Nacionalist nije primarno zaokupljen ekonomskim dobicima, već priznanjem i dostojanstvom: za razliku od novca koji se jednostavno može podijeliti, oko dostojanstva ne postoji kompromis
Na nedavnim izborima u Kataloniji većinu mandata dobile su stranke koje zagovaraju katalonsku neovisnost. Nešto prije premijeri Škotske i Engleske dogovorili su se da se 2014. godine u Škotskoj održi referendum s pitanjem: hoćete li da Škotska postane nezavisna?
Prisjetimo se: Katalonija je dio španjolskoga kraljevstva postala 1469. ženidbom Ferdinanda II. Aragonskog i Izabele I. Kastiljanske (Katalonija je tada bila u zajednici s Aragonijom), dok su škotski i engleski parlamenti prihvatili plan o uniji nazvanoj Velika Britanija početkom 1707.
Neovisno kako će referendum u Škotskoj ispasti te koliko će španjolski parlament odolijevati pritisku Barcelone za referendumom, važno je uočiti da želja za samoopredjeljenjem naroda ni u postmodernim društvima nije presahnula, ili kako je to prije dvadeset godina u kontekstu drugog proljeća naroda napisao Eric J. Hobsbawm (Nacije i nacionalizam, Zagreb, 1993) „jajašca položena u Versaillesu i Brest-Litovsku još se legu“.
I Katalonci žele izaći iz stoljetne zajednice
Odakle ta želja za neovisnošću? Španjolska i Velika Britanija (njima bismo mogli dodati Kanadu i Belgiju, u kojima također postoje pokreti za nezavisnošću pokrajina Quebec odnosno Flandrije) funkcionalne su, civilizirane, demokratske države u kojima ne postoji sirovi tip supremacije središta kakav je svojevremeno vladao u Sovjetskom Savezu ili Jugoslaviji. Sumnjam da Škoti i Katalonci osjećaju nejednakost u temeljnim ljudskim i građanskim pravima, no svejedno žele izaći iz stoljetnih zajednica.
Odgovor na postavljeno pitanje daje nam thymos, koji prvi upotrebljava Platon u svojoj Državi, Hegel ga prevodi kao želju za priznanjem koju u suvremeni politički diskurs uvodi Francis Fukuyama u članku (poslije knjizi) Kraj povijesti i posljednji čovjek. On piše da „ono što uistinu zadovoljava ljude nije materijalno bogatstvo, nego priznanje njegova statusa i dostojanstva“. No čovjek ne traži priznanje samo sebe, nego, prema Hegelu, „i drugih ljudi koji pripadaju njegovoj grupi“. Odatle izvire ona snaga koja nosi nacionalne pokrete. Fukuyama piše: „Nacionalist nije primarno zaokupljen ekonomskim dobicima, već priznanjem i dostojanstvom. Nacionalnost nije prirodna osobina; netko ima nacionalnost samo ako to drugi priznaju. Priznanje koje se traži nije priznanje sebe kao pojedinca, nego skupine koje je dotična osoba član.“ Stoga prema njemu „za razliku od novca koji se jednostavno može podijeliti, oko dostojanstva ne postoji kompromis: ili ćete moje dostojanstvo koje ja držim svetim priznati ili nećete“. Samo je thymos, nastavlja Fukuyama, u potrazi za ‘pravdom’ sposoban na pravi fanatizam, opsjednutost i mržnju. Odatle proizlazi i beskompromisnost u pogledu nacionalnog suvereniteta. Prema Fukuyami „suverenost pripada ili jednom narodu ili drugom – ili Armencima ili Azerbajdžancima, ili Litavcima ili Rusima, pa kad različite skupine uđu u sukob, malokad postoji način da se mirnim demokratskim kompromisom nađe srednje rješenje, kao što je to slučaj u ekonomskim svađama“.
Ugovor premijera – prvi korak prema škotskoj nezavisnosti
Kad već toliko navodim, možda je dobro na ovom mjestu sjetiti se i Nietzschea i njegove volje za moć u kontekstu koje je rekao: „U volji sluge našao sam volju da bude gospodar.“ Vratimo se liberalnom okruženju u kojem se Katalonci i Škoti zauzimaju za svoju neovisnost. Može li taj ambijent otupiti njihovu želju za priznanjem? Vjerojatno ne, jer prema Sokratu „što je čovjek otmjeniji – tj. što više vrednuje sebe – to se više ljuti kad s njim postupaju nepravedno: njegov duh ‘vrije i postaje nesmiljen’.“ A gdje je Hrvatskoj mjesto u svemu tome? Najmanje što možemo uraditi jest da ne budemo među zadnjima kada se jednoga dana budu priznavale neovisne Škotska i Katalonija.
Klikni za povratak