Potraga za Čarobnim Zubom

Bilježenje sjećanja jedan je od najčešće rabljenih pripovjednih postupaka. To ne treba čuditi jer postupak prisjećanja zapravo je imanentan književnosti – to je svojevrsna imaginacija, odnosno fikcionalizacija već proživljenih iskustava njihovim izvlačenjem iz mentalnog arhiva, a svakodnevnim nesvjesnim činom pohranjivanja iskustava u to memorabilno skladište i cijeli naš život postupno prelazi u fazu imaginarnog, nestvarnog. Svako sjećanje zapravo je gledanje nekog izmaštanog, imaginarnog svijeta u kojemu sami sebe promatramo kao nekoga drugog i postajemo na taj način junaci fikcije, jedan od likova iz vlastite biografije.

U romanu Odmrzlo ljeto protagonist (koji je ujedno i pripovjedač u prvome licu i svojevrstan autorov alter ego, čega su dokaz autorova i fotografija njegovih roditelja na ovitku knjige, a koja svoje mjesto ima i u fabuli) poseže za sjećanjima na vlastito djetinjstvo dok izmaštava priče za uspavljivanje svoga sinčića, i te su priče katalizator za rekreiranje minulih vremena, za propitivanje vlastitoga životnoga puta. Optimizam sjećanja – po onoj Dedićevoj Pamtim samo sretne dane – pripovjedačevo memorabilno skladište čini idealiziranom slikom prošlosti, u ovom slučaju satkane oko figure Čarobnoga Zuba, što bješe nadimak junakova prijatelja iz djetinjstva Franje Totha, kojemu se divio i želio mu biti nalik. Također, tu je i pripovjedačeva dječačka zaljubljenost u djevojčicu Ilonku, koja je pak bila vjerna družica Tothova, i sva ta uskrsnula sjećanja i emocije pripovjedača nagone da se zaputi u svoj zavičaj i potraži Čarobnoga Zuba. Nakon više pokušaja to mu i uspijeva, no ishod ga razočarava – Čarobni ga se Zub ne sjeća, kao ni Ilonke, ili to hini. Na taj način autor relativizira sjećanje, a time i pouzdanost ispripovijedanog, većinu pripovjednih dionica stavljajući pod upitnik, ali i potvrđujući onu uvodnu tezu o sjećanju kao fikciji. Tako se zapravo propitivanje odnosa između umjetnosti i zbilje pokazuje kao osnovna tematska preokupacija Odmrzlog ljeta, tim više što Branislav Glumac glavni pripovjedni tok učestalo prekida digresivnim umecima u kojima se metafikcijski i autoreferencijalno bavi problematikom pripovijedanja i pisanja kao stvaralačkog čina.

Šarmantan začin romana autorova je sklonost poigravanju riječima i stvaranju kovanica, neologizama. Usto, Branislav Glumac u romanu kombinira različite diskurse, pozornost pridaje i grafičkom oblikovanju teksta te iznevjerava pravopisna pravila tako što čitave pojedine ulomke piše bez interpunkcijskih znakova, što je autoreferencijalna poveznica s njegovim najpoznatijim romanom Zagrepčanka, koji je u cijelosti bio pisan na taj način. Roman karakterizira stilska raznovrsnost; autor kombinira lirsku rečenicu i stil trivijalne književnosti, a dok sjećanja na djetinjstvo, ruralno ambijentirana, piše elegičnim stilom, uz znatnu dozu nostalgije i sentimentalizma, reminiscencije pojedinih junakovih seksualnih avantura posredovane su energičnijim diskursom, rafalnom paljbom kratkih rečeničnih sklopova, prepunih vulgarizama i slenga.

Među bitnijim nedostacima rukopisa jest izostanak čvršće fabularne arhitektonike, koja je žrtvovana na račun autorova razmetanja baratanjem različitim pripovjednim i diskurzivnim tehnikama. Umjesto uvida u cjelokupan pripovjedačev životni put dobivamo tek slabo povezanu retrospektivu pojedinih životnih dionica, uz naglašen, na trenutke i iritantan pripovjedačev narcizam i afektiranu frajerštinu te zanemarivanje karakterizacije sporednih likova, tretiranih krajnje površno.

Ipak, metafikcijski sloj romana te problematizacija pripovjednog umijeća, kao i diskurzivna kombinatorika, stilska raznovrsnost i autorova verbalna akrobatika začini su koji neutraliziraju nedostatke i Odmrzlo ljeto čine štivom koje zaslužuje pozornost.