Život jednog pedofila

Praćenje filma Michael, pobjednika prošlogodišnjeg ZFF-a nominirana i za Europsku filmsku nagradu za otkriće godine, prilično je tjeskobno iskustvo. Ne iz razloga što bi bila riječ o slabom filmu, štoviše, već upravo stoga što je posrijedi djelo u kojem scenarist i redatelj Markus Schleinzer gledatelja iznimno efektno i nerijetko hipnotički sugestivno uvlači u intimni svijet i um protagonista. A on je 35-godišnji muškarac koji izgleda poput tipična štrebera, plaha, povučena i od prvoga trenutka naglašeno asocijalna osoba; čim ga vidimo, ispravno slutimo da krije neku tajnu. Gledano sa strane, Michael je običan momak iz susjedstva, posve neupadljiv musilovski čovjek bez osobina koji vozi skroman automobil srednje klase, odijeva se ukusno, ali nekako odveć konvencionalno, koji u škrtu ophođenju s drugim ljudima bira riječi i neprestano skreće pogled te koji svakoga radnog dana jedva čeka pobjeći s posla i vratiti se u mir i sklad svoje kućice. A kad stigne kući, Michael elektroničkim putem spušta rolete na prozorima, onda polako i temeljito pere ruke, pa pripravlja jednostavnu večeru za dvije osobe s posebnim vrčem sa sokom kraj jednog tanjura te laganim korakom kreće prema podrumskim vratima, s unutarnje strane obloženima debelim slojem za zaštitu od buke. Polako se spustivši u podrum, Michael otvara još jedna teška vrata, iza kojih isprva vidimo samo mrak. A nakon što on tom mraku uputi ne strogo, ali s jasnim autoritetom izgovorene riječi „hajde, iziđi“, nakon vremenski pomno odvagane stanke tijekom koje ekranom dominira mrak, na pragu podrumske garsonijere pojavi se plavokosi dječak. U tom trenutku nejasna, ali vrlo prisutna nelagoda koju je gledatelj dotad osjećao poprima dimenzije šake koja mu počinje vrtjeti po utrobi te odjednom shvaćamo da nas je iznimno daroviti Markus Schleinzer, tijekom prošlog desetljeća blizak suradnik Michaela Hanekea, doveo na tanak led. Na tanak led intimnog upoznavanja i suočavanja s osobnošću jednog pedofila, do nepodnošljivosti stvarna i obična čovjeka tako nalik nekomu od nas, čovjeka kojeg autor inteligentno ni u jednom trenutku ne demonizira, upravo suprotno, te kojega profilira na način da nas prisiljava da ga prihvatimo takvim kakav jest.

Razorna banalnost zla u Michelu izbija iz svakog kadra

U izvrsnoj i primjereno podigranoj interpretaciji Michaela Fuitha naslovni je lik nekomunikativna, zatvorena, antipatična i prilično odbojna osoba za koju je sasvim razumljivo da nema prijatelja te da se prema kolegama na poslu, kao i prema majci, sestri Karin i njezinu mužu odnosi hladno, distancirano i tek s nužnim minimumom susretljivosti i ljubaznosti. Sav svijet izvan zidova njegove kuće Michaelu je samo ljuštura koju svakodnevnom rutinom mehanički ispunjava, dok je njegov pravi i smisleni život onaj unutar četiri zida i u podrumskoj garsonijeri u kojoj zatvorena drži ne odveć buntovna desetogodišnjega Wolfganga (odlični David Rauchenberger). I njihova je komunikacija tako obična i svakodnevna, zapravo najvećim dijelom obiteljska i očinsko-sinovska te posve banalna u svojoj normalnosti, baš kao što su banalni i njihovi zajednički odlasci u prirodu. Dječak se povremeno i pobuni, a iz njegova ponašanja i govora tijela jasno je da je on nesretan i vrlo ranjiv klinac koji shvaća da mu od Michaela, unatoč njegovoj formalnoj ljubaznosti, prijeti itekakva opasnost. Kad se Wolfgang nakratko razboli, Michael u šumi mirno iskopa grob planirajući ga tu sahraniti u slučaju najgoreg ishoda. A samo u jednoj sceni vidimo Michaela kako u umivaoniku u Wolfgangovu stančiću pere svoje spolovilo.

Razorna banalnost zla izbija iz svakoga kadra iznimno nelagodna i potresna filma čiji nas autor redateljskim i izvedbenim minimalizmom te neopisivo sugestivnim realističkim postupkom prisiljava i na poistovjećivanje s protagonistom, od njegova imena u naslovu do filmskih plakata na kojima su ili djelići puzzlea koji Michael i Wolfgang slažu, ili pak taj puzzle koji se dijelom sastoji od fotografije klinca kojega vidimo s leđa, a kojega oko vrata prijeteći stišće muška šaka. Markus Schleinzer mudro užas ne prikazuje, već ga neprekidno sugerira i gradira posežući za elipsama i kreirajući naizgled posve nevine sekvence i dijaloške scene u kojima se otkrivaju jezivi detalji. Wolfgang se tako mirno igra svojim igračkama, ne pokušavajući ni pobjeći ni pozvati u pomoć, s jedne strane jer je svjestan uzaludnosti takvih pokušaja, a s druge jer se naviknuo na takvo stanje i na svoje zacijelo dugogodišnje zatočeništvo. No on ipak odrasta i svakim je danom sve svojeglaviji te je pitanje u kojem bi smjeru u budućnosti vodile sve izraženije napetosti između njega i Michaela. To se, međutim, nikada neće otkriti, jer Michael iznenada pogine u automobilskoj nesreći, opet nekako običnoj i banalnoj, bez imalo pirotehnike. Kad njegova majka i sestra nakon pogreba dođu srediti njegovu kuću, majka će se spustiti u podrum te naposljetku nezainteresirano, jer nema pojma što je iza njih očekuje, otvoriti vrata Wolfgangova staništa. Redatelj u tom trenutku radi rez i završava film, ostavljajući nas da nagađamo o njezinu iznimno traumatičnu suočavanju s Wolfgangom u doslovnom i prenesenom mraku intimnoga svijeta njezina sina. Drama kojoj smo svjedočili tako se nastavlja i nakon odjavne špice, čime ovaj hrabri te istodobno fascinantni i jezivi film dodatno dobiva na važnosti.