Sekularizirani Božić

Čovjek i čovječanstvo toliko je zaokupljeno samim sobom, treba sav prostor i sve vrijeme samo za sebe, da ne ostaje ništa za drugoga – za bližnjega, za siromaha, za Boga. I što ljudi više postaju bogati, to su više ispunjeni i opijeni samima sobom. U njihovu svijetu nema više mjesta za Boga. Ima li mjesta za čovjeka?

Vrlo često, da ne kažem redovito, već gotovo dvadeset godina putem službene stranice pratim što Urbi et Orbi – Gradu i Svijetu – u raznim prigodama poručuju poglavari Katoličke crkve. Tako sam i danas, u nedjelju 9. prosinca 2012, pročitao tekst što ga je Benedikt XVI. izgovorio s prozora svoje biblioteke u Vatikanu hodočasnicima koji su se iz cijeloga svijeta okupili na molitvi Angelusa na Trgu Sv. Petra. Za oko su mi zapele neke rečenice vezane uz adventsko vrijeme i pripremu za Božić. Mislim da se mogu podijeliti u dvije skupine: prva skupina – nekako mi se čini – gleda prema gore, prema Nebu, dok je druga bila ona koju smatram okrenutom Zemlji. Obje su ipak inherentno povezane, a njihov je sadržaj – u svoj njihovoj dubini – zapravo nerazdvojan kao što su u čovjeka nerazdvojni duh i tijelo.

Božić se sve više sekularizira, upozorio je Papa. To znači da Božić postaje sve više izvanjska proslava. Logično, rekli bismo – dovoljno je samo pogledati oko sebe: živimo u potrošačkom društvu pa je onda „normalno“ da ljudi svoju sreću i zadovoljstva traže u materijalnim stvarima. Pravi smisao blagdana – rođenje Božjega Sina, Isusa Krista – sve je više negdje na rubu razmišljanja ljudi. Zato je poglavar Katoličke crkve vjernike – kršćane, katolike – pozvao da Došašće (kao razdoblje priprave za Božić) iskoriste „za obraćenje i povratak vjerskome smislu Božića“ i da pogled upere prema Nebu koje se uprisutnilo u skromnoj špilji u Betlehemu: „U potrošačkom društvu u kojemu je čovjek izložen napasti da radost traži u stvarima, Ivan Krstitelj uči nas da je važno živjeti ispravno, kako se božićni blagdani ne bi živjeli tek kao izvanjsko slavlje, već slavlje Božjega Sina koji je došao ljudima donijeti mir, život i pravu radost.“

Aambrogio Borgognone, Djevica s velom, 1500.

A da bi vjernik – zapravo, svaki čovjek – mogao doživjeti taj blagdan, mora gledati i dolje – prema Zemlji. Zato je Benedikt XVI. na francuskom pozvao na solidarnost s jednom skupinom ljudi koja je slika svih ugroženih ovoga svijeta – sa seliocima. Došašće poziva na susret s Bogom, a za susret se mora krenuti na put: i baš je to „iskustvo blisko osobito onima koji su prisiljeni napustiti svoj kraj iz različitih razloga, zbog rata ili zbog siromaštva“. A oni sami vrlo često osjećaju da ih se ne razumije ili da ih se malo razumije, pa je Papa zbog toga izrazio žaljenje i sve pozvao da se potrude i da njihovu životu vrate dostojanstvo.

I dok je prva skupina poruka možebitno namijenjena više vjernicima, za drugu bismo slobodno mogli reći da je općeljudska i upućena svim ljudima dobre volje. No ima li u današnjim društvima koja su postala sekularizirana još prostora i vremena za takve, naizgled (samo) pobožne, poruke? Znači li još današnjem čovjeku išta betlehemsko svjetlo i poruka koju sa sobom nosi Božić?

Betlehemsko svjetlo i današnji čovjek

Svjetlo koje sjaji u betlehemskoj staji nije „veliko“ ako se mjeri mjerilima i metrima ovoga svijeta. Svi koji smo čitali Novi zavjet znamo da su ga u početku vidjeli samo Marija, Josip i neki pastiri, potom mudraci, starac Šimun, proročica Ana. Zapravo oni koje je Bog odabrao. Ipak, u skrovitosti i tišini te svete noći, teološkim je rječnikom prije više godina poručio Papa, svakomu se čovjeku upalilo sjajno i neprolazno svjetlo: na svijet je došla velika nada, nositeljica sreće: „Čovjekom je postao onaj koji je čovjekov stvoritelj, kako bi svijetu donio mir. Kristovo svjetlo nositelj je mira.“ I samo to svjetlo koje se očitovalo u Kristu svijetu može dati „pravi“ mir. Zato je svaki naraštaj pozvan prihvaćati to svjetlo, „prihvaćati Boga koji je u Betlehemu postao jedan od nas“.

