Moraju li škole provoditi Zdravstveni odgoj?

Nitko od znanstvenika, roditelja, udruga i biskupa nije protiv zdravstvenog odgoja. On je potreban, ali kao izborni predmet, uz suglasnost svih strana u odgojnom procesu

Posljednjih mjeseci traju polemike znanstvenika, Crkve, prosvjetne javnosti i udruga s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta, sve zbog uvođenja Zdravstvenog odgoja u škole kao obveznog predmeta. Polemike se intenziviraju, postaju sve radikalnije, što je u konačnici podijelilo hrvatsku javnost. Glavna i odgovorna osoba za takvo stanje je ministar Željko Jovanović, jer do danas ne iskazuje političku volju za dijalogom u potrazi za rješenjem. U članku ću dati odgovor na ključna pitanja: Koje su implikacije nametnutog Zdravstvenog odgoja kao obveznog predmeta za sve pučke i srednje škole? Zašto je Ministrova politika kratkog daha, i zašto će Zdravstveni odgoj doživjeti krah?

Kardinal Bozanić: „Crkva nije načelno protiv zdravstvenog odgoja, ali ima ozbiljnih primjedbi na predloženi program“

Odgoj je proces, a ne politički čin

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, prije svega, nema kurikulum za odgoj suvremene škole. Posljedica toga je netransparentnost Ministarstva kod procesa uvođenja Zdravstvenog odgoja.

Naime, u demokratskom odgoju svi sudionici u odgojnoobrazovnom procesu su u poziciji subjekta (su)odlučivanja. Odgovornost je ravnomjerno raspoređena od prosvjetnih vlasti do nastavnika, roditelja, učenika i drugih subjekata u odgojno-obrazovnom procesu. U tom odgoju gradi se sukonstrukcijski model, a njegov izostanak je „glavni uzrok svih nedaća u odgoju“ (P. C. Vitz, Psihologija kao religija – Kult samoobožavanja). Louise Stoll i Dean Fink u knjizi Mijenjajmo naše škole smatraju da promjene i/ili reforme nisu i ne smiju biti politički čin, a da bi tijek promjena u školstvu išao u željenom smjeru treba „provesti željene konzultacije s prosvjetnim djelatnicima, prije uvođenja promjena, saslušati njihove sumnje i reagirati na njih, te ih informirati nakon što se promjene uvedu“. Dakle, samo tako se stvara međusobno povjerenje. Demokratski odgoj pruža izbor između različitih alternativa i afirmiranje pozitivnih odgojnih primjera.

Francuski pedagog A. Mougniott konstatira da samo „hvaliti i uzdizati demokraciju, a ne ustrojiti odgoj, znači laž i prijevaru. Mnoge su demokracije krhke i nepostojane upravo zbog nedostatka odgoja.“

Ministar Željko Jovanović tvrdi da je „Zdravstveni odgoj medicinsko-pedagoška disciplina“, ali u Povjerenstvu kod izrade programa nije bilo pedagoga ni predstavnika odgojnih znanosti. Ministar tvrdi da će Ministarstvo ovim programom „otvoriti put prema zdravijoj budućnosti, za 20 posto povećati samopoštovanje mladih… spriječiti neplanirano roditeljstvo i smanjiti broj samoubojstava“. Cilj Zdravstvenog odgoja je, po ministru Jovanoviću, osigurati „više mentalnog zdravlja, rodne i spolne ravnopravnosti i spriječiti nasilje“. Ministar smatra da se nasilje ili spolno prenosive bolesti mogu „iskorijeniti“. To su demagoške floskule.

Zna li ministar Jovanović da se u SAD-a od uvođenja zdravstvenog odgoja nisu smanjile (ni) spolno prenosive bolesti, a da roditelji djece u SAD-a imaju pravo izbora kod predmeta koji se tiču odgoja i svjetonazorskih pitanja!? Ne zna ili ne želi znati da se modul rodne ravnopravnosti ne smije naći u Zdravstvenom odgoju, jer je isti implementiran u izbornom predmetu – Građanskom odgoju. Iz Zdravstvenog odgoja naprasito je izbačen modul Vještine komuniciranja. To je etički i znanstveno nedopustivo.

