Podudarnost duha i ruke

Otprilike pola stoljeća nakon prve samostalne izložbe u Kabinetu grafike HAZU u Zagrebu, i svoga prvoga predstavljanja na likovnoj sceni, Nives Kavurić-Kurtović ponovno izlaže u istom prostoru. Potkraj prošle godine priređena je izložba recentnih radova, crteža sabranih pod naslovom Ništiti ništavnost. Rezime dugogodišnjega djelovanja nije, dakle, sveden retrospektivnom izložbom, pogledom unatrag, već autorica introspektivno nastavlja žestoko i iskreno razračunavanje s intimnim svijetom i kreativnom pobudom da ga pretoči u novi znak. Između života i umjetnosti gotovo je nemoguće odrediti liniju razgraničavanja, baš kao što je u biti ta linija veoma porozna i u slučaju umjetničina prelaska iz medija u medij – crtački, slikarski, grafički.

Autorica cijelim opusom provlači dosljednu ideju o građenju morfološkoga i semantičkoga likovnog govora prema kodovima unutrašnje nužnosti i nesebičnoga, hrabrog ogoljavanja egzistencijalnih previranja te poniranja u najtamnije i najmučnije kutke bića. Svaki od šezdeset i sedam crteža i dvadeset listova iz crtaćeg bloka, načinjeni tušem i perom na papiru od 2010. do 2012, isijavaju nevjerojatnu opasnost postojanja i slikarici svojstvenu potrebu stvaranja, koja također opasava sve prijevoje između konačnih vrijednosti težine i lakoće. Crtež se općenito doživljava kao najintimniji iskaz, a na ovoj je izložbi omogućeno i listanje bloka koji je umjetnica darovala suprugu. Gledatelj je posvema pripušten u intimni svijet, koji može prisvojiti iskustveno i intelektualno.

Kapljice smisla, 2011.

„Recentnim crtežima Nives Kavurić-Kurtović nadilazi svaku stilsku kategorizaciju: nadrealističko i podrealističko atribuiranje njezina cjelokupna dosadašnjega stvaralaštva“, zaključila je u svojem ogledu autorica izložbe Ružica Pepelko. „Crteži kojima se predstavlja“, tumači nadalje Pepelkova, „njezini su osobni zapusi i zapisi, bremeniti bolešću i godinama, talozima proživljaja, a opet osloboditeljski jer pružaju mogućnost bijega u neki drugi svijet, neku paralelnu stvarnost, potpuno slobodan prostor samorealizacije“.

„Jednostavno, smatramo je ponajprije autentičnom i cjelovitom umjetnicom, stvarateljicom vlastitoga prepoznatljivoga svijeta u mediju slike, u kombinatorici elastičnih prizora, ekrana vizionarnosti i seizmografa istančane senzibilnosti, ali isto tako i lirskom komentatoricom i misaonom pratiteljicom svojih čina i postupaka“, zaključuje u svojem tekstu u katalogu Tonko Maroević.

Crteži izviru iz latentnoga sukoba posvemašnjeg crnila i rasplinuća u neodređenost bjeline. Iz gustoga i nemirnoga duktusa linije pomaljaju se autoportreti, lica izražajnih grimasa, demoni, začudne životinje. Fantastični kozmos i bestijarij oživotvoreni su u permanentnoj činjenici metamorfoze. Ništa nije konačno, iza svega izviruje još jedna mogućnost, još jedan upitnik sumnje. Nesigurnost je dodatno naglašena umetnutim rečenicama poput: „Što više crta to sam bliža zbilji svih uzaludnosti“ „Koliko crta uzaludnosti za ucrtati to nešto najbliže ništavnosti zagubljenog smisla“ „Crtama zatrpati crtež / crtama zameten / crtama zatrpan / zatrpavati crtama“.

U toj zatrpanosti i zametenosti događa se misaoni prijelaz s figurativnog opisa, nikada odveć detaljističkoga i zato dovoljno aluzivna, u područje apstrakcije. Najčešći lajtmotivi, ispunjeni snažnim simbolizmom, ruke i lica, također se naizmjenično pomaljaju iz gustoće crteža, gdjekad kao figurativni iskaz, gdjekad kao apstraktna zagonetka.

Nives Kavurić-Kurtović crtačica je egzistencijalnoga nihilizma, koja u istodobnom potvrđivanju i poništavanju osobnog iskustva zapravo svjedoči neposustajanje i neodustajanje od „hvatanja ukoštac sa ‘silama nemjerljivim’, sa sjenama i prikazama ‘s onu stranu zrcala’“ (Maroević). Ništenje ništavnosti, negacija negacije, na kraju rađa afirmaciju. Uništenje postojećega preduvjet je za stvaranje novoga, stoga se i linija koju umjetničina ruka povlači neprestano obnavlja u mogućnosti nove likovne konstatacije i nadalje u novi preduvjet njezina tumačenja i razumijevanja.

Autorica je sama istaknula: „Crtež mora biti jednako opor, hrabar kao i život. Ako crtež proizlazi iz duha, a linija iz ruke, crtež, kao uzbuđenje činjenja, važniji je. Crtež je taj koji kopa, propituje, ruje, skuplja da bi bio samo moguć, a ne izraziv. Linija je u idejama, crtež je ona vrsta energija koje sažimaju. Crtež je zbir razloga, linija je gotova priča. Crtež, težak kao gudalo, kao veliki orkestar koji huči, zvuči, puno je širi pojam. Linija manje može iskazati. I može završiti u ideologijama, crtež ne može. Ali nekad se dogodi završnica, podudarnost duha i ruke“.

Doista, Nives Kavurić-Kurtović odavno je postigla rijetku podudarnost duha i ruke, podudarnost zamišljenoga, proživljenoga, promišljenoga i potom predočenoga na bjelini papira. Ta podudarnost neosporivo je jedna od najsnažnijih pojava naše suvremene likovnosti.