Prosinac – mjesec darivanja

I u nekim hrvatskim narodnim nošnjama bogatstvo se mjerilo količinom pokazanoga blaga – dukata oko vrata. No danas takvo pokazivanje postaje opasno. Bolje je bogatstvo skrivati nego pokazivati

Već je počelo: ukrašavanje gradova blagdanskim ukrasima – električnim treperavim zvjezdicama, borićima, jelenskim zapregama Djeda Mraza (pisala sam i o njegovu mlađem, jednako svjetovnom, rođaku, Djedu Božićnjaku, usprkos Božiću u imenu, pa odlučila – koliko god mogu – ne miješati pravi smisao Božića sa spodobom iz retorte Coca-Cole i ostati pri jednako svjetovnom i komercijalnom Mrazu). Iz izloga, sa stranica novina, s prospekata (žalibože tolikoga papira) svi nas pozivaju na raspojasano kupovanje, jer u njemu vide bit blagostanja. To bi trebao biti prosinac, mjesec darivanja! Smisao je jasan: kupujte što više možete, time ćete se iskupiti za sve one nehaje, nepažnje, grubosti, gadosti, ravnodušnosti, što ih prema bližnjima iskazujete u ostalim mjesecima u godini. Jer prosinac mora prosinuti (odatle mu i ime) sjajnim darovima, a o nekoj „podrtoj štalici“ i o onome tko u njoj spava – tko bi u tom radosnom shoppingiranju još mislio. Sve su oči i uši (pa i nos) onih koji si skupe darove mogu priuštiti u bombonijerama, parfumerijama, naravno u accessoriesima, draguljarnicama ili barem u, jeftinijoj, bižuteriji. Ondje muškarci nastoje pokazati svoju domišljatost, birajući nešto od nakita za prst, vrat ili ušne resice izabrane žene koju žele obdariti nečim posebnim. U bižuteriji ne treba dugo tragati za podrijetlom riječi; svatko će lako prepoznati fr. bijouterie, što znači nakit, dragulje, draguljarnicu, radionicu ili tvornicu dragulja. Jer osnovna riječ, bijou, znači dragulj, nakit, dragocjenost. No sve postaje još zanimljivije ako zakoračimo još malo dalje u prošlost; tada vidimo da i fr. bijou potječe od bretonske riječi bizou, kolut, a polazište joj je biz, prst. Dakle, sve potječe od kolutića za prst, od prstena. U raznim jezicima imenu za taj nakit kumovao je ili prst (tako i u hrvatskom, prsten) ili krug, kružić (tako u njem. Ring, u engl. ring, lat. anulus, od anus, što znači prsten, krug, okruglina, ali i stražnjica, izmetni otvor, jer je i on dobio ime po tome što je okrugao), tal. anello, fr. anneau, rus. kol’co’. U francuskom nalazimo i riječ bague, od lat. bacca, jagoda, bobica, biser, jer je u prstenu često bio i neki umetak – dragi kamen, biser i sl.

Prsten obavlja i neke druge funkcije. Nosi se na prstu kao ukras ili simbol, pa može biti zaručnički (simbol zadane vjere između zaručnika i zaručnice), vjenčani (vanjski znak bračnoga statusa, zove se i burma, tur. vitica i vjenčani prsten, od burmak, usukati, zasukati, zavrtjeti; vijak, zavrtanj. To je jednostavan prsten od zlata ili druge kovine bez ukrasnoga kamenja; regionalno se kaže i vera), Saturnov (svjetlosni krug oko Saturna), kružni (matematički pojam), a njime se mogu prstenovati i ptice radi praćenja njihovih seoba i drugih oblika života (bilo je i takvih pametnjakovića koji su pticama stavljali prsten oko vrata, a ne, recimo, na nogu, pa prsten lako može postati i sprava za uništenje). U nekim afričkim plemenima stavljanjem širokih prstenova na vrat izdužuju se djevojkama vratovi – protuprirodno, no one drugog izbora nemaju. Prst na kojem se obično nosi prsten zove se prstenjak (četvrti od palca, prvi do maloga), no danas nije rijetkost vidjeti prstenje na svim prstima.

Kao ukras, često služi i lančić s privjeskom, koji može biti u obliku srca, križića i sl., no obično se kombinira s nekim medaljonom. Medaljon potječe od fr. médaillon, što znači velika medalja, ali i odrezak, pa kad naručite medaljone u grašku, ne bojte se: neće vam zubi zagristi u kovinu, premda riječ ima veze i s kovinom. Medaljon je kao riječ potvrđen u francuskom jeziku od 16. stoljeća u značenju grande médaille (tal. medaglione od medaglia), što potječe od lat. metallum, grč. métallon, kovina. Razni su oblici medaljona: to može biti okrugla ili četvrtasta pločica koja se vješa oko vrata (odličje, kolajna), a može biti i zlatarski obrađena kutijica u koju se stavlja slika drage osobe ili što drugo – pramen kose, uvojak, neki trag, znak koji podsjeća na nekoga ili na nešto drago. Obično se nosi na vrpci ili na lančiću. Kao neka vrsta medaljona može poslužiti i mala ura koja se tako nosi. Imala sam jednu takvu u obliku kuglice, globusa. Tko bi znao gdje sve završe tolike opredmećene uspomene?!

