U hrvatskom društvu nedostaje morala

Prije točno tjedan dana veliki hrvatski književnik Slobodan Novak u ovoj je dvorani, predstavljajući svoja Sabrana djela, izjavio da je rodoljublje osobna etička konstitucija koja se stječe dobrim odgojem i koja ne pripada nikakvim ideološkim sklopovima.

Rodoljublje kao etička kategorija. To je misao kakvu nećemo često čuti u hrvatskim medijima gdje se upravo rodoljublje, odnosno, sinonimno, domoljublje neizostavno boja ideološkim i političkim značenjem. Dakle, domoljublje postaje političkom opcijom. Jednom od mogućih.

Ivan Rogić Nehajev, Igor Zidić, Zorislav Lukić i Luka Šeput / Snimio Goran Vranić

Čini mi se da je taj pomak jednoga stava, jednog osjećaja i jedne obveze prema vlastitoj zajednici iz moralne u političku sferu dosta lukavo omogućio da se oko pitanja koja su važna za sudbinu nacije omogući rasprava u kojoj će ravnopravno sudjelovati zagovornici i protivnici domoljublja, te biti jednako tretirani kao zastupnici legitimnih političkih opcija. To jest demokratska stečevina: politički pluralizam.

Sukladno tome, u medijskom prostoru gdje se ideološke podjele iz političkih arena nastavljaju, često smo svjedoci pisanja koje snažno zastupa anti-domoljubni stav, kao vlastiti politički odabir, kao popudbinu svoje legitimne društvene pozicije. I to je demokratska stečevina: sloboda govora.

Koliko god nam se činilo čudnim pa i paradoksalnim da prema zajednici kao ideji – bez obzira na različita mišljenja u pogledu njezina razvitka ili ustroja – dio medija i političara ima a priori negativan stav, politički pluralizam i sloboda govora jesu demokratske stečevine i po njima se prepoznajemo i legitimiramo kao društvo koje je zauvijek izišlo iz totalitarističkoga jednoumlja.

Pa ipak, neobično je da prema ideji složne zajednice (ne kažem homogene!) dio njezinih pripadnika ima negativan stav i koriste sredstva koja su im na raspolaganju – politička, medijska pa i ekonomska – za snažno proklamiranje anti-domovinskoga stava koji zapravo i njima kao članovima te zajednice ide u prilog. Kako to objasniti? Evidentno je da se oni ne identificiraju s tom zajednicom. Evidentno je da čak ni ne dopuštaju mogućnost političkog stava koji je afirmativan prema toj zajednici. Negiraju samu legitimnost mišljenja koje u „ljubavi prema narodu“ vidi vrijednost. Vidi moralni čin.

Mi se pitamo: Nije li moralno biti domoljub? Oni kažu: To je političko pitanje.

Mislim da možemo, skupa sa Slobodanom Novakom, to pitanje jednom zauvijek izvući iz ideološkog i političkog taloga i postaviti ga kao temeljno ljudsko etičko pitanje.

Kad govorimo o medijima, a ovdje sam pozvan kao zastupnik jednog, možda malenog i skromnog ali volim vjerovati ipak relevantnoga medijskoga glasa, nije li krajnje nemoralno izvještavati, komentirati, izvlačiti naglaske na način kako su to u slučaju suđenja hrvatskim generalima gospodi Gotovini i Markaču pisali pojedini mediji? Tu nije riječ o političkim opcijama, već o temeljnoj ljudskoj etičnosti koja u dobrobiti zajednice vidi i vlastitu dobrobit.

Zbog čega se protivnici domoljublja ne osjećaju pripadnicima te zajednice – koja nije homogena, koja nije isključiva, koja je tolerantna prema različitim mišljenjima, osim prema onom mišljenju koje negira nju samu – to će morati oni sami odgovoriti.

Naši ljudi nekad iznenađeni tolikom raširenošću, pravom sveprisutnošću takva pisanja u medijima, znaju reći: Mi smo pretolerantna nacija! Mislim da treba reći: Mi smo nekad nedovoljno etična i nedovoljno principijelna nacija ako toleriramo mišljenja koja u osnovi niječu našu zajednicu – u svoj njezinoj raznolikosti.

Vijenac, prateći suđenje generalima, bolnu prvostupanjsku presudu, oslobađajuću i olakšavajuću presudu Žalbenoga vijeća, nije napravio ništa posebno, ništa izvanredno što bi trebalo iskakati izvan uobičajene novinske prakse. To bi trebao biti standard. Vjerujem da smo radili etično. I zaista je žalosno da je to postalo nešto što se ističe. Ali svjedoci smo mnogih političkih neetičnosti, neprincipijelnosti, mnogih novinskih i televizijskih „izvještavanja sa stavom“, komentara koji ispisuju svoje vlastite presude, izvlačenja naglasaka koji imaju jednu jasnu svrhu: oslabiti zajednicu, dezavuirati istinu, i, u konačnici, razrušiti temelje moderne i mlade hrvatske države kako bi se ona ustrojila prema nekim drugim interesima.

Nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču to će biti malo teže učiniti. Oslobađajuća presuda uskladila je stranu, izvanjsku, svjetsku percepciju povijesnih događaja u Domovinskom ratu s našim iskustvima ratnih zbivanja, vratila nam značenje povijesti u naše ruke i mogućnost da sami, pridržavajući se najviših humanističkih principa, gradimo modernu hrvatsku naciju. U trenutku u kojemu se spremamo i formalno ući u zajednicu europskih naroda čini mi se da je važno da njezini pripadnici nas vide onako kako smo mi sebe oduvijek vidjeli.

Čovjek je simboličko biće i veliki datumi u povijesti svakog pa tako i hrvatskoga naroda – a to 16. studenoga ove godine zasigurno jest – imaju mogućnost označiti točke preokreta te novog i pomnijeg ustrojavanja vrijednosti na kojima nacija počiva. Mislim da je domoljublje jedna takva vrijednost, neovisna o političkim programima ove ili one, lijeve ili desne političke opcije. Pobjeda koja je ostvarena 16. studenoga pobjeda je principa na kojima se vodio i Domovinski rat. Bili su to duboko etični, kršćanski principi. Kroz bolna ratna iskustva mi smo ih sebi kristalno jasno posvijestili, tako da nam oni omogućuju pouzdan temelj na kojemu možemo graditi svoj nacionalni karakter. Hvala onima koji su nam svojom hrabrošću, svojom moralnošću i principijelnošću to omogućili, te kao svijetao primjer postaju uzorom i u našim budućim iskušenjima.