Smak svijeta

Hrvatski naziv Otkrivenje dolazi od značenja grčke riječi apokalyptô, otkrivam, objavljujem, očitujem. Tek u narodnom govoru dođlo je do poistovjeăenja apokalipse sa smakom svijeta

Neko sam vrijeme mislila: zašto da uopće pišem išta, pa tako i članak za Vijenac, kad će ionako baš u vrijeme kad bih već trebala (barem u glavi) koncipirati novi prilog nadoći smak svijeta (pretkazan za 21. prosinca 2012. godine) i sve nas povući neznano kamo?! Naravno, primjećujete da se šalim (trta i prpa prošle, pa mogu). No ni trenutka nisam ni pomislila kako će nas smlaviti neki nebeski malj veličine Madagaskara i rastepsti nas – ni sama ne znam kamo, ako Zemlje više ne bude. Prije će biti da je moja blagdanska lijenost tražila svoj produžetak (u vremenu i prostoru) i dostojna saveznika koji će otrpjeti svako izmotavanje (od posla). Ovako, preživjesmo, pa mi je uhvatiti se ukoštac sa svim dužnostima i obvezama koje su me obilježavale i prije smaka svijeta, o kojem su i mediji (kao o svemu trivijalnom) naveliko naklapali. Jer, zadani format (novina ili minutaže) najlakše je ispuniti dnevnim – po mogućnosti globalnim – senzacijama.

Zanimljivo mi je bilo gledati i slušati te medijske mudrolije, popraćene (da stvar bude „vjerodostojnija“) izjavama „glasova iz naroda“ (raznih) kako ljudi zamišljaju smak svijeta. Najviše ih je govorilo o fizičkom nestanku svijeta u hipu, dakle o trenutačnom nestanku onoga što se vidi (golim okom). Polako odumiranje, koje bi moglo, eto, započeti (ako već i nije započelo) malotko je spominjao. U hrvatskom narodu naveliko se barata statistikom (o svemu, pa tako i o broju katolika, kao jedinih vjernika i kao da drugi kršćani, osim njih, ne postoje), no ta golema statistička masa (papskija od pape i veća od 90%) vrlo slabo poznaje ili uopće ne poznaje (iz prve ruke, dakle čitanjem) temeljno djela na kojem počiva njezina vjera – Bibliju. A u njoj upravo završna knjiga Novoga zavjeta – Otkrivenje Ivanovo ili Apokalipsa – govori o konačnoj borbi Onoga koji je Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak sa Smrti i Podzemljem. Slabo se uočavaju i najavljivači te dramatične završnice, a to su četiri jahača Apokalipse, koji jašu već poodavno – kuga, rat, glad, smrt – pa se na njih ljudi više i ne obaziru. Ispada da to baš i nisu neki osobiti znaci smaka svijeta. Na sve smo se njih, naime, toliko navikli da smo s njima uspostavili sasvim pristojan i podnošljiv suživot: kuga neka hara tamo negdje daleko, najbolje u Africi, gdje već ionako vlada zdravstvena Sodoma i Gomora u obliku milijunski rasprostranjene side; ratovi, ako su samo „televizijski“, tj. ako nisu u vlastitu dvorištu, nego o njima vidimo minutu, dvije na televiziji, tamo negdje u Ruandi, Afganistanu ili tko zna gdje (pa i kad nisu baš vrlo daleko), kao da se nas ne tiču; gladi ima po svijetu toliko da svake minute od nje umre 25 ljudi, humanitarna pomoć stiže onima koji je čekaju kao ozebao sunce na kapaljku, češće završi u korumpiranim rukama onih koji su glad i prouzročili ili se njome debelo okoristili, a smrt – upravo bi se zemlje Zapadne Europe nad njom trebale dobro zamisliti, jer im demografska slika govori rječitije od svakoga drugog pokazatelja: nacije su sve starije, svake godine nestaju gradovi od nekoliko desetaka tisuća stanovnika, globalno možda i veći. Ako na sve te očite znake pomislimo samo i ovlaš, ne možemo drugo nego zaključiti: jedan svijet nepovratno nestaje, a drugi – koji nije mesijanski Jeruzalem, najavljen u Otkrivenju – eto, nastaje. Ja već sada za sve prognoze oko, recimo, 2030. godine kažem (bez žaljenja): bez mene.

Smak svijeta zove se još i Sudnji dan, Posljednji sud, Dan gnjeva (Dies irae), uz već spomenutu Apokalipsu. Već se i po tim nazivima vidi da oni ne obuhvaćaju isti sadržaj. Tako npr. Apokalipsa nije sam smak svijeta, nego je to proročka knjiga koja svršetak svijeta obrađuje (u svjetlu drugoga Kristova dolaska na svijet ili parusije). Hrvatski naziv Otkrivenje dolazi od značenja grčke riječi apokalyptô, otkrivam, objavljujem, očitujem. Tek u narodnom govoru došlo je do poistovjećenja apokalipse sa smakom svijeta.