Mladi žrtve kvaziliberalnih ideologija

U Danskoj je 1991. godine započet projekt pod nazivom Piloti kaosa. Isti projekt kasnije je razvijen u svim skandinavskim zemljama. Danas ga prihvaćaju i SAD i Japan, s ciljem da se spriječi daljnje beznađe mladih i njihova dezorijentiranost, kao posljedica društvene dezorganiziranosti za potrebe i preferencije djece i mladih. Kod nas još nema naznaka da krene s takvim projektom. Kao da se ne uvažavaju sljedeće činjenice i spoznaje...

Je li ministar prekršio Ustavom zajamčena prava roditelja na odgoj djece?

Tinejdžeri, da bi postali „popularni“ i prihvatili pravila vršnjačke inicijacije, stupaju u spolne odnose čak i u školskim prostorijama, a trend postaje snimanje porno „uradaka“. Medijska seksualna ideologija zavođenja sveprisutna je (od animiranih filmova, svjetskih uspješnica, reklama, najgledanijih filmova, listova za tinejdžere…) te ima višestruke posljedice na svijest i ponašanje djece i mladih. Amerikanku L. Sessions Stepp u knjizi Unhooked na pisanje knjige potaknula je činjenica da je ravnateljica jedne škole u Washingtonu sazvala sastanak s roditeljima, potaknuta činjenicom da su grupe učenica tijekom školske godine nudile fellatio svojim vršnjacima. Otkriva kako među mladima vrijedi pravilo nezaljubljivanja ili neobaveznog seksa. Djevojčice smatraju kako su trajne veze stvar prošlosti. U modi je, izjavljuju, „hooking up“ ili neobvezni seksualni susreti, koji ne uključuju emocije. Temeljna je poruka: „Da bi postigle ciljeve, djevojke si ne mogu priuštiti osjećaje“. Trendovsko ponašanje podrazumijeva govor o seksu kroz seksualne „tehnike“, bez osjećaja privrženosti i/ili emocija. Tako se dolazi do „ženske neovisnosti“, kaže jedna anketirana trendi tinejdžerica, koja nastavlja: „Moja frendica i jedan frend baš su sad zabrijali. Onako, potpuno neobavezno. Ne sviđaju se jedno drugom, a to je zgodno, jer se ne moraju brinuti o nekakvim osjećajima.“ Daje i savjet vršnjakinjama: „Prvo obaviš oralni seks i onda vidiš sviđa li ti se frajer.“

Seksualnost je dominirajuća tema u listovima za tinejdžere. Ovdje izdvajam pismo djevojčice iz Italije pod naslovom Seks – ne hvala! (u listu za mlade: Cioe’). Učenica se obratila uredništvu: „Imam 15 godina te smatram da vaš časopis previše prostora daje seksu. Iako se vremena mijenjaju, smatram da nekakav sram još uvijek postoji. Ne mislim pritom da biste u potpunosti trebali izbaciti tu temu, no način na koji o njoj pišete dovodi do zaključka da je svaka djevojka obvezna izgubiti djevičanstvo prije nego dosegne punoljetnost.“ Redakcija tog časopisa odgovara djevojčici s „pedagoškim“ savjetom: „Vidjet ćeš da ćeš za koju godinu ti također s užitkom čitati baš to kao i ostale super djevojke.“

Zablude progresivnog odgoja

Nastavi li se ovakav trend diktature radikalnog moralnog relativizma s emotivno zatupljujućim (neobaveznim) vezama, uz poticanje seksualnosti kroz „svladavanje tehnika“, te što ranijeg i učestalijeg mijenjanja partnera, escort-dame postat će uzor djeci i mladima.

„Celebrity kultura” vodi u moralnu izopačenost. Ključna pitanja su kako biti zavodljiv, kako biti u modnom trendu i zavoditi druge seksualnim perverzijama. Moralni nihilizam iskazuje se kroz seksualna osvajanja i ovladavanje seksualnim tehnikama kao navodne potvrde seksualnih sloboda. Trivijaliziranjem i relativiziranjem odgojnih vrijednosti djecu odgajamo raspuštenosti i to nazivamo progresivnim odgojem. „Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti i to nazivamo slobodom izraza. Mi se izrugujemo duhovnom naslijeđu svojih predaka i to nazivamo prosvjećenošću.“ (Oleg Platonov)

Mladi iznimno nekvalitetno provode svoje slobodno vrijeme. Najzastupljenija je orijentacija na dokoličarenje (gledanje televizora, surfanje po internetu, čitanje revija, časopisa, novina sve do izležavanja ili lutanja po gradu, trgovačkim centrima i sl.) pa orijentacija na zabavu (odlazak na koncerte, izlazak u diskoklubove, odlazak na kućne zabave), što pokazuje istraživanje koje sam proveo s kolegama znanstvenicima (Z. Miliša, V. Mlinarević, i A. Proroković, A., „Slobodno vrijeme mladih u procesima modernizacije – usporedba slavonskih gradova i Zadra“, Pedagogijska istraživanja, br. 1, 2007).

