Intimne i životne dvojbe

Danas je vrijeme trećeg vala njemačkog filma, doba u kojem se njemački redatelji bave nacizmom i antisemitizmom, u kojem se pored tematiziranja totalitarizma bivše Istočne Njemačke bave terorizmom 1970-ih. Upravo je Tom Tykwer bio središnja figura trećeg vala njemačke sedme umjetnosti na prijelazu stoljeća

Nakon što je posve konvencionalnim akcijskim trilerom International svojim ljubiteljima priredio prilično neugodno iznenađenje, daroviti njemački redatelj Tom Tykwer, autor koji je prije nepunih petnaest godina zabljesnuo inovativnom postmodernističkom hiperkinetičkom igrarijom Trči, Lola, trči te koji je još donedavno smatran perjanicom novoga njemačkog filma, naslovom Atlas oblaka, koji je režirao u društvu donedavno braće, a sad brata i sestre Andyja i Lane Wachowski (trilogija Matrix), u dobroj mjeri vraća povjerenje ambicioznijih filmofila. Potkraj prošloga desetljeća pojava Toma Tykwera i nekolicine njegovih kolega poput Fatiha Akina i Wolfganga Beckera bila je naznaka novoga buđenja njemačke kinematografije, koja se tada uspoređivala s razdobljem iz sredine 1970-ih godina, kad su pod nazivom mladi njemački film europskim i svjetskim kinima vladali Fassbinder, Herzog, von Trotta i Schlöndorff. Uistinu, njemački film, uz rumunjski, danas je najzanimljivija europska nacionalna kinematografija. Upravo počevši od spomenutoga prijelomna Tykwerova naslova Trči, Lola, trči njemački su se filmaši tijekom posljednjih petnaestak godina nametnuli osebujnim autorskim senzibilitetima i angažiranim pristupima te spremnošću da odvažno, kritički i bez uljepšavanja progovore i o mračnoj strani nacionalne povijesti 20. stoljeća i o socijalnim traumama koje su bitno obilježile njemačko društvo sredinom i tijekom druge polovice prošlog stoljeća. Danas je vrijeme tzv. trećeg vala njemačkog filma, doba u kojem se njemački redatelji bave nacizmom i antisemitizmom, u kojem se pored tematiziranja totalitarizma bivše Istočne Njemačke bave terorizmom 1970-ih te putem intrigantnih osobnih (melo)drama problematiziraju ksenofobiju i rasizam u današnjem njemačkom društvu.

Tom Tykwer

Inventivnost i duh

Upravo je Tom Tykwer bio središnja figura i svojevrsni spiritus movens, odnosno pokretačka snaga trećeg vala njemačke sedme umjetnosti na prijelazu stoljeća. Nakon što je kao scenarist potpisao iznimno gledan naslov Život je gradilište Wolfganga Beckera, ostvarenje koje je njemačke gledatelje ponovno privuklo domaćem filmu, Tykwer se i publici i kritici nametnuo hvaljenim debitantskim djelom Ubojita Maria. Realiziran 1993, taj je film autorskim senzibilitetom i naglašenim stilizacijama jasno dao do znanja da su Tykwerovi redateljski uzori osebujni filmaši David Cronenberg i David Lynch, a mladi je umjetnik tvrdio da nadahnuće crpe iz bogate filmske tradicije ponajprije oličene u djelima francuskoga novovalnog prvaka Jacquesa Rivettea, filmovima otklona znamenitog američkog neovisnog redatelja Johna Cassavetesa, ranim ostvarenjima Martina Scorseseja te remek-djelima Federica Fellinija. Nepristajanje na diktat srednje struje i odmak od matice Tykwer je iskazao i režijom kratkih filmova posvećenih kultnim neovisnim autorima Larsu von Trieru, Akiju Kaurismäkiju i Rosi von Prauenheim, a ta su obilježja razvidna i u njegovu drugom, u nas nažalost neprikazivanu dugometražnom ostvarenju Zimski spavači.

Suočena s napadom na sva osjetila ostvarenim frenetičnim montažnim rezovima, iznimno dinamičnim akcijskim sekvencama, korištenjem podijeljenog ekrana i zamrznutih kadrova, naglim približavanjima i udaljavanjima kamere, umetanjem animiranih detalja i dojmljivim uporabom zvučnih efekata, dakle suočena s iznimno inventivnim poigravanjem svim filmskim izražajnim i oblikovnim sredstvima, publika je eponimni Tykwerov naslov Trči, Lola, trči preko noći i bez ostatka prigrlila kao svoj kultni film. Sasvim razumljivo, jer spomenuto je djelo mlađe gledatelje odrasle na spotovskoj MTV-estetici privuklo iznenadnim redateljskim i montažnim bravurama poput uvodne sekvence u kojoj kamera prati nogometnu loptu koja se uzdiže sa zemlje i potom spušta među mnoštvo ljudi koji tijelima oblikuju naslov filma, kao i spretnim narativnim i režijskim variranjem triju inačica storije o djevojci odlučnoj pomoći svom dečku. Istodobno, starija je publika uživala u duhu, invenciji i emotivnosti cjeline obogaćene izvrsnim kratkim pričama o ljudima na koje Lola nalijeće trčeći.