Riječ smak najčešće se i vezuje uz završetak svijeta. To je kompozit kojemu je korijen prasl. *múk., lat. movere, maknuti, pomaknuti. U hrvatskom jeziku u tvorbi riječi sudjeluje sedam osnova: mak-, mac-, mk-, mik-, mic-, smuk-, smuc-. Od mak- nastat će pomak, uzmak, razmak itd. Jedna lingvistička minijaturna zanimljivost zacijelo će vas osvježiti nakon netom prohujalih dana neumjerenosti svake vrste. Svi znamo za riječ zamak, posuđenicu iz češkoga jezika zámek, u značenju dvorac. No ona je i u češkom jeziku feudalna prevedenica njemačke riječi Schloss (od schliessen, zamaknuti vrata, zatvoriti vrata), koja u njemačkom znači i palača i brava, ključanica.

Smaknuti znači skinuti, ukrasti, uzeti, a najčešće maknuti s ovoga svijeta, što je izraz udaljilo od nesvršenog oblika toga glagola, smicati, no ne i onima koji su se (literarno i jezično) odgajali na Mažuranićevu remek-djelu Smrt Smail-age Čengi(ji)ća. Ondje u Agovanju ima jedno takvo mjesto: Smaknu Ture toliko junaka / Posmica ih, srca ne iskali / Što bez straha svi su pred njim pali. Naravno, što leži, to ne bježi (ni makac), no kad to kažem, nisam više u Mažuraniću nego u kartanju (kad si odbacio kartu, nema više povratka), odnosno u šahu, gdje takac-makac znači da se mora igrati onom figurom koju igrač prvu dotakne.

Osnova mac- zabilježena je samo u macnuti (Lika), u značenju maknuti se; mk- nalazimo u zamci, mik- / mic- u pridjevu micav, mičan (pomičan), a mikati lan i konoplju znači grebenati ih (tako i vunu). Od iste je osnove i smicalica, dakle, obje rođakinje – i zamka i smicalica – pokazuju da su doista u rodu.

Rekoh da se smak svijeta (ušao i u izreke: pa što ako se tako i dogodilo, nije zato smak svijeta – neće svijet zato propasti) i Sudnji dan (također u izrekama: vući će se to do sudnjega dana – unedogled) već i po samim imenima razlikuju i značenjski. Dok smak svijeta znači prestanak ovoga svijeta bez kakva nastavka, njegovo potpuno uništenje, Sudnji dan ili Posljednji sud završni je čin povijesti ovoga svijeta, ali ne i kraj svega stvorenoga. U taj će dan Krist svojim drugim dolaskom u slavi (parusija) nastupiti kao sudac koji će odijeliti svijet, najjednostavnije rečeno, na raj i na pakao. A sud, sudac (suditi, prasl. *so¸diti, izvedeno iz *so¸dú, mišljenje, sud) i znači „skupiti, sastaviti misli tako da se izvede pravi zaključak“. Boj se Boga, jedna je od maksima, pa u taj sud zacijelo nitko i ne bi posumnjao. U slikarstvu poznata su dva tipa Posljednjega suda: bizantski i zapadnjački. Bizantski se počinje formirati od 7. stoljeća i do 11. stoljeća već je potpuno formuliran. Zapadnjački se javlja u 11. i 12. stoljeću i traje na Zapadu do Michelangelova suda, prikazanoga u Sikstinskoj kapeli u Rimu. U srednjovjekovnom slikarstvu prikaz toga suda smještao se na unutarnju plohu zapadnoga crkvenog zida (Posljednji sud, bizantski stil, 12. stoljeće, na mirnom, gotovo kao kugom pogođenom venecijanskom otočiću Torcellu). Glavni su elementi toga suda: Krist sudac, uskrsnuće mrtvih, vaganje i odvajanje blaženih duša od osuđenih, raj, pakao, jer osnovna misao Posljednjega suda i jest konačna dioba na blažene i osuđene, na odabrane i na odbačene, što onda rezultira odvajanjem raja i pakla i stvaranjem nebeskoga Jeruzalema. U umjetnosti ta je tema vrlo česta i u književnosti, i u likovnim umjetnostima, i u glazbi, pa su na njoj stvorena mnoga remek-djela kao najpoznatiji predstavnici pojedinih umjetnosti (Dante, Božanstvena komedija, pisana od 1307. do 1321, Michelangelov Posljednji sud u Sikstinskoj kapeli u Rimu, rađen od 1534. do 1541, Dies irae, Dan gnjeva, strašnoga suda, dio pjevane mise, poglavito za mrtve, Requiema – od kojih posebno volim Mozartov, Verdijev, Fauréov ...).

Ne znam zašto jednu novu kalendarsku godinu, 2013, počinjem Strašnim sudom – i pritom se ne osjećam nimalo potišteno. Naprotiv, osjećam se nadobudno. Valjda zato što je i život na zemlji dospio do točke kada je, makar i simbolično, konačno odvajanje žita od kukolja postalo neizbježno.