Pola stoljeća ubijanja sa stilom

Iako je Flemingov lik šarmantnoga agenta proizašao iz njegova književnog pera, sve zasluge za Bondov status globalnog brenda i pop-kulturnoga proizvoda nedvojbeno pripadaju filmovima

Tijekom prve polovice pedesetih prošloga stoljeća hladni se rat već posve ustalio kao nezaobilazna činjenica u kreiranju međunarodnih odnosa. Njegov dah, međutim, nije tek u znatnoj mjeri usmjeravao vojno, političko odnosno diplomatsko ponašanje gotovo svih svjetskih država, već se, dakako, osjećao i na područjima kao što su gospodarstvo ili kultura. Ograničimo li se samo na posljednje, nije teško zaključiti kako je hladni rat najviše nadahnuo književnost i film, i to ponajprije njihov popularni (pod)žanr špijunskoga trilera.

Daniel Craig u posljednjem filmu Skyfall. U pozadini znameniti Aston Martin DB5

Uvelike pod utjecajem hladnoratovskog ozračja, upotpunjena još svježim sjećanjima na vlastita iskustva iz Drugoga svjetskog rata, pisanjem špijunskih trilera počet će se baviti i bivši britanski novinar te obavještajni mornarički časnik Ian Fleming. Želio je stvoriti lik elegantna, inteligentna, u svakoj prilici snalažljiva, ženama neodoljiva, ali – ustreba li – i okrutna i hladna agenta britanske tajne obavještajne službe MI6, koji će se diljem svijeta suprotstavljati ekstremno opasnim zlikovcima regrutiranim od sovjetske agencije za subverziju Zapada i likvidaciju njegovih špijuna SMERSH. Iako je SMERSH od 1943. do 1946. u SSSR-u doista i postojao, ovaj iz Flemingove mašte pokazat će se znatno sličniji znamenitom KGB-u. Ali prije početka bilo kakva pisanja, budući je pisac svojem glavnom junaku morao nadjenuti ime i prezime te smisliti njegov tajni špijunski kod. Kao strastveni promatrač ptica – a njegov posjed Goldeneye na Jamaici za takvo je nešto doista nudio veličanstvenu ponudu – Fleming se potrudio nabaviti i knjigu o pticama Zapadne Indije. Ime i prezime autora ove stručne knjige odmah mu je zazvučalo atraktivno i dovoljno muževno, pa će ugledni američki ornitolog James Bond dobiti fiktivnog i – ispostavit će se – neusporedivo poznatijega britanskog imenjaka i prezimenjaka. Što se pak tajnoga koda tiče, Bonda će njegovi povjerljivi suradnici oslovljavati naprosto s 007. Dvije nule ukazuju na status elitnog agenta koji od svoje vlade posjeduje dozvolu za ubijanje, dok je sedmica običan redni broj, najvjerojatnije odabran jer ga većina ljudi smatra sretnim. A Bond će u svojem virtualnom životu doista trebati, ali i imati, nezamislivo mnogo sreće...

Od trilera do spektakla

Uglavnom, sredinom veljače 1953. Fleming počinje raditi na romanu Casino Royal. Pisao je brzo, a usmjeravat će ga osobna obavještajna iskustva te bujna mašta, nerijetko prožeta i nerealiziranim muškim fantazijama. Zanimljivosti radi, u jeku nastajanja romana na drugom je kraju svijeta umirao Josip Visarionovič Staljin, vjerojatno najopasniji i zasigurno najokrutniji od svih protagonista hladnoga rata. Fleming je, dakle, dovršio svoj prvi roman o Jamesu Bondu, a iza njega uslijedit će njih još jedanaest, kao i dvije zbirke kratkih priča. Posljednji roman The Man with the Golden Gun (1965) kao i druga zbirka priča Octopussy and The Living Daylights (1966) bili su objavljeni posthumno. Ipak, Fleming će doživjeti dvije istoimene filmske adaptacije Bonda; najprije je 1962. realiziran Dr. No, a već sljedeće godine pojavio se i From Russia, with Love. Lik Bonda utjelovio je tada slabo poznat škotski glumac Sean Connery, čije će interpretacije – nakon početne skepse – zadovoljiti i nadasve zahtjevna Fleminga. I tako je rođen jedan od najuspješnijih serijala u povijesti filmske industrije.