A tajna mira i ljubavi uz koju se veže blagdan Božića već više od dva tisućljeća privlači muškarce i žene svih dobi i mjesta. Čovjekov je izazov da ga prepozna i prihvati. Izazov za čovječanstvo koje rastresa samo sebe jest da se s njim suoči s poniznošću. I to poniznošću Marije koja je vjerovala, Josipa koji je imao hrabrost vjere i odabrao poslušnost Bogu, a ne zaštitu vlastita ugleda. Recite to današnjem čovjeku! Recite mu da treba biti kao Josip, da treba imati poniznost anonimnih i siromašnih pastira koji su prihvatili navještaj nebeskoga glasnika i žurno doputovali do špilje, do štalice. Oni su pravi „protagonisti Božića“, a mi se smijemo s Papom pitati: tko je danas spreman otvoriti vrata srca, tko bdije u noći sumnje i nesigurnosti, tko je spreman dopustiti da ga drugi ismiju – kao što su mogli ismijavati Josipa i prihvatiti svjetlo koje se nudi?

No to svjetlo – ma kako malo bilo – i ovoga Božića obasjava i tješi onoga tko je bio – poput Hrvatske – u mraku i bijedi nepravde i rata, u raljama nepravednih političkih osuda koje su propale i na zemaljskome sudu. Svjetlo dolazi za sve one u Hrvatskoj kojima je još zanijekana njihova legitimna želja za pomoći, zdravljem, školovanjem, stalnim poslom, potpunijim sudjelovanjem u građanskim i političkim odgovornostima, bez ugnjetavanja i gaženja ljudskoga dostojanstva i roditeljskog prava na odgoj i obrazovanje djece u skladu s vlastitim vrednotama i uvjerenjima. Svjetlo dolazi i svima u svijetu – za žrtve krvavih oružanih sukoba, terorizma i svakovrsnoga nasilja – koji zadaju nečuvene patnje cijelim populacijama – osobito najslabijim slojevima, djeci, ženama, starima. Krist koji je Bogočovjek – pravi Bog i pravi čovjek – na žeđ za svjetlom i smislom koja je vidljiva danas u svijetu, na traganje za blagostanjem i mirom koji obilježava život cijeloga čovječanstva, na očekivanja siromaha odgovara svojim rođenjem, Božićem.

Ali komu? Sekulariziranom čovjeku i potrošačkom društvu? Ne vidimo li da čovječanstvo – ono nekad i ono danas – čeka Boga, a kada dođe taj trenutak dolaska, onda nema mjesta za njega! No Bog ne dopušta da ga se ostavi vani, da ga se ostavi postrani i štalu u kojoj se rađa pretvara u mjesto gdje se, kaže Benedikt XVI, „dodiruju nebo i zemlja“. No ta poruka koja preobražava čovjeka, ili koja bi ga mogla promijeniti i preobraziti, zapravo ga plaši. Čovjek i čovječanstvo toliko je zaokupljeno samim sobom, treba sav prostor i sve vrijeme samo za sebe, da ne ostaje ništa za drugoga – za bližnjega, za siromaha, za Boga. I što ljudi više postaju bogati, to su više ispunjeni i opijeni samima sobom. U njihovu svijetu nema više mjesta za Boga. A onaj tko je odbacio Boga odbacuje i čovjeka. On nema vremena za onoga tko treba njegovu riječ i pažnju, on nema vremena za onoga tko traži utočište. Božićna poruka pokazuje nam tamu zatvorenoga svijeta, i na taj način nedvojbeno prepoznajemo ono što vidimo svakodnevno. Ali ona nam kaže da Bog ne dopušta da ga se zatvori vani. On pronalazi prostor, ulazeći čak i preko štale, te poručuje da postoje ljudi koji vide njegovo svjetlo i prenose ga drugima.

Dvije krize

Isus se rađa u štali, građevini što se ruši, poput Izraela u Kristovo doba, ali on ga obnavlja. Staja postaje palača, simbol kraljevanja. Što bi Isus rekao kada bi vidio današnju zemlju, svijet koji je izložen zlouporabi i iskorištavanju okoliša i rasipanju energije, koje se na jednome kraju svijeta sebično i bezobzirno iskorištava, dok drugi dio svijeta njome oskudijeva? Teološki, nije ovdje riječ o banalnom ekologizmu, kako bi rekao Benedikt XVI, ili samo o borbi za okoliš, već je riječ o kozmičkome smislu spasenja. Prema mišljenju Grgura iz Nise, štala u božićnoj poruci zlostavljana je zemlja. „Krist ne gradi ponovno bilo kakvu palaču. On je došao da bi stvorenju, da bi kozmosu vratio njegovu ljepotu i njegovo dostojanstvo: to je ono što započinje na Božić i zbog čega slave anđeli.“ Tako stvorenje nalazi svoj izvorni smisao, obnavlja se, a nebo i zemlja ujedinjuju se: „U betlehemskoj se štali dodiruju nebo i zemlja. Nebo je sišlo na zemlju. Zato iz nje sja svjetlo za sva vremena; zato se u njoj pali radost; zato se iz nje rađa pjesma“, poručuje Benedikt XVI. i zaključuje: „Nebo ne pripada zemljopisu prostora, već zemljopisu srca.“ Razumije li to današnji čovjek, uronjen u svoje brige i koji je zaokupljen svojom materijalnom krizom? Čovjek koji ne razumije da je baš ta ekonomska kriza prije svega kriza vrednota i morala? Čovjek koji je izgubio poniznost i ne gleda više ni prema Nebu ni prema Zemlji, nego samo prema sebi?