Socrealizam bez pristranosti

Velika vrijednost izložbe Refleksije vremena, koju je kustoski organizirala Jasmina Bavoljak, jest u nepristranoj revalorizaciji socrealizma. Izložba prikazuje skulpture, slike, ali i dijelove svakodnevnih praksi koje su činile ideološki aparat FNRJ u prvim godinama njezina postojanja, ali i poslije

Odioznost takozvanog „socijalističkog realizma“ kao stila u umjetnosti mantra je koja odjekuje katedrama, stručnim časopisima i likovnom kritikom. Tako snažno ideologizirana umjetnost, pa još k tome u službi jedne totalitarne ideologije, laka je meta intelektualaca „lakih nota“ koji se vrlo jednostavno mogu „na prvu loptu“ oboriti na nju. Slično kao i nacistička umjetnost, ovaj se izričaj lako može diskvalificirati jer je velik dio njegove produkcije estetski sub par: posjeduje preveliku deskriptivnost, naglašavanje fizičke snage koje danas izgleda karikaturalno, inzistiranje na monumentalnosti i grandioznosti, preočitu i prebanalnu ideološku poruku koja nas lupa u glavu. Ali kako unutar tih stilova objasniti neke sjajne umjetnike – Arna Brekera ili Leni Riefenstahl u nacističkom, odnosno Veru Muhinu, Vanju Radauša ili Antuna Augustinčića u socrealističkom slučaju? Najlakše ih je sve diskvalificirati, što vrli kunsthistoričari čine s iznimnom lakoćom. A postoji li umjetnost koja ne propagira vladajuću ideologiju? Muzeji suvremene umjetnosti puni su artefakata „novih umjetničkih praksi“ i modernizma općenito kako bi naglasili tobožnju „demokratičnost i pluralizam“ kapitalističkog društva, koji tonu kao Titanik kada se nađu pred santom kakva je WikiLeaks koji otkriva mračno naličje našeg „najboljeg od sviju svjetova“ u Fukuyaminu nazdravičarskom „kraju povijesti“. I umjetnici koji silno angažirano ukazuju na neke probleme, zapravo tek na račun njih dobivaju stipendije različitih organizacija, to jest rade po „diktatu vremena“.

Kipar Antun Augustinčić portretira maršala Tita

Do jučer smo (pod parolama funkcionalizma) suludo mrzili devetnaesto stoljeće i uništavali njegovu baštinu. U samom tom stoljeću imali smo silno negativan odnos naspram poslovične „kićenosti“ baroka pa ga je i naš Strossmayer pokušavao dotući gdje god je stigao. U doba renesanse mrzak nam je bio barbarski srednji vijek, o kojemu je Vasari pisao kako je plod dekadencije, zablude i neukusa koji stvara oku neugodne forme. U srednjemu vijeku razgrađivani su antički hramovi, a pradjedovi svih povjesničara umjetnosti, Vandali, ušli su u legendu koju je kasnije leksemom „vandalizam“ krstio biskup Bloisa u doba Revolucije, Henri Gregorie. I u antici i u drevnom Egiptu razaranja potaknuta ideologijom bila su poznata pod nazivom damnatio memoriae. Čini se da je ljudima inherentna ne samo promjena ukusa nego i iracionalna mržnja estetike jučerašnjice, koja rezultira uništavanjem vlastite baštine. Kako je napisao Shakespeare u Snu ivanjske noći, kad začarani Lisandar odbacuje dosadašnju zaručnicu: „Jer ko što nam se smuči ponajviše, / Kad nerazumno jedemo slatkiše, / A najveći je dušman krivoj vjeri, / Tko bijaše njezin pa je iznevjeri / Baš tako ja ne trpim tebe živu, / Ko mrzak slatkiš il ko vjeru krivu“ (prijevod Josip Torbarina).

