Smjela i osebujna autorska vizija

Milanu Broš upoznala sam kao vitalnu šezdesetosmogodišnjakinju u studentskome domu „na Šari“, gdje je potkraj 1990-ih vodila plesnu radionicu. U to vrijeme o suvremenome plesu, a ni o Milani Broš, nisam znala gotovo ništa, njezino mi se ime činilo tek odnekle poznatim. Neiscrpne energije i nepokolebljiva entuzijazma te iznimno lucidna uma, aktivno sudjelujući u gotovo svim plesnim događanjima, nikad nije posustajala. Nije vodila običnu klasu; razgovori o tome što radimo i kako radimo bili su i važniji od treninga. Tada me je nepovratno zarazila plesom.

Vrtoglavi uspon Milane Broš i njezina Komornog ansambla slobodnog plesa na inozemnoj sceni potkraj 1960-ih i tijekom 1970-ih činio se nestvarnim. Smjele i osebujne autorske vizije, svjesna svoga mjesta u umjetnosti, a istodobno pristupačna i neposredna, tijekom cijele karijere s jednakim je žarom pristupala i umjetničkom i pedagoškom radu.

Pišući o Milani Broš često se ističe školovanje u Sieni, Parizu i drugim europskim gradovima. Ipak, ishodište njezina stvaranja bila je zagrebačka kulturna sredina, a inozemna edukacija tek potvrda ranijih spoznaja. Zbivanja u likovnosti i glazbi tijekom 1950-ih bila su ključna i za autorski rast Milane Broš. Plesom se počela baviti kao djevojčica, učeći balet od Mije Čorak Slavenske, Olge Orlove i Margarite Froman. Nastavlja djelovati u ansamblu LADO, a upoznaje se i s Labanovim nasljeđem. Sve te tradicionalne forme nisu odgovarale njezinim zamislima. Rješenje pronalazi u Cageovu jednačenju zvuka i tišine, shvaćajući da pokret može biti sve, pa i mirovanje. Milana Broš zagovarala je ideju o slobodnome plesu, jer joj je odrednica suvremeni bila podjednako problematična kao i termin moderan.

U slobodnome plesu potencijalno je moguć bilo koji pokret posredovan ljudskim tijelom. Drugo važno načelo također je povukla iz glazbe. Riječ je o improvizaciji koju Milana Broš ne razumijeva kao koreografsko, odnosno plesačko sredstvo koje ishodi koreografiju. Za nju je improvizacija najviši stupanj organizacije scenskoga događanja. Improvizacija nije anarhija, kolektiv na sceni mora disati kao skladan skup individua. Razmišljanja o improvizaciji provjerila je potkraj 1950-ih u Zagrebačkome pionirskom kazalištu, a 1962. nastaje Eksperimentalna grupa slobodnog plesa, koja godinu kasnije mijenja naziv u Komorni ansambl slobodnog plesa. KASP tijekom 25 godina postojanja i izmjene triju generacija plesača nije pristajao na jednostavna rješenja, ostajući vjeran istraživanju i odričući se populizma. U njihovu radu nije bilo mjesta za kompromis. Svaka je generacija ostavila iza sebe vrijedna plesna ostvarenja. Izniman uspjeh polučili su Pjev mladića u gorućoj peći (Stockhausen), Ionizacija i integrali (Varese) i Pisaće mašine + jazz (Schifrin, Bey), osvojivši 1968. prvu i jedinu nagradu na međunarodnom koreografskom natjecanju u Theatre d’essai de la danse u Parizu. Poetiku KASP-a moguće je sažeti na put od plesne improvizacije i instrumentalnog teatra preko rasterećenja plesa suvišnih sadržaja do serijalnosti i poništavanja osobnosti izvođača. U tome su imali potporu glazbenih suradnika, Bogdana Gagića, Branka Vodeničara i Nikše Glige. Svojevrsni vrhunac KASP-a označila je Opera-serija iz 1982, sa sljedovima pokreta praćenih otkucajima metronoma. Stvaralački korpus KASP-a ostat će sačuvan zahvaljujući DVD-izdanju Kaspomanija urednice Maje Đurinović.

Pionirka u mnogočemu, Milana Broš prva je umjetnica s područja suvremenoga plesa nagrađena Nagradom hrvatskoga glumišta za životno djelo (2007). S velikim umjetničkim potencijalom i jasnoćom autorske misli mogla je otići bilo kamo. Milana je izabrala Zagreb. Crpla je inspiraciju iz vlastite sredine, u njoj se oblikovala i na nju najviše utjecala. Za našega zadnjeg susreta, kad ju je bolest već shrvala i tijelo rapidno izdavalo, naslućujući moje dvojbe, izgovorila je: „Znam da vam je teško. Za ples nikad nisu bila dobra vremena. Puno si već napravila, razvila si se, ti si uporna, ne smiješ sad odustati. Nitko od nas ne zna do kraja je li put koji je izabrao za njega pravi. Da se ponovno vratim, opet bi to bio ples, opet bih plesala.“ U plesu i s plesom do kraja. Od Milane Broš dostojno se oprostila cijela plesna scena. Čini se neopravdanim, iako predvidljivim, da su s posljednjega ispraćaja izostala lica državnih čelnika, barem onih čije je djelovanje vezano uz kulturu, jer je za hrvatski ples plesna baština Milane Broš jednako važna kao za, primjerice, njemačku scenu ona Pine Bausch. S druge strane jasno je da sve što zahvaća u širinu nužno nosi populistički predznak, dok prave stvari i korjenite promjene uvijek prepoznaje tek uski krug osviještenih pojedinaca. Svi koji trebaju znati važnost dosega Milane Broš za suvremeni ples, hrvatsku umjetnost i kulturu općenito, to i znaju. Duboko vjerujem da njezino poslanje neće zgasnuti s fizičkim utrnućem života.Ivana Slunjski