O ovim temama koje aktualiziraju pitanja krize odgoja i autoriteta, nema mjesta u nametnutom Zdravstvenom odgoju.

Kriza odgoja kriza je vrednota

Istraživanje europskih vrednota 2004. pokazuje da se najviše građana u Francuskoj i u skandinavskim zemljama slaže s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija, a najveći postotak neslaganja s tom tvrdnjom iskazali su u Turskoj 93,3%, Malti, 91,5%, Islandu 89,2%, Hrvatskoj 87,3%, Poljskoj 86,8% i Češkoj 83,6%. Vidljiva je razlika između skandinavskih i postkomunističkih zemalja. U Europi postoje velike razlike i u vezi s odnosom prema djeci kao smislu života. Građani „razvijenih“ zemalja izrazili su neslaganje s tvrdnjom da treba imati djecu kako bi život imao smisla (od 88,7 % u Nizozemskoj, 69 % u Velikoj Britaniji, do 66 % u Irskoj), a u manje ekonomski razvijenim europskim zemljama prisutno je veće slaganje s navedenim (npr. Letonija 88,3 %, Hrvatska 76,3%, Mađarska 73,9 % itd.). Koje su to europske vrednote koje mi trebamo implementirati u naš školski sustav?

Drugo istraživanja dr. Ivana Rimca sa suradnicima pokazuje da građani i građanke Hrvatske na prvo mjesto stavljaju uspjeh i bogatstvo, a na zadnja (od 21 ispitane vrednote) su empatičnost i altruizam. Kako će se djeca podučavati vještinama komuniciranja, obiteljskom životu, (potisnutim) vrednotama suosjećanja, solidarnosti i altruizma? A sada je taj modul dokinut i u Zdravstvenom odgoju! Priznati američki psihijatar Robert Shaw u Kaliforniji je, radeći s djecom, objasnio da bez dobro „razvijenog osjećaja empatije, djeca neće moći voljeti“. Njegova dugogodišnja istraživanja otkrivaju da su današnja djeca spremna uzimati, a ne davati, dok ono što imaju ne znaju cijeniti. I to je još jedna potvrda da je kriza odgoja kriza vrednota. Svega toga nema u modulima Zdravstvenog odgoja.

Jedan od razloga sveprisutne odgojne nemoći škole jest zabluda o moći „društva znanja“, koje postaje društvo dezinformacija. Etičke vrijednosti slabe i zbog prenaglašavanja selektivnih informacija u obrazovanju, kada se gubi se odgojna komponenta. Znanja bez etičkih vrijednosti vode u propast odgoja za vrednote. Znanja koja stječu djeca i mladi sve su rascjepkanija, površnija, nepovezanija, što povećava duhovnu sljepoću. Sve je to razvidno u eksperimentima Građanskog i Zdravstvenog odgoja. Sve to je posljedica, kako sam napomenuo, činjenice da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nema kurikulum za odgoj suvremene škole.

Nitko od znanstvenika, roditelja, udruga i biskupa nije protiv zdravstvenog odgoja. On je potreban, ali kao izborni predmet. Pravo roditelja na odgoj djece su Ustavom zajamčena prava i obveze. Ista su povrijeđena nametnutim, obveznim Zdravstvenim odgojem za sve pučke i srednje škole. Zakon o odgoju i obrazovanju za osnovne i srednje škole ima propisanu proceduru kod izmjena i/ili nadopune nastavnog plana i programa i školskog kurikuluma. Ista nije poštovana, jer su se zaobišla Nastavnička vijeća, vijeća roditelja, školski odbori i ravnatelji škola. Nametnutim Zdravstvenim odgojem to je grubo prekršeno. Sve su to dokazi netransparentnosti donošenja nastavnog programa Zdravstvenog odgoja. Iz svih tih razloga, odgovorno tvrdim, škole nisu obvezne provoditi (nametnuti) predmet.