Godina velikanâ

U obljetničkoj godini mnoga kazališta diljem Europe i Hrvatske najavljuju niz premijera i izvedbi dvojice skladatelja koji su dosegnuli vrhunce opere

Dvojica među najvećim opernim skladateljima rođeni su godine 1813. u razmaku od četiri i pol mjeseca: Richard Wagner u proljeće, 22. svibnja u Leipzigu, a Giuseppe Verdi u jesen, 10. listopada u selu Le Roncole, tridesetak kilometara od Parme. Obojica su se bavila gotovo isključivo operom i obojica su ostvarila vrhunce te umjetničke forme. Obojicu je publika obožavala još za života, što traje do danas. Obojica su bili kozmopoliti, ali na drukčiji način. I u svemu su se razlikovali. Nikada se nisu sreli i bili su više nego škrti na priznanjima za onoga drugog.

Majstor melodije Guiseppe Verdi

Verdi se nadovezao na svoje prethodnike Rossinija, Bellinija i Donizettija. Tradiciju talijanskoga balkanta razvio je i uzdigao do pune zrelosti, postižući da se drama u glazbi izražava pjevačkim izražajnim sredstvima, ali i – kako se on sve više razvijao kao skladatelj – sve većom ulogom orkestra. Wagner se, od početaka u stilu rane njemačke romantične opere, prometnuo u reformatora opere kojemu je glazba sredstvo izraza, a cilj izraza drama. Proklamirao je Gesamtkunstwerk – cjelovito umjetničko djelo. Svoje je zamisli prvo teoretski razradio u knjizi Opera i drama, a zatim je pisao libreta i skladao, držeći se svojih načela.

Beskonačna melodija i provodni motivi obilježavaju Wagnerove glazbene sage. Verdi svoje besmrtne melodije još zatvara u zaokružene brojeve. Obojica su velikim zahtjevima vokalnih dionica unaprijedili pjevačku umjetnost. Obojica su unaprijedili i glazbeno kazalište težnjom za njegovom životnošću. Povijest glazbe nema nejasnoća u određivanju njihova mjesta i uloge. Recepcija publike, pak, često odaje podvojenost između velikana. Gorljivi obožavatelji Wagnera mahnut će rukom na napitnicu iz Traviate ili Vojvodinu ariju La donna č mobile iz Rigoletta. Obožavatelji Verdija neće se dati zamarati predugim Wagnerovim mitološkim prizorima.

Velik reformator Richard Wagner

Wagnerova djela oduvijek su zazivala kompleksna scenska uprizorenja. Često se i zlorabe intelektualističkim redateljskim mudrovanjima i tlapnjama. Kod Verdija razna mudrovanja ne mogu proći. Njegovi likovi – bilo da je riječ o povijesnim ličnostima kraljeva, duždeva i drugih vladara, o Shakespeareovim junacima ili o običnim ljudima – ocrtani su putem glazbe kao pojedinačne, intimne sudbine sa svojim radostima, nesrećama i patnjama. Wagnerovi likovi uglavnom su uzvišeni, nedokučivi i potrebiti iskupljenja kako bi uopće mogli živjeti i završiti život.

Danas, u sveopćoj eri suvremeno-svevremenih opernih režija u bezličnim suvremenim kostimima, i Wagnerovi i Verdijevi likovi sve više dobivaju obličja svakodnevnih, običnih junaka. Takvima ih prikazuju, primjerice, dvije produkcije venecijanskoga Teatra La Fenice u prvom dijelu ove sezone, dviju Verdijevih opera koje su ondje i praizvedene – Traviate i Rigoletta. Traviatu je režirao poznati Robert Carsen, još za otvaranje obnovljenoga Teatra La Fenice 2004, i otad je stalno na repertoaru. Doživjela je i dvije televizijske ekranizacije, 2004. i 2011, s Patrizijom Ciofi u naslovnoj ulozi.

