Umjetnik na domaćem terenu

Suvremeni umjetnici u stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt naslov je ciklusa izložbi što su ga prije koju godinu osmislili i pokrenuli kustosi te neprijeporno važne zagrebačke kulturne institucije. Današnji muzeji, bez obzira na njihov osnovni profil, sve češće, naime, posežu za doista širokim spektrom strategija u svrhu izbjegavanja stvaranja dojma o sebi kao više-manje sterilnim, informacijama prenatrpanim i, zapravo, odbojnim mjestima u koja – ukoliko to uopće i čini – široka publika zalazi ponajprije jer bi to valjda bio red, a ne iz neke istinske potrebe. U takve strategije pripada, primjerice, i pomalo kontroverzna Noć muzeja, kada na tisuće posjetitelja preplavi muzeje diljem Hrvatske u svrhu besplatna i različitim programima popraćena konzumiranja kulture. Tom prigodom muzeji si obično nabildaju statistiku posjećenosti, kustosi prožive nekoliko sati strave i užasa u neizvjesnosti hoće li svi eksponati ostati isti kakvi su bili prije invazije, a posjetitelji se vrate kućama sretni i zadovoljni kako, eto, i oni sudjeluju u kulturnom životu svojega grada. Nitko, dakako, pritom ne ističe kako je za valjda 90 posto njih to ujedno jedini posjet muzeju u godini. Držim kako su ideje poput infiltriranja suvremenih umjetnika u stalni postav, iako znatno manje spektakularne, neusporedivo inventivnije, zanimljivije te dugoročno korisnije. Već se prva izložba ciklusa – ponajprije zahvaljujući sjajnu spoju intelekta i humora ondašnjeg izlagača Dalibora Martinisa – pokazala punim pogotkom. Ne posjedujem podatke o posjećenosti, ali kretanje stalnim postavom Muzeja za umjetnost i obrt tada je dobilo jednu posve novu dimenziju. Nakon Martinisa ciklus je pomno osmišljenim svjetlosnim instalacijama na visokoj razini održala Dubravka Rakoci, dok ovih dana u stalnom postavu svako malo nalijećemo na intervencije Željka Badurine.

Balon s anđelom

Izbor Badurine kao izlagača u stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt bio je tek pitanje vremena. Riječ je, naime, o umjetniku prvaku ironije i humora, autoru koji u središte interesa ponajprije postavlja sociološke fenomene poput banalne marketinške ispraznosti ili poplave kiča, pritom nikad ne bježeći ni od propitivanja umjetničkog stvaralaštva te svrhe odnosno pozicije umjetnosti u današnjem društvu općenito. A tu je i ljudska glupost. Badurina joj se, dakako, izruguje, ali to uvijek čini ležerno i nipošto uvredljivo. Razloge za depresiju i pesimizam što ih u osviještenih pojedinaca nužno izaziva pomahnitalo potrošačko društvo pretvara u umjetničku kreaciju, uvijek se služeći (post)popartističkim imaginarijem. Hoćemo li Badurinu nazivati konceptualnim pop-artistom, pop-konceptualcem ili nekako drukčije, posve je nebitno. U svakom slučaju, kada ga se pripusti u stalni postav nekog muzeja, on zasigurno dolazi na domaći teren.

Kojim se sve postupcima Badurina koristi na svojoj izložbi Insajder u Muzeju za umjetnost i obrt? Ponajprije printovima na platnu i ready-made-objektima, dakle istim onima kojima se i inače najčešće koristi. Gotovo svaki od tih pedesetak printova ili ready-madeova, nalazit će se u aktivnoj koegzistenciji s jednim ili više originalnih muzejskih izložaka. Kažem aktivnoj u smislu umjetničke cjelovitosti, ali istodobno nerijetko i mimikrijskoj; nepažljivim posjetiteljima može se, naime, lako dogoditi da im neke nadasve duhovite Badurinine zamisli i promaknu. Prolazeći postavom tako ćemo naići i na djela Rembrandta, Picassa, Van Gogha ili Leonarda; skulpture Joakima i Ane iz 15. stoljeća ogorčeno raspravljaju o poskupljenju grijanja, struje i benzina; stari renesansni oltar ima točno radno vrijeme kada otvara svoja krila; slika Charlesa Le Bruna Bakanal nalazi se na sniženju od 25%; preko ruba ladica komode s prijelaza 17. na 18. stoljeće nemarno vise teniske čarape; na garnituri za sjedenje iz 18. stoljeća nalaze se Dinamovi jastuci, a ispred nje u Kini proizvedene mačkice; na stolac iz 18. stoljeća onako su usput odložene novine; iz starog okvira za zrcalo plazi nam se znameniti jezik Rolling Stonesa; krajolik s dvorcem u prednji je plan dobio britanski prinčevski par William i Kate s ptičicama na glavi; zasebni portreti Regine odnosno Jurja Draškovića objedinjeni su sada u jedan te opremljeni suncobranom, šiltericom i sredstvom za sunčanje; anđeo Ivana Komersteinera iz 17. stoljeća drži crveni balon... Sve nabrojeno tek je manji dio Badurininih lucidnih dosjetki i zamisli.

Na ciklusu izložbi Suvremeni umjetnici u stalnom postavu Muzeja za umjetnost i obrt zanimljivo je promatrati publiku. Dio nje došao je zbog Badurine, a dio zbog stalnog postava. Onima prvima zabavno je tragati za Badurininim intervencijama, dok ovi drugi na njih nailaze tek slučajno i – po viđenim reakcijama – ugodno se iznenađuju. A prema kraju razlike u njihovim razlozima dolaska sve će se više smanjivati, da bi izložbu/postav konačno svi napustili zadovoljni.