Sinkronicistički pasaži

Nova knjiga Andrijane Kos-Lajtman Lunule, koju su Društvo hrvatskih književnika (Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski) i Grad Požega nagradili nagradom Dobriša Cesarić za 2011, načelno se može označiti kao otimanje gravitaciji pravila i konvencija, nagrizanje uvriježenih koncepata, s namjerom da se iz njih izbiju nova značenja i aktiviraju se dotad pasivna njihova mjesta.

Premda većina pjesama tematizira isto (identitete, načine njihova kreiranja i poimanja), one su s razlogom podijeljene u dva ciklusa (Lunule dana i Lunule čitanja) jer im je smjerište različito: u prvom dijelu identitet se preispituje kao autonomna pojava, a u drugom kao interliterarna.

Autorica poima identitet kao sjecište mnoštva informacija (momenata, dojmova, emocija…) okupljenih nekom centripetalnom silom koja ih drži u svojem gravitacijskom polju. Takav upis čitljiv je i na denotacijskoj i na strukturnoj razini.

Poimajući objekte o kojima govori protočnima, elastičnima, partikularnima, autorica dolazi do ideje o sinkronicitetu, jednom od ključnih mjesta svoje poetike (njegovu ključnost svjedoči i tematiziranje postupka u obliku zasebne autoreferencijalne pjesme Sinkronicitet). Iz sinkroniciteta proizlazi autoričina intertekstualnost, na nizu razina teksta.

Koncept prisutnosti svega u svemu stvara pjesmu kao slijed metafora koje teže istoj točki, a raznolikost sastava i očiglednih nelogičnosti (neprekidno se događaju „kemijski“ procesi prespajanja i proizvode neočekivani sintagmatski sklopovi: rečenice puštaš / kao zmajeve; bestežinska odanost minuta) stilogena su mjesta i strategije koje proizvode autorsku razliku. U tako postavljen prostor pjesme upisiva je i banalna fraza, i filozofem i začudna inovacijska tvorba a, naravno, i već gotov tekst kao citat. Sasvim eksplicitno autorica čitatelja usmjerava na konkretne tekstove u suodnosu s kojima promišlja temu. Na taj način ona kreira osobni kontekst u koji se upisuje tekstom kao mikrostrukturom priskrbljujući mu posebno značenje. Autorica tako programira tip čitanja ne ostavljajući čitatelju punu slobodu recepcije. Nema mjesta naivnom, spontanom čitanju: umjetničko djelo proizvod je kulture te zahtijeva kompetentnog čitatelja.

U tekstovima može se prepoznati niz više-manje poznatih autorskih glasova. Ideji o pjesmi kao susretištu s odabranim odgovara ton intimnosti vidljiv u kreiranju oblika razgovora u kojem osobe supostoje – jednostavno i prisno. Tako, u modusu intimnosti upisani u tekst, ranko, irena, marina, andrea ne prestaju biti autoriteti, no, uključeni u tekst Drugog, postaju sinkronicitetne točke koje su neminovnost našeg integriteta jer su nas označile i jer se u njihovu kontekstu integriramo kao osobnost.

Autorica govori sinapsama (šuška sinapsama): smisao njezina teksta „hvata se“ nekim predrazumskim dijelom bića želeći biti doživljen primarno, bez gotovih shema. Čitanje sinapsama tijela (osluškivanje predrazumskog) nužno vodi učitavanju recipijenta. Na taj način njezin intimizam nije eskapistički, već omogućava radosno trajanje u okviru specifičnih determinanti kulturnog areala našega vremena, za koji ona traži svoj jezik.

Pozicija sonhadore otvara joj široko područje slobode i priskrbljuje pravo na lunatičko, somnabulno čitanje svijeta. Taj nevidljiv potencijal zbilje jezgra je iz koje se razrasta niz logički zbunjujućih konstrukcija (kotači što se vrte linearno, hod je stopalo kretanja). No „jaka karta“ ove autorice njezin je intelekt i on joj nikad ne dopušta potpuni proboj u somnambulno. Racionalnost i neobičnost idu ruku pod ruku tako da tekstovi nisu odveć hermetični, a neprestano se revitaliziraju idiomatičnim tvorbama. Autorica je prije gonetačica nego pitija. Prevodi svijet na svoj jezik, ne dopušta mu da je zavede svojom tajnom, posvaja ga imenovanjem. Pjesma nije zbroj detalja nego ukupnost, kreće se skladno, govori protočno, uživa u svom potencijalu.

Autoricu zanima slojevitost diskursa: ona tvori sintaktičko-gramatički, intonacijski, melodijski pravilne nizove koje očuđuje na semantičkoj razini. Iskaz tako ponekad sliči nonsensu, no njezini iskazi nikad nisu polemički ni parodijski, nego rečeni s uvjerenjem u njihovu vjerodostojnost. Takvi, temeljeni na začudnoj kombinaciji leksema čija je začudnost maskirana formalnim skladom, doimaju se kao zagonetka, ali zbog svoje intonacijske neutralnosti (autorica se odrekla uskličnika, upitnika) oni su jednostavno svjedočenje osobne, transformirane zbilje.

Andrijana Kos-Lajtman nije skeptik. Njezin je diskurs afirmacijski, utkiva se u kulturne vrednote civilizacije uz potpunu svijest da je izgrađen od postojećih diskursa, ali da snaga individualnosti i kreativnosti ne može biti iscrpljena. Pitanja o smislu u tim okvirima nemaju smisla: riječ je samo o pitanju načina. Autoricu zabavlja beskonačan potencijal jezika, trijumf jezika i smisla koji sobom i svojim postojanjem izgrađujemo i prosljeđujemo.