Treći film – istoimena adaptacija romana Goldfinger – u kina je stigao 1964, otprilike mjesec dana nakon Flemingove smrti. A upravo će film Goldfinger označiti višestruku prekretnicu za Bonda. Ponajprije, on definitivno postaje poznatiji kao filmski nego književni junak; nadalje, njegove pustolovine od standardnoga špijunskog trilera prerastaju u nešto što bismo mogli nazvati špijunskim spektaklom; i, na kraju, 007 počinje raspolagati nevjerojatno sofisticiranim pomagalima, a u slučaju Goldfingera bio je to, dakako, legendarni i smrtonosni Aston Martin DB5 metalnosive boje. Unatoč uspjehu prva tri filma, malo je tko vjerovao da će Bond baš toliko dugo poživjeti. Štoviše, u vrijeme svojih velikih obljetnica – ove godine filmski je Bond dostojno proslavio pedeseti rođendan, a već iduće navršit će se točno šezdeset godina od izlaska prvog romana – 007 i dalje djeluje moćno, snažno i zavodljivo!

Simbol popularne kulture

Kakav je Fleming bio kao pisac? Kao uzore navodio je, između ostalih, Raymonda Chandlera i Grahama Greenea. Njihovu razinu, dakako, neće uspjeti dostići, ali bez talenta zasigurno bio nije. Uostalom, Flemingovim se stilom pozabavio i Umberto Eco, ustvrdivši kako su njegovi romani uvijek strukturirani oko niza sukoba i suprotnosti – prepoznaje ih čak petnaestak – iz kojih potom logično izvire zaplet.

Pa ipak, sve zasluge za Bondov status globalnog brenda te pop-kulturnoga proizvoda s kultnim statusom nedvojbeno pripadaju filmovima. Dosad ih je pod okriljem producentske tvrtke Eon, što se trenutno nalazi u vlasništvu Barbare Broccoli i Michaela G. Wilsona – dva filma producirana od strane Charlesa K. Feld­mana odnosno Jacka Schwartzmana, s obzirom da nisu smjeli imati prepoznatljiv format špice te nadasve dojmljivu melodiju, ovom ćemo prilikom zanemariti – snimljeno čak 23! Filmovi su se malo ili gotovo nimalo pridržavali radnji romana, redovito od njih preuzimajući naslove i imena likova. Čak se događalo da film bude svojevrsna labava kompilacija Flemingova romana i kratke priče. A nakon smrti Bondova tvorca, romane će nastaviti pisati niz autora. Njihova djela, međutim, više ničim neće biti povezana s filmovima, koji često nastaju posve zasebno. Štoviše, čak će i neke knjige biti napisane prema filmovima, što je onda rezultiralo i situacijama da pojedini Flemingovi romani imaju i svoje gotovo istoimene pandane u vidu romansiranih scenarija.

Za Bond-filmove, dakako, uvijek je od presudne važnosti bilo pitanje glumca koji će ga utjelovljavati. Dosad su se pod okriljem tvrtke Eon na toj dužnosti izredala njih šestorica, a vječno pitanje najboljega jedno je od popularnijih u svijetu komercijalnog filma. Sean Connery bio je muževno ciničan i u svojih šest nastupa doista dobar. Njegov nasljednik John Lazenby pojavit će se samo jednom, ne ostavivši snažnijega traga. Čini se da je – vjerojatno i pod utjecajem producenata – nastojao suviše imitirati Conneryja te pritom izgubio osobnost i karizmu. Tu pogrešku nipošto neće ponoviti Roger Moore, sedmerostruki i kao takav dosad najdugovječniji Bond. Iako nipošto ne pripada među velike glumce, Moore će lukavo odigrati na kartu Conneryjeve antiteze. Njegov Bond bio je znatno mekši; manje ciničan, više ironičan, a na trenutke blizak čak i parodiji. Sljedeći u nizu bio je Timothy Dalton. Kao glumac općenito, Dalton je možda i ponajbolji od povlaštene šestorke, ali s Bondom nije imao mnogo sreće. Naprosto je bio suviše običan odnosno premalo ekstravagantan, pa se već nakon dva filma povukao. Irac Pierce Brosnan, naprotiv, predstavljat će sretnu kombinaciju Conneryja i Moorea, s nešto većim naglaskom na onog prvog. Gledali smo ga četiri puta, a mnogi još i sada smatraju kako je prerano odstupio. Aktualni Bond, Daniel Craig, najžešći je od svih dosadašnjih. Apsolutna suprotnost Mooreu! Publika je – osobito ona zrelija – najprije bila malo zbunjena, ali se ubrzo navikla pa Craig sada već svima djeluje više nego prihvatljivo.

Filmski James Bond oduvijek je odražavao društvene trendove. Tako je u određenom trenutku prestao pušiti, a njegov šef, znameniti M, u Brosnanovoj i dosadašnjoj Craigovoj eri znatno dobiva na minutaži i – još mnogo važnije – postat će žena. A s obzirom da veća minutaža traži i veću zvijezdu, uloga M pripala je Judi Dench. Uz lik Bonda, najvažniji su glavni negativci