Golaći u muzeju

Golo je muško tijelo u umjetnosti katkad, a to je vidljivo i na ovoj izložbi, kamuflaža za ideološke rasprave

Prošlog je rujna bečki Leopold obilježio jedanaestu godišnjicu od otvaranja. Zbirka koju je pomno nadopunjavao danas pokojni doktor medicine Rudolf Leopold obiluje djelima svih grana likovnih umjetnosti, umjetničkog obrta i dizajna, no glavnu ulogu imala je najveća zbirka radova bečkih umjetnika Egona Schielea i Richarda Gerstla, kao poznatih autoerota. Upravo ta činjenica potvrđuje želju djelatnika muzeja da muškome aktu, golome muškom tijelu, posveti posebnu izložbu. Tako je od sredine listopada pa do početka ožujka, na cijelome katu, a i nešto više, postavljena izložba Goli muškarci: od 1800. do danas. Nešto više znači da se izložba svojim instalacijama proširila i u ostale prostore unutar muzeja, ali i pred stubište glavnog ulaza, dok je marketinški popraćena plakatima po bečkom javnom prijevozu te oglasnim stupovima. Ta je marketinška kampanja uznemirila bečke čistunske krugove, koji su negodovanje popratnim plakatom izražavali na najrazličitije načine, od pisanih i verbalnih napada do konkretnih akcija trganja plakata ili gotovo ritualnog interveniranja u nepristojne zone radova koji su na njima predstavljeni. Iz muzeja su u jednom trenutku popustili te su neprikladne zone prelijepili žarkocrvenom trakom. Jedna je gospođa, kako je javio austrijski Der Standard, javno priprijetila kako će osobno kistom prebojiti muške reproduktivne organe na plakatu. Propaganda je to kakvu bi si svaka muzejska institucija mogla poželjeti, a na čijoj god da ste strani, svoj konačni / posljednji sud možete donijeti isključivo pomnim razgledavanjem izložbe.

Mr. Big Ilse Haider dočekuje posjetitelje ispred ulaza

Tradicija muškog akta

Pokraj ulaznoga stubišta postavljena je velika skulptura Mr. Big, digitalni tisak na nekoliko paralelno razmaknutih drvenih ploča, austrijske umjetnice Ilse Haider. Svima dostupna i izdaleka vidljiva instalacija dominira glavnim dvorištem bečkoga Museumsquartiera, a prikazuje gologa mladog muškarca u poluležećem položaju. U podnaslovu djela piše kako je to walkable sculpture pa prolaznici slobodno hodaju i fotografiraju se između ploča poput kakvih domaćih životinja kada plaze po svom vlasniku. Svog idealnog muškarca možete dobiti / vidjeti jedno ukoliko se postavite na određenu točku u dvorištu, poput prvoga reda Berninijeve kolonade u Vatikanu. Gotovo futuristička perspektiva jedne skulpture pokazuje nam kako je ljepota ipak u oku promatrača, kako je odavno zaključeno.

Izložba u muzeju započinje izdvojenom oktogonalnom prostornom videoinstalacijom poljske umjetnice Katarzyne Kozyra Muška kupelj, koja je 2001. bila postavljena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, a danas je u zbirci našega Muzeja suvremene umjetnosti. Instalacija prikazuje skrivenom kamerom snimljen materijal unutar muške parne kupelji, kamo se umjetnica prošvercala prerušivši se u muškarca. Nackte Männer bavi se temama muškog akta od klasicizma i prosvjetiteljstva preko moderne na prijelazu stoljeća sve do poslijeratnoga razdoblja. Unutar prologa predstavljen je svojevrsni uvod u mušku golotinju, koja je u ranijim razdobljima, od starog Egipta pa nadalje, ipak bila rezervirana za prikaze božanstava, polubožanstava, heroja ili junaka. Sjetimo se samo antičkih skulptura, pa i našega golog Apoksiomena, Michelangelova Davida ili Leonardova Uomo Vitruviano, duge tradicije prikaza nagoga muškog tijela. Osim egipatskog dotojanstvenika, nago muško tijelo, ne nužno dokraja ogoljeno, u muzeju su predstavili i mladićem iz Magdalensberga, kopijom antičkorimskog originala, kultnim Rodinovim Brončanim dobom, skulpturom zbog koje je Francuz imao problema jer se mislilo da je jednostavno uzeo odljev mladog muškarca.

