Čakavska razbibriga

Već sam novoiskovani naslov zbirke Zvukovlje stihovlja aludira na neka drugačija, „šarolika“ suzvučja u kojima koegzistira u svojevrsnom „bašmebriganju“ neki autentičan, pomalo raspojasan, gotovo, rekla bih, „pantagruelski“ čakavski karusel na kojem se pasionirano vrti u svojevrsnom pikarskom stilu drevni čakavski obješenjak “bez dlake na jeziku“:

Lje, požeruhova veselja: / Ripe, merlina i zelja. / Krumpirice, / Povetice, / Posrtrgače, / Menduljače, / Poprhnjače, / Orihnjače. / Kanele, / Cincarele, / Pune su padele. / Cincale! („Požerilo“)

Izd. Naklada Kvarner d.o.o., Rijeka, 2012.

Ovo bockavo, resko, „svim mastima“ začinjeno i iznad svega podrugljivo stihovanje podsjeća na narodne brojalice, nabrajalice, bajalice i rugalice, u tom mirakulu od života. I sam će autor posvetiti svoju knjigu uspomeni na oca i brata, otkrivajući nam izvorište svoje inspiracije. „Umiješani“ su u taj jezični koloplet i „ljudići krstijani“, koji su mu “nadahnuto kazivali zlobinske narodne mudrosti“. Kažu da u Hrvatskom primorju svako mjesto ima neku vlastitost zavičajnog narječja. I autorovo rodno mjesto, Zlobin, „na razmeđi Primorja i Gorskoga kotara“, obiluje peckavim, ironičnim, duhovitim i nerijetko pikantnim frazama koje je pjesnikov „spasilački“ impuls sačuvao od zaborava. Vokabular je to neuglađen, obješenjački, žestok i ubitačno podrugljiv, ali u kontekstu pjesme osmišljeno živi pravi život, bez „cifranja“:

Nenavišćine

Priproste priprošćine

Kukavošćine

(„Očuvaj nas, Bože“

/II/, Ponavljalica)

Autor Radovan Tadej vraški se poigrao riječima vizualizirajući njihovu autentičnu sonornost i gotovo opipljivu sočnost. I izdavač je, uz koristan ali i nadahnut pogovor, mudro uključio i tumač riječi (koje su akcentuirane) te njima svojstvene komentare. Tako je ova zbirka stihova i izazov arheolozima riječi koji istražuju njihovu izvornost i vjerodostojnost.

Da nas ne bi ovako živahan Čakavski panoptikum odveo na neku pustopašnu stranputicu („Štrambo“), pobrinuo se sam autor pomno osmislivši pet ciklusa („Pastorale“, „Bajalice i druge /ne/smislice“, „Erotikon“, „Satirikon /čakavski mirakul/“, „Epilog“), koji su se slobodno „zakotrljali“ u Vrijeme, podsjećajući nas na fenomen prolaznosti, što je fatalna konstanta ove, krležijanski rečeno, „vražnje zamotavke“ od življenja:

Samor nan se pričinja da vrime gre naprvo / I da smo se dalje i dalje od onoga ča j bilo / I od onih ča su nigda s nami bili („O vrimenu ko se bubulja“)

Završit ću prikaz ovoga samosvojnog čakavskog panoptikuma vraćajući se simbolici izraza „razbibrižnica“ i „bašmebriganje“, sa željom da nam nova 2013. bude „razbibriga“, ali bez „bašmebriganja“.