Na otvaranju La Fenicea izvedena je izvorna verzija Traviate s praizvedbe u tom kazalištu 1853, u kritičkom izdanju partiture Fabrizija Della Sete izdavačke kuće Ricordi u Milanu, s Patrizijom Ciofi, Robertom Saccáom i Dmitrijem Hvorostovskim u glavnim ulogama, pod ravnanjem Lorina Maazela. Tada su se čuli brojni taktovi partiture, koji su poslije izbačeni ili promijenjeni, i zaobilaze se skokovima. Osobito je lijep finale drugoga čina, u kojemu je došlo do najvećih promjena. Verdi je, svjestan svojih i, općenito, ljudskih nedostataka, često prepravljao i poboljšavao vlastita djela, dok Wagneru, uvjerenu u vlastitu genijalnost, to nije padalo na pamet, pa kod njega već stoljeće i pol nitko nije promijenio ni jednu jedinu stanku, a kamoli skratio koji prizor.

U La Feniceu se izvorna partitura izvodila samo 2004, dok su se poslije vratili uvriježenim skokovima. Redatelj Robert Carsen u središte je stavio novac koji sve pokreće: Violettin život mimo njezine volje, dolazak njezinih ljubavnika, zaluđenoga mladog Alfreda, njegova oca koji je novcem želi odvratiti od te veze. Čak su i sluškinja Annina i doktor Grenvil uslužni samo zbog novca. Novac kao jesenje lišće prekriva vrt u 1. slici 2. čina, u inače atraktivnoj i funkcionalnoj scenografiji Patricka Kinmontha, ujedno kostimografa. Patrizia Ciofi pjevački je i glumački izvrsna, već cijelo desetljeće zasluženo vodeća interpretkinja Traviate u Italiji. Vrstan mladi tenor Antonio Poli mladenačkom se pojavom idealno uklopio u tu koncepciju, a važan doprinos dao je i bariton Giovanni Meoni kao Germont.

Svim naizmjeničnim izvedbama Traviate i Rigoletta, dan za danom, dirigirao je Diego Matheuz, na čelu pouzdanog ansambla te znamenite operne kuće u kojoj su praizvedene još i Verdijeve opere Ernani, Attila te prva verzija Simona Boccanegre. Rigoletta je umrtvila scenografija ravnih, praznih ploha Alison Chitty, kao i njezini kostimi u kojima, primjerice, Gilda gotovo cijelu predstavu hoda bosa u iznošenoj haljinici, zaogrnuta prevelikim sakoom. Žalibože lijepih glasova Gilde i Vojvode, sopranistice Desirče Rancatore i tenora Celsa Albela te nešto manje lijepoga glasa baritona Dimitrija Plataniasa u naslovnoj ulozi, u takvoj predstavi redatelja Danielea Abbada. Svijetla točka bio je mladi hrvatski bas Luciano Batinić kao Monterone. Od te epizodne, ali dramski veoma važne uloge, ostvario je protagonističku kreaciju.

Što će donijeti 2013, hoće li naglasiti razlike između Verdijeva i Wagnerova poimanja opernoga kazališta ili će dokazati kako ih današnji redatelji mogu lako nivelirati u ravninu kojom oni tad vladaju, dok istodobno glazbenici – pjevači, dirigenti i orkestri – minuciozno izrađuju svaki takt partiture kako bi bili točni, dosljedni i vjerni skladatelju, pokazat će vrijeme.

U nastavku sezone Teatro La Fenice izvest će još Verdijeva Otella i Razbojnike te Wagnerova Tristana i Izoldu. Wagner je umro u Veneciji 1883, a Verdi u Milanu 1901. Milanska Scala pozornica je praizvedbi čak sedam od 26 Verdijevih opera, tri prerađene verzije i europske praizvedbe Aide. Za Verdijevu godinu izvodi pet svojih djela (Falstaffa, Nabucca, Oberta, Don Carlosa i Aidu) te Macbetha i Krabuljni ples, a za Wagnerovu Ukleta Holandeza i Prsten Nibelunga, dok je s Lohengrinom, s Jonasom Kaufmannom u naslovnoj ulozi, otvorila sezonu.

Macbeth je praizveden u Firenci, pa tamošnje kazalište i festival Maggio musicale fiorentino pripremaju novu produkciju Macbetha i Don Carlosa. U napuljskom kazalištu San Carlo praizvedene su Verdijeve Alzira i Luisa Miller, no ono će u 2013. prikazati Traviatu s Tomislavom Mužekom u ulozi Alfreda, Requiem i Rigoletta te Wagnerova Ukletoga Holandeza. Veliku feštu priprema Festival u veronskoj Areni za stogodišnjicu svog osnutka: čak dvije produkcije Aide u različitim režijama, Latinsku trilogiju – Rigoletta, Trubadura i Traviatu, te Nabucca, Requiem i Gala Verdi – za Verdijevu godinu, i koncert Gala Wagner za Wagnerovu godinu.