Subverzivni humor

Uokolo tih nekoliko skulptura postavljenih u mračnu prostoriju, po zidovima postavljene su slike koje mahom prikazuju nage muškarce kao modele u slikarskim atelijerima, poput slika Der Aktsaal der Wiener Akademie Martina Ferdinanda Quadala ili Aktmodell Edgara Maxencea. Tu su i prve fotografije slikarskih klasa s golim modelima poput sjajne i anonimne In der Aktklasse, 1903, iz bečkog arhiva. Ne nužno i strogo kronološki, izložba Goli muškarci bavi se prikazima golih muških tijela s Dürerovim drvorezom Das Männerbad, Munchovim, Cézanneovim i Liebermannovim kupačima, Canovinim studijama za Tezeja, Ingresovim Torzom ili Benouvilleovim Ahilejom... Kako se izložba kronološki približava današnjici, vidljivi su i razumljivi pomaci u prikazivanju gologa muškog tijela rukom, kako umjetnika, tako i umjetnica, od manje eksplicitnih primjera preko gotovo ekspresivnih Schieleovih i Gerstlovih razgolićenih autoportreta iz Leopoldove zbirke do onih radikalnijih poput toliko spominjanih golih nogometaša, odjevenih samo u čarape i kopačke, ali različitih boja kože u Vive La France francuskoga dvojca Pierrea & Gillesa. Golo je muško tijelo u umjetnosti katkad, a to je vidljivo i na ovoj izložbi, kamuflaža za ideološke rasprave poput antinacističke fotomontaže Johna Heartfielda ili vječnih muško-ženskih rasprava što se iščitavaju u radovima švicarskog umjetnika Ursa Lüthija. Koketiranje s antičkim skulpturama do svojevrsna apsurda i subverzivna humora doveo je skandinavski dvojac Elmgreen & Dragset s radovima Shepherd Boy (Tank Top) i Jason (Briefs). Uz neizbježne Warhola, Gilberta i Georgea, Brucea Naumana, Louise Bourgeois, Mariju Lassnig i Elke Krystufek, možda najjasniji primjer gologa muškog tijela možemo, ukoliko smo upoznati kontekstom, razaznati iz nenaslovljena rada Félixa González-Torresa. Preko cijeloga je jednog zida plakat na kojem se vidi dio bračnoga kreveta s plahtom i jastucima koji kao da su netom bili iskorišteni, bez konkretna prikaza bilo kakva tijela, a kamoli muškog. Riječ je o umjetniku koji je 1996. preminuo zbog komplikacija od AIDS-a. Svim tim umjetnicima, a njih je stotinjak, pridružuje se i naš Tomislav Gotovac sa serijom Foxy Mister, četrnaest fotografija u izvedbi Tomislava Čuveljaka iz zbirke Sare Gotovac iz 2002, gdje se goli Gotovac pozirajući referira na anonimne ljepotice pornomagazina.

Richard Gerstl, Autoportret kao poluakt, 1904.

Tabui i umjetnost

Zanimljiva činjenica jest da je uz Tobiasa G. Nattera, direktora muzeja, kustosku ulogu na izložbi koja obuhvaća ukupno tristotinjak djela iz raznih institucija i privatnih zbirki, preuzela i gospođa Elisabeth Leopold, supruga pokojnoga Rudolfa, koja je desetljećima sudjelovala u stvaranju te, jedne od najvažnijih austrijskih zbirki. Austrijski i ini tisak zaključuje kako je ova izložba protresla tabue, muškarci otkrivaju sve, a navodno je i najpopularnija društvena mreža uskratila promociju izložbe zbog otkrivanja muških genitalija.

Gotovo u istom terminu Muzej Lentos u Linzu, Dunavom uzvodno, priredio je izložbu Der nackte Mann, kojom obilježava desetu obljetnicu muzeja. Izložba je gotovo u cijelom obujmu komplementarna bečkoj, i po temi i po predstavljenim autorima, iako joj je naslov u gramatičkoj jednini. Baveći se fenomenima muške golotinje Austrijanci su ovim izložbama dosegnuli granicu koja je na više razina podijelila kulturnu javnost. Pitanje je međutim tko uopće postavlja granice? Svojedobno su umjetnici poput Güntera Brusa, Arnulfa Reinera, Otta Mühla, Hermanna Nitscha ili Rudolfa Schwarzkoglera kao bečki akcionisti takve granice prelazili bez većih problema.