Posljednji hrvatski državnik

Ovogodišnja obljetnica smrti dr. Franje Tuđmana, prvoga hrvatskog predsjednika, obilježena je u Zadru znanstvenim skupom Franjo Tuđman i stvaranje suvremene hrvatske države od 1990. do 1999., kao i polaganjem vijenaca ispred njegova groba na zagrebačkom Mirogoju.

Da je stiglo vrijeme da se Tuđmanova uloga u modernoj hrvatskoj povijesti napokon i znanstveno valorizira, pokazala je inicijativa najviših znanstvenih tijela u Hrvatskoj. Hrvatski institut za povijest te zadarski Zavod za povijesne znanosti HAZU-a organizirali su skup u suradnji sa Sveučilištem u Zadru, na kojem su sudionici mogli raspraviti o Tuđmanovim povijesno-političkim stajalištima, njegovoj ulozi u Domovinskom ratu, vladi nacionalnog jedinstva, kao i odlučnosti u neprijeporno najvažnijim trenucima hrvatske moderne povijesti. Podsjetimo, Tuđmanovu odlučnost, pa i osobnu hrabrost, nikada nisu poricali ni njegovi najveći politički neprijatelji.

No ova, trinaesta, obljetnica smrti jednog od hrvatskih sudbonosaca važna je i po oslobađanju generala Gotovine i Markača po svim točkama optužnice. Iako se presuda odnosila isključivo na njih, neizravno je međunarodni sud donio i pravovaljano mišljenje o ulozi dr. Tuđmana u vojno-redarstvenoj akciji Oluji. Podsjetimo, prva točka optužnice protiv Gotovine, koja se tiče progona Srba, teretila je generala da je djelovao sam i/ili u dogovoru s drugim sudionicima udruženoga zločinačkog pothvata, među kojima se isticalo ime hrvatskoga predsjednika. Oslobađanjem i po toj točki dan je konačan pravorijek o Tuđmanovoj odluci da pokrene legitimnu akciju oslobađanja okupiranih krajeva.

Svi se danas, uključujući predsjednika Josipovića, slažu da je Tuđman imao najvažniju ulogu u stvaranju hrvatske države. Možda je ponajmanje od svega Tuđman bio političar. Bio je državnik koji nije vjerovao u kompromis ni u pragmatizam koji su išli na štetu hrvatskog naroda. Tuđman je bio itekako svjestan povijesnosti tadašnjega trenutka i, sam povjesničar, nije mogao dopustiti da dovede u pitanje bilo koji segment izgradnje nove, a opet tako stare europske nacije. Njegova nepokolebljiva vjera u mogućnost jedinstvenosti Hrvata u ključnim trenucima bila je misao vodilja u tim teškim vremenima, bez koje teško da bi Hrvatska izborila ovakvu nezavisnost, u njezinim legitimnim granicama. Možda je politički i znanstveno pretjerano, ali duhovno i emotivno sigurno opravdano što je na skupu u Zadru šibenski biskup Ante Ivas malo iskoračio iz znanstvenoga diskursa i nazvao Tuđmana „Velikim Franjom Hrvatskim“. Kako kaže biskup Ivas: „Ima ljudi koji svojim životom i djelom bivaju kameni međaši, od kojih se mjere razdaljine i pravci od kojih se pokazi i kojima se nanovo dolazi, koji su sigurni orijentiri i smjerokazi.“

Tuđman je bio vjerojatno posljednji veliki predsjednik u Europi. Tehnokratski šefovi država i vlada danas, kao i politički poredak supranacionalne Europe, jamče mir, ali i nemaju više potrebe za državnicima. Upravo zbog toga, a vodeći se mislima don Ivasa, pravilna i pravedna slika Franje Tuđmana, sa svim svojim prednostima, kao i nedostacima, treba biti blizu svakog nosioca državne vlasti.