Ideološko oblikovanje osobnosti

Tekst Leonide Kovač u katalogu izložbe Refleksije vremena podsjeća nas na često (tako oportuno) prešućene činjenice da su najveći zagovornici socrealizma bili njegovi kasniji veliki protivnici, primjerice Gamulin ili Vera Horvat Pintarić. Ti su autori, naravno, svoje stavove post festum opravdavali nekom vrstom „mladenačke naivnosti“, ali nije li isto tako naivno vjerovati kako je „modernistička“, nereferentna, esteticistička umjetnost per se bolja od svega drugoga, kako je ideološki neutralna ili barem politički korektnija, kako je ona „naprednija“. Jer mi ponavljamo grešku Vasarija, koji je mislio da je umjetnost „evoluirala“ k idealu (koji bi za njega bio Michelangelo). No umjetnost ne napreduje prema nekom stilu ili načinu izražavanja, kao što ni organizmi u prirodi ne evoluiraju prema nekom idealnom obliku. Ona se naprosto mijenja. Za naše školnike realizam je „nazadan“, a apstrakcija „napredna“. U šesnaestom stoljeću gotičko apstrahiranje i ornamentalizacija smatrani su konzervativnima naspram renesansnog mimesisa i osvajanja dubinskog prostora na podlozi. U realnosti postoji samo dobra i loša umjetnost, bez obzira na njezin izričaj, ideologiju ili čak na htijenje. Umjetnost koja djeluje na promatrača i ona koja ne djeluje.

Velika vrijednost izložbe Refleksije vremena, koju je kustoski organizirala Jasmina Bavoljak, jest u revalorizaciji socrealizma, sine ira et studio. Izložba prikazuje skulpture, slike, ali i dijelove svakodnevnih praksi koje su činile ideološki aparat FNRJ u prvim godinama njezina postojanja, ali i kasnije. To su sletovi, pioniri, radne akcije, omladinske organizacije, kult ličnosti Tita, književni časopisi, filmski žurnali, zabavne novine (Plavi vjesnik), ali i Goli otok. To je sve prikazano u izložbenim prostorijama sa sagovima (omiljenim dekorom toga vremena) i nizom materijalnih artefakata svakodnevice – od starih radioaparata, školskih abaka za zbrajanje, odjeće, novčanica, dokumenata, markica, kuglica za glasovanje. Poseban dio čine predmeti hobista i radnih organizacija darovani Titu kao izraz poštovanja njegova kulta, patriotizma i napretka koji postižu. Izuzetno simpatični unikati s divovima koji se uz strujne dalekovode oslobađaju okova, male zubarske ambulante, tintarnice od čahura metaka, tabakere i gobleni s komunističkom ikonografijom pokazuju kako odnos ideologije i mase nije jednostran. Komunistički je režim težio oblikovanju naroda indoktrinacijom, a sam narod spremno je prihvaćao te modele i uzvraćao režimu, između ostaloga u tim malim predmetima kućne radinosti, usporedivim s fenomenom kućne ili intimne pobožnosti u srednjemu vijeku. Ideologija je uspjela postići da podanici svoju osobnost definiraju kroz nju.

Totalitarizam u korijenu avangarde

Stručni se tekstovi u katalogu na iscrpan i zanimljiv način bave različitim segmentima socrealističke kulture. Izuzetno je zanimljiv tekst Leonide Kovač, koji sintetizira sve njezine fenomene i barata vrlo zanimljivim tezama i literaturom, praktički nepoznatima u svim našim napisima o ovom razdoblju. I ona naglašava djelovanje režima u oblikovanju svojih podanika, a pozivajući se na Borisa Groysa poništava tradicionalnu podjelu „modernizma“ i „socrealizma“. Naime, kako kaže Groys, Staljinov model umjetničkog stvaranja koji bi (posve totalitarno) bio sveobuhvatni biopolitički projekt ima korijen upravo u avangardnoj ideji umjetnosti kao faktora koji aktivno djeluje u svijetu, prožimajući sve sfere ljudskoga života. Suprotno idealizmu programa i proklamacija ili kasnijih udžbeničkih romantizacija, avangardnim umjetnicima gubitak slobode pojedinca u tom „totalitarizmu umjetnosti“ ne predstavlja nikakav problem, dok su god oni na poziciji moći. Umjetnost i revolucija bile su u konceptu komunističkih upravitelja istovjetne i preduvjet jedna drugoj, a upravo takav je bio i stav avangardnih umjetnika. Totalitarni projekti prošloga stoljeća blizanci su njegovih umjetničkih utopija (sam Marinetti naglašavao je kako je futurizam rodio fašizam, a ne obrnuto).

Naslovnica časopisa Svijet, br. 1, 1954.

