Pjesma i pisma

Kontinentalci najprije moraju biti radosni, da bi tu radost onda izrazili pjesmom. Sama radost pak biva izazvana nečim drugim, na primjer dobrim društvom i dobrim jelom, a osobito pićem. Kod Sredozemaca je drugačije: kod njih ne izaziva radost pjesmu, nego pjesma izaziva radost

Prije mnogo godina, kad sam još sasvim slabo poznavao Dalmaciju, imao sam u Trogiru zanimljiv doživljaj. Sjedio sam s dva prijatelja u nekom lokalu (a svi su se lokali tada zvali bufet), gdje se bukvine jedu čačkalicom s plastičnih tanjura, a vino se služi isključivo na boce. Dok smo jeli i pili, stalno se čula tiha klapska pjesma: bila je neobično skladna i tehnički dotjerana, pa smo mi bili uvjereni da je negdje – najvjerojatnije iza zastora u dnu prostorije – skriven gramofon ili magnetofon. Možete zamisliti koliko je bilo naše iznenađenje kad je konobarica s pladnjem u rukama u jednom času odmakla zastor i kad smo iza njega ugledali skupinu živih ljudi – njih sedam ili osam – gdje pjevaju, posve zanijeti glazbom. Nama je to bilo ravno čudu.

Jer, da bi neki ljudi samo tako pjevali, naprosto nam nije išlo u glavu, i to iz dva razloga. Prvo, oni pjevači nisu između pjesama stvarali nikakvu buku, nisu razgovarali niti se kucali čašama, nego bi samo nakon kratke šutnje i nijemoga dogovora započeli novu pjesmu. Drugo, očito su bili posve trijezni, te su zato – premda je bocun bio na stolu – svoje pjevanje shvaćali vrlo ozbiljno.

Nas kontinentalce to je šokiralo, budući da u našem iskustvu nije bilo ničega sličnog. Nama je bilo prirodno da odrasli ljudi zapjevaju istom onda kad se malo podnapiju, a i tada prekidaju pjesmu zato da bi nazdravili ili ubacili kakvu dosjetku. A da se i ne govori kako je takvo pjevanje najčešće prilično neskladno. Pjevanje je na kontinentu uvijek tek jedna od manifestacija druženja i veselja, a nikada nije jedini sadržaj.

Poslije smo na taj događaj zaboravili, ali nam se on – koji dan potom – vratio u sjećanje, jer smo doživjeli još jednu poučnu anegdotu. Ovaj put je prizorište zbivanja bio Split: sjedili smo na onome što se u Dalmaciji zove štekat, a pokraj nas je tekla rijeka prolaznika. Tako se na ulici kraj toga štekata okupila grupica domaćih ljudi, a mi smo mogli čuti što govore i vidjeti što rade. Nakon kratka razgovora o dnevnim aktualnostima (ponajviše nogometnim), jedan je od njih odjednom kazao: Ajmo ća bacit pismu. I doista, zbili su se još tješnje jedan do drugoga, pogledali se ozbiljno, a onda je prvi tenor poveo, dok su ga drugi vješto slijedili. Zvučalo je slično kao u Trogiru, tek što se sad zbivalo usred bijela dana, na gradskoj ulici i bez kapi alkohola. Tu smo prijatelji i ja shvatili da je stvar ozbiljna, pa smo stali o tome i razgovarati.

Počeli smo od toga da to pjevanje mora imati nekakve veze s pojmom radosti. Jer, pjesma uvijek izražava radost, pa čak i onda kad je strahovito tužna, jer tada radost dolazi od mirenja sa spoznajom da i nesreća ima smisla i da se i ona može uobličiti u nešto lijepo. Ako je dakle pjesma isto što i radost, onda se kod pjevanja radi o odnosu prema radosti i onda to objašnjava i dva različita pjevačka stila, sredozemni i kontinentalni. Radi se naprosto o tome što je uzrok, a što posljedica.

Kontinentalci najprije moraju biti radosni, da bi tu radost onda izrazili pjesmom. Sama radost pak biva izazvana nečim drugim, na primjer dobrim društvom i dobrim jelom, a osobito pićem. Kod Sredozemaca je drugačije: kod njih ne izaziva radost pjesmu, nego pjesma izaziva radost. Dovoljno je, kao da oni kažu, zajednički zapjevati, pa da se čovjek odmah osjeti bolje.

A na koji način pjesma izaziva radost? Moji prijatelji i ja nismo vidjeli drugoga odgovora do da ona to čini svojim skladom, a još više činjenicom da više ljudi zajedničkim trudom stvara nešto što je svima njima ugodno. Svaki put kad zapjevaju, oni u sebi otkrivaju jednu sjajnu mogućnost, a to je zacijelo izvor radosti.

Mediteranci osim toga znaju da je pjevanje vrlo pipav posao, koji može uspjeti samo ako se pomnjivo radi, pa oni zato uvijek pjevaju trijezni, dok bocun na stolu služi tek tome da se malo okvasi grlo, a inače se može i bez njega. A kad se nešto radi tako odgovorno, onda dobro i ispadne, dapače, ispadne savršeno, pa smo zato moji prijatelji i ja pomislili da se iza onoga zastora u Trogiru reproducira glazba koju izvode nekakvi profesionalci. Kod kontinentalaca je drugačije: budući da je pjesma tek izraz raspoloženja koje ionako već postoji, nije im osobito važno kako će pjevati, pa pjevaju bez koncentracije, a često puštaju glas i oni kojima bi bolje bilo da šute.

Budući da smo se nas trojica tada prvi put susreli s jednim fenomenom koji nam je do toga trenutka bio posve nepoznat, bilo je neizbježno i da se upitamo što koji od dva načina pjevanja znači: od kakvih pretpostavki polazi onaj kontinentalni način, na koji smo mi bili navikli, a od kakvih opet ovaj sredozemni, koji nas je sada toliko impresionirao. I, zaključili smo da su oba načina simbolična: ako je pjesma umjetnost, onda se tu radi o dvjema ulogama što ih umjetnost može igrati u ljudskom životu.

Ona može biti u službi nečega drugog, pa obavljati nekakav posao u društvu, vezujući se uz običaje ili obilježavajući prigodu u kojoj se javlja, s tim da ta prigoda i bez umjetnosti može postojati: tako biva na kontinentu. A može umjetnost biti i sama sebi cilj, ne vezujući se ni za kakve prigode (jer ona može i bez prigode) i ne obavljajući nikakav društveni posao, nego služeći jedino stvaranju ljepote: tako biva na moru.

Nije nam bilo ni nakraj pameti da pokušamo prosuditi što je od toga dvoga bolje. Već smo i tada znali da se o tome diskutira još od Aristotela, pa ni do danas nema jednodušnoga odgovora.