Romantična krimi-drama Princeza i ratnik Tykwera je predstavila u znatno drukčijem svjetlu, kao autora podjednako spretna u kreiranju sporijih, meditativnijih, mirnijih i staloženijih djela. Svakako, mnogo je sličnosti među dvama naslovima, jer ih odlikuju gotovo identični tematski i značenjski slojevi, koji su ujedno stalna obilježja Tykwerove autorske osobnosti. U središtu redateljeve pozornosti, a tako će biti i u njegovu sljedećem žanrovski srodnu djelu Vrata neba, osebujni su i vrlo slikoviti protagonisti s društvene margine i njihova naglašeno nekonvencionalna romantična priča, koju Tykwer sagledava kroz prizmu nadnaravne igre sudbine i slučajnosti te obogaćuje tragikomičnim elementima i uokviruje jednostavnim kriminalističkim zapletom. Tykwerovi antijunaci, a u spomenuta tri filma to se ponajprije odnosi na snažne ženske likove koji predano i racionalno teže određenom cilju, osobe su koje ne drže do uvriježenih zakonskih normi i društvenih propisa. Štoviše, osim što ih zbog navedene marginaliziranosti ničim ne obvezuju, njih te norme dodatno sputavaju jer su često u izravnoj suprotnosti sa spomenutom kozmičkom igrom slučajnosti, baš kao i s njihovim unutarnjim nagonima i osjećajima kojima su primarno vođeni. Ono što Tykwera uistinu zanima jesu ljubav, predodređenost i viša sila, koje u skladu s njegovim svjetonazorom uvijek imaju prednost pred zakonskim i društvenim regulama.

Adaptacije zahtjevnih romana

U tom kontekstu ambiciozna adaptacija glasovita i prilično zahtjevna povijesnog romana Parfem Patricka Süskinda za Tykwera je prilična promjena i razmjeran kvalitativan korak unatrag. Iako je riječ o dojmljivo stiliziranu, koloristički i scenografski raskošnu i vizualno dojmljivu djelu nelagodne priče i sugestivne ugođajnosti, čiji je miris uistinu gotovo moguće osjetiti, riječ je i o djelu kojim Tykwer donekle iznevjerava možda prevelika očekivanja. Ne samo zbog zanemarivanja ili pojednostavnjivanja nekih bitnih no teško uprizorivih sastavnica književnoga predloška, zbog razmjerne nedorečenosti u profiliranju lika psihotičnog parfemista Jean-Baptista, donekle manirističkog nastupa Dustina Hoffmana te dijelom odveć naglašene i doslovne religijske parabole u završnici, već i zbog redateljeva zatomljivanja vlastitog artističkog erosa, što se može protumačiti i kao ustupak producentskim zahtjevima.

Kadar iz ambiciozne, ali nedorečene krimi-drame Atlas oblaka

Nažalost, taj je ustupak još uočljiviji u razmjerno trivijalnu i površnom akcijskom trileru Intarnational, naglašenim političkim konotacijama prožetu filmu intrigantne i aktualne teme, djelu koncipiranu po uzoru na angažirane pesimističke političke trilere kakve su 70-ih godina radili Alan J. Pakula i Sydney Pollack, a u kojem su stil, intrigantan zaplet, vrlo solidan narativni ritam i vizualne atrakcije pojele protagoniste i njihove tek površno predočene osobnosti i odnose, kao i političke žalce storije o pohlepnim bankarima kao stvarnim vladarima svijeta koji u stjecanju profita ne prežu ni od atentata na premijere i izazivanja revolucija.

Napokon, u ambicioznoj ali i pretencioznoj i nedorečenoj epskoj fantastičnoj egzistencijalnoj triler-drami Atlas oblaka, adaptaciji hvaljena i u nas objavljena istoimenog romana Davida Mitchella, semantički kompleksna i narativno složena djela s velikim brojem protagonista sastavljena od šest dijelom povezanih priča koje se odvijaju u različitim razdobljima i na različitim mjestima, Tykwer je režirao segmente koji se zbivaju u prošlom i ovom stoljeću. U cjelini realiziranoj međusobno ne uvijek usklađenim redateljskim postupcima i stilskim prosedeima, u kojoj se kao glavne teme profiliraju neuništiva pojedinčeva borba za slobodu s jedne te podjednako neiskorjenjiva i često kobna ljudska želja za stjecanjem moći praćena pohlepom s druge strane, Tykwerovi su segmenti osobniji, poetičniji, usmjereniji na pojedince i posvećeni njihovim intimnim egzistencijalnim i umjetničkim dvojbama.