Zanimljiva je soba Titovih trofeja i odjeće. Cijela hemingvejština kojom se predstavljao – safari, cigare, viski, lijepe žene, skupa odjela – manifestacije su moći starije od faraonskih dana, a i njegova maršalska titula asocira na dvorska, habsburška vremena, prije negoli na titulu gerilskog borca. Izloženi kaminski sat artefakt je koji ukazuje na izuzetnu duhovitost njegova autora: on podsjeća na barokne satove, samo što umjesto skulptura nimfi, alegorija, ili Tassa i Shakespearea sa strane ima medaljone Marxa i Lenjina, a na postolju reljefe partizanskih borbi i kuće u Kumrovcu. Pogledamo li taj sat, jasno nam je da vrijeme, bar što se ljudske idolatrije naspram vladara tiče, vječno stoji.

U tekstu o slikarstvu kustosica izložbe odustaje od vrednovanja i naglašava ideološke i društvene silnice koje su gonile autore na slikanje vrlo naivnih kompozicija. Sud objektivne procjene morao bi diskreditirati mnogo tih slika, odrediti ih kao nezanimljive ili neinspirativne, kao puke dekoracije zakašnjelog impresionizma, koji u mrljastom potezu želi fiksirati radni elan i akciju trudbenika i udarnika. Međutim, unutar našeg socrealizma ima sjajnih slikarskih ostvarenja. Treba spomenuti Izvlačenje drva iz šume Otona Glihe, neka ulja Cate Dujšin Ribar, ili Đure Pulitike (koji se kao socrealist pokazao boljim slikarom negoli u ostatku svoga pseudoesteticističkog stvaralaštva), kao i kultnu sliku Na straži Ede Murtića iz 1946. Posebno je privlačna grafička mapa Končar Sergija Glumca iz 1956. u kojoj se on koristi svojim saznanjima iz ranijih razdoblja (ekspresionističko naglašavanje motiva jakim kontrastom, efektna i monumentalna kompozicija „nove stvarnosti“) za vrlo začudne estetizacije strojeva.

Nametnuti ideali

Skulptura je također obrađena detaljno, kao i problem monumentalne i komemorativne plastike, s kojim ni dvadeseto ni ovo naše stoljeće nikako ne izlaze na kraj, bez obzira na ideološki predznak naručitelja. Patetika i naglašavanje fizičke snage, monumentalizam koji ponekad ide do apsurda ili ružnoće česti su problemi ovih skulptura. Ipak, neinteligentno je suditi djelo samo po njegovoj poetici. Primjerice patetični socrealistički kip Koče Racina pred Gradskim muzejom u Samoboru 2009. zamijenjen je smirenijom, ali puno lošijom bistom istog pjesnika, s preširokom plintom, autora Tome Serafimovskog. Iako prethodni spomenik nije bio savršen, riječ je o estetskom koraku unatrag. Nadalje, iako Augustinčićev pretenciozni Spomenik palim Krajišnicima možda nije vrhunac njegova stvaralaštva, nitko ne može zanijekati kvalitetu njegova spomenika Titu u Kumrovcu, koja se očituje u dinamici i psihologiji, ili pak kvalitetu spomenika Nošenje ranjenika, koji je prava partizanska pietŕ. Mnogi povjesničari umjetnosti u nas ne mogu isplakati dovoljno suza za srušeni spomenik Vojina Bakića u Kamenskom i onaj urušavajući na Petrovoj gori, ali zato spremno odbacuju kvalitetu njegove odbijene skice za Marxa i Engelsa u Beogradu, naprosto jer je riječ o stiliziranom realističnom prikazu. Praksa je samozvanih „odvjetnika modernizma“ da apriorno odbacuju realizam na račun apstrakcije, pritom vrednujući povijesni kontekst i to koliko je djelo u skladu s nekim (naravno, stranim) uzorom, a ne ostvarenje samo. Slično se čini i kada se slikarstvo devetnaestog stoljeća vrednuje s obzirom na to koliko se ono približilo impresionizmu. Sve to znači da i naša struka danas, kao i umjetnici i njihovi komesari koji su tema ove izložbe, vjeruje u neke (svjetonazorske i estetske) ideale i da ih želi nametnuti. A nikako da shvatimo da nigdje nema više konformizma nego u umjetnosti. Možda samo – u povijesti umjetnosti.