Njujorški Metropolitan uvrstio je među svoje premijere Verdijeve opere Krabuljni ples i Rigoletta te Wagnerova Parsifala, također s Jonasom Kaufmannom u naslovnoj ulozi. Tri puta prikazuje ciklus Prsten Nibelunga. U Aidi lansira novu sopransku zvijezdu Ljudmilu Monastirsku, neuništivi Dmitri Hvorostovski pjeva Anckarströma u Krabuljnom plesu i Posu u Don Carlosu, u Otellu izmjenjuju se Johan Botha i Jose Cura, Traviata i Gilda u Rigolettu je Diana Damrau, a Ulrica u Krabuljnom plesu i Azucena u Trubaduru vječna Dolora Zajick.

U Hrvatskoj je za Verdijevu godinu najviše učinila Riječka opera. Uz premijernu Aidu, izvodi Traviatu, Macbetha i Nabucca, a i Moć sudbine izvedena je nedavno, kao uvod u Verdijevu godinu. To je HNK-u Ivana pl. Zajca omogućilo da pretplatnicima ponudi apsolutni novitet – Verdijevu pretplatu!

U Osijeku se sporadično izvodi Nabucco. U Splitu je stara kazališna uprava najavila prijenos Nabucca sa Splitskog ljeta u kazalište. Zagrebačka opera Trubaduru i Parsifalu na repertoaru dodaje koprodukcijsku Aidu s Rijekom te Lohengrina, koji će se, nakon punih šest desetljeća, tako ponovno naći na sceni HNK-a. Iako bi mogla i trebala izvoditi više Verdija, Zagrebačka opera može se barem, s dvama Wagnerovim djelima, pridružiti europskim opernim kućama srednje veličine koje uopće izvode Wagnera.

Primjerice, ni Opera u Grazu, koja je donedavno bila pozornica uspješnih Wagnerovih izvedbi, nema Wagnera za njegovu godinu, a od Verdija samo Traviatu i Falstaffa, s Margaretom Klobučar u glavnim ulogama. Ljubljanska opera premijerno će izvesti Ukletoga Holandeza, te ponoviti Traviatu i Nabucca, a Mariborska opera Traviati dodaje premijernog Rigoletta.

I na kraju, rekorderi. Bavarska državna opera u Münchenu, gdje je praizveden najveći dio Wagnerovih opera, izvodi tri Verdijeve premijere – Rigoletta, Simona Boccanegru i Trubadura, uz šest drugih naslova na repertoaru. Wagnerovih premijera nema, a i što će joj, kada ima Ukletoga Holandeza, Lohengrina, Parsifala, Tannhäusera, Tristana i Izoldu te cjeloviti Prsten Nibelunga s trima ciklusima izvedbi. U Rigolettu, Simonu Boccanegri, Aidi, Don Carlosu, Macbethu, Otellu, Parsifalu i Tannhäuseru manje uloge tumači mladi hrvatski bas Goran Jurić.

Bečka opera premijerno postavlja Tristana i Izoldu, a obnavlja Wagnerove Majstore pjevače te Verdijevu Sicilijansku večernju (eto rariteta!) i Aidu. Inače na repertoaru ima šest Verdijevih naslova i još Don Carlosa u talijanskoj i francuskoj verziji (eto još jednoga rariteta!) te Ukletoga Holandeza, Parsifala i Prsten Nibelunga, koji jednom prikazuje u ciklusu. Da nije sve u obljetničarstvu, Bečka opera pokazuje odnosom prema djelima Richarda Straussa. Uz četiri njegova naslova na repertoaru (Arabella, Elektra, Kavalir s ružom i Saloma), premijerno je postavljena Ariadna na Naxosu, a obnovit će se Capriccio.

Kako će se Verdijeva dvjestogodišnjica navršiti u listopadu, sva je prilika da će i sezona 2013/2014, ili barem njezin početak, donijeti još predstava.