Hrvatska književna enciklopedija relevantnu natuknicu te tvori svojevrsni versološki thesaurus.

U Enciklopediji su obrađeni svi, i to ne samo hrvatski književni časopisi nego i strani u kojima su objavljivali hrvatski pisci.

U četirima opsežnim svescima razasute možemo naći i informacije o važnim institucijama i udrugama pisaca te književnim manifestacijama. Opisani su mnogi književnoteorijski pristupi, brojne paradigme koje su oblikovale i usustavljivale pristupe književnim djelima, piscima i razdobljima. Niz književnih povjesničara i kritičara našao je u Enciklopediji dolično mjesto, a nisu zaboravljeni ni brojni prevoditelji književnih djela na hrvatski, kao ni strani prevoditelji hrvatskih djela na svoj idiom. Posebno je relevantna i zanimljiva činjenica što Enciklopedija donosi natuknice o brojnim stranim piscima koji su utjecali ili na bilo koji način pridonijeli oblikovanju hrvatske književnosti.

Tako zamišljena Enciklopedija čitatelju svaki put kada je uzme u ruke priređuje iznenađenje strukturom, kompozicijom: za razliku od nizanja znanja samo jednog reda znanja ili nekog jedinstvenog sustava znanja, ona je, uporabimo srednjovjekovnu metaforu, svojevrsno razgranato drvo znanja, bogato cvjetovima, plodovima i listovima. Istodobno, ona je svojevrsni labirint u koji ulazite s raznih strana, a ti su ulazi zakriveni, neočekivani i neobični te listajući je, otkrivate da u njoj postoje razni ulazi, posve nepredviđeni te nikada ne znate na kakav ćete zanimljiv i dotad nepoznat podatak u njoj naći. Pritom su ulazi u labirint brojni: od pisaca, djela, žanrova, stilskih razdoblja, stranih pisaca koji su ostavili znatnog traga u našoj književnosti, časopisa, kulturnih događaja i ljudi iz kulture u najširem značenju te riječi – sve to možemo naći u ovoj enciklopediji, svaka od odrednica informira.

Tako, osim specifičnom labirintskom strukturom, ova enciklopedija nudi se i kao mimesis sveukupna znanja o hrvatskoj i s njom povezanim književnostima i književnim kulturama, kao enciklopedija koja znači suverenu zaštitu od nestanka kolektivnoga kulturnog pamćenja, branu pred zaboravom.

Jedinstvena nacionalna enciklopedija

S druge strane, Hrvatska književna enciklopedija oblikovana je poput moderne mreže raznolikih znanja o književnosti i njoj srodnih umjetnosti i disciplina. Ona na svakom koraku pokazuje umreženost hrvatske književnosti, njezinih djela i pisaca s drugim umjetnostima, primjerice s likovnom i glazbenom umjetnošću, s teatrologijom i svim oblicima kazališne umjetnosti, ili pak s drugim humanističkim disciplinama, od historiografije, filozofije, psihoanalize, lingvistike, filologije, estetike, prevodilaštva. Takva enciklopedija, koliko poznajem bogate i vrsne enciklopedije u njemačkoj, ruskoj i poljskoj leksikografskoj enciklopedistici, u tim zemljama ne postoji.

Listajući Hrvatsku književnu enciklopediju nailazite na stara i nova znanja (mnogo natuknica plod su istraživačkoga rada njezinih autora), na stare i nove spoznaje, isprepletene u abecednom nizu, kao kompendij onoga što u najširem smislu te riječi možemo nazvati hrvatskom književnom kulturom od njezinih srednjovjekovnih i anonimnih početaka do bliske suvremenosti kako je ona zapamćena u raznovrsnim izvorima, a umrežena u mapu znanja zahvaljujući dubokoj i širokoj obrazovanosti i sustavnosti njezina glavnog urednika, pomoćnika glavnog urednika i najbližih suradnika.