Umjetnost u burnim vremenima

Melita Lorković, s podnaslovom Pozajići, Lorkovići, Melita i ja, novoobjavljena je monografija o slavnoj pijanistici Meliti Lorković (1907– 1987) koju je ispisao njezin sin, violinist i pedagog Radovan Lorković, na poticaj svojih hrvatskih prijatelja. Glavni je poticaj dao prof. Jakša Zlatar, koji je bio Lorkovićev suradnik te knjigu i objavio u vlastitoj nakladi.

„Ne znam koliko hrvatska javnost treba – a možda i zaslužuje – ovako otvoren prikaz jedne sudbine, kroz koji se zrcali stanje jednog vremena, ali znam da takav pokušaj možda može biti od povijesnog interesa kao jedan od mogućih pogleda na hrvatsku stvarnost u 20. stoljeću“, navodi u predgovoru Radovan Lorković, jedan od dvojice sinova (drugi je Hrvoje) slavne pijanistice i pedagoginje koja je u prvoj polovici 20. stoljeća postavila za ovdašnje prilike nove temelje hrvatskom pijanizmu djelomično i stoga što se školovala i u Parizu te koncertirala diljem Europe, čemu je, osim usporedbi s najvećim pijanističkim imenima, malo pripomogla i politika. Melita Lorković (rođena u Županji kao Pozajić), kao već zapažena pijanistica iz klase legandarnoga Svetislava Stančića, udala se u obitelj Lorković za Radoslava, brata ustaškoga ministra vanjskih, a potom i unutarnjih poslova Mladena Lorkovića u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji je skončao poslije pobune protiv zločinačkog režima nakon znamenitoga neuspjelog puča Vokić–Lorković. Od „pravedne“ pak ruke novoga narodnog režima stradao je i Melitin suprug Radoslav. Svaki se režim voli pohvaliti svojim istaknutim umjetnicima, pa tako i ustaški, premda ga ugledna pijanistica nikada nije podupirala, nego je samo imala priliku da radi posao za koji je bila itekako osposobljena. Danas se to definira kao suputnik režima, a nikako kolaboracionist. Melita Lorković igrom slučaja bila je šogorica ustaškog ministra. Neprijateljstvo režima nakon puča Lorković–Vokić zahvatilo je cijelu obitelj do sloma NDH, a nakon Drugoga svjetskog rata nastavilo se i u FNRJ zbog suradnje, premda pisac navodi obiteljsko potajno spašavanje Židova i drugih ugroženih. Preživjeli ženski dio obitelji od 1945. do neke vrste rehabilitacije snalazio se kako je znao i umio.

Neobično je da sin piše monografiju o majci koju je nesporno obožavao, ali Radovan Lorković je, kaže, čekao da dođe trenutak da navrši godine u kojima je ona preminula. Knjiga je mješavina uspomena, što joj daje šarm. No u tome pisac pronalazi mjeru da se ne utopi u pretjeranu sentimentu. S druge strane knjiga slijedi uobičajene navade muzikološkoga rada. Radovan Lorković bio je na izvoru informacija i životnih mijena obiteljske sreće i nevolja. Premda iz teksta izvire divljenje i ljubav prema majci, on uspijeva vješto, s natruhama humora, izmiješati osobna iskustva u sažetim opisima i doživljajima članova obitelji s temeljitim i koliko je moguće objektiviziranim pristupom. Tako je knjiga podijeljena na poglavlja kao i standardne monografije, podjelom koju bi prihvatili i oni koji s umjetnicom ne dijele tako blisku povezanost: Život, Okružje, Osoba, Glazbenica, Pedagog, Prilozi, Repertoire. Obogaćuje ju i niz fotografija iz obiteljskog albuma, pretisci programa i bilješki Melite Lorković, pisma, kritike, popis zavidnoga repertoara umjetnice, koja je još kao vrlo mlada za diplomski koncert pripremila Beethovenovu Sonatu, op.111, Lisztovu Sonatu u h-molu i oba sveska Brahmsovih Paganini-varijacija, bilješke o metodici učenja sviranja klavira. Knjigu će oplemeniti i CD Melite Lorković na kojemu je predstavljena interpretacija Chopinovih djela. Monografija Radovana Lorkovića o majci, uspješnoj pijanistici Meliti, ponajviše može zanimati stručnu publiku, ali i onu zainteresiranu za glazbu, te je dobrodošao vrijedan prilog o jednoj sudbini u prijelomnim vremenima, njezinoj umjetnosti i pedagoškom radu.