Još donedavno Hrvatska je – malograđanska kakvu ju je Bog dao – netremice zurila u revere tadašnje predsjednice Vlade, nastojeći već i po njezinu brošu dokučiti kakva se sudbina narodu sprema. Broš je veća ili manja ukrasna spojnica, nosi se mahom na ženskoj odjeći, ima nosivi dio s raznim uresima i spojnu iglu (obično odozdo). U fr. broche znači kalem, klip, čavao, igla pribadača, šilo, bič, ukrasna kopča, spona. Taj je francuski izraz potekao od pučkolatinskoga brocca te od pridjeva broccus, koji strši, koji je šiljat (odnosi se obično na zube). Dalja je veza s keltskim broca, jazavac, tj. njegov zub. Broche se na latinski često prevodi kao fibula (spona, zaponka), glagol je figare, pripojiti, spojiti, probiti, probušiti. Izvorni je oblik figibula, trn, igla, zaponac, spona.

Čim se spomene bušenje, pomislim na bušenje ušiju za umetanje naušnica, no, srećom, to znam samo po pričanju. Bijaše to u tako ranoj dobi da to ne pamtim. No dugo nenošenje ičega u ušima zacijelo je i te moje davno probušene uške opet zapunilo. Danas ljudi buše nos, usnice, obrve, obraze (govorim o dijelovima tijela svima vidljivima) i zovu to engleskim imenom, naravno: piercing. Naušnice (tzv. klipse) samo se kopčom stisnu na vrh uške, bez bušenja. No sve što se stavlja na uši (s bušenjem ili bez njega) zove se naušnica. Negdje je sam okrugao oblik stvorio rinčicu (njem. Ring), a nije nepoznat ni orijentalizam minđuša / menđuša (pa ni u prezimenu), tur. mengűţ od perz. mengűđ.

Od nakita nisam još spomenula narukvicu ni njezinu nešto širu bliskoznačnicu grivnu. Narukvica već svojim imenom otkriva vezu s rukom, premda time ne otkriva i precizan način nošenja. Danas narukvice nosimo obično o ručnom zglobu (stegnute ili nestegnute), no nekoć su se nosile i oko podlaktice i oko nadlaktice (egipatska umjetnost). Takvo nošenje lijepo se vidi iz regionalnih naziva, brazleta / braćolet. Brazleta potječe od fr. bracelet, a ovo pak od lat. bracchium, grč. brahiôn, ruka, mišica. Braćolet je iz istoga izvora, samo preuzet od tal. braccialetto. I narukvica, premda poglavito nakit, ima i svrhe koje su vrlo daleko od kićenja. Tako u Indiji broj i tip narukvica određuje ženin bračni status. Robijaške narukvice pokazuju kretanje zatvorenika koji dio kazne izdržavaju na slobodi, bolje rečeno, izvan zatvora. U rodilištima majka i dijete dobiju istu identifikacijsku narukvicu da se isključi mogućnost zamjene djece. Postoje i tzv. prijateljske narukvice, uske, upletene od šarenih konaca ili vune, međusobni dar i poveznica među prijateljima. A u poslovima „ispod žita“ narukvica znači isplatu novca na ruke, a ne preko računa. Jer, zna se, varanje države u nas ne izaziva nikakvu osudu, dapače, uzdignuto je na razinu nacionalnoga sporta (narodski tako plastično rečeno: tko je jamio, jamio).

Grivna je manji obruč za pritezanje (tako i dio okova na pušci), a može biti kružni ili polukružni ukras za nogu, ruku ili nos. Dakle, može kojiput zamijeniti narukvicu, kojiput ogrlicu, pa i čelni povez ili vijenac. U osnovi se prepoznaje griva (dlake na konjskom vratu). Riječ je vrlo stara. U sanskrtu griva znači vrat, zatiljak – ie. korijen je *quer-, proždrijeti, vidljiv i u riječima grlo, grotlo, ždrijelo. Kako onda povezati s tim naziv starohrvatskoga i današnjega ukrajinskog novca, grivne? Etimolog Petar Skok misli ovako: od kovana novca pravile su se ogrlice (primijetite, opet je u igri i grlo i ono što se na njemu nosi) koje su se nosile oko vrata da se odmah vidi nositeljičino bogatstvo. I u nekim hrvatskim narodnim nošnjama bogatstvo se mjerilo količinom pokazanoga blaga – dukata oko vrata. No danas takvo pokazivanje postaje opasno. Bolje je bogatstvo skrivati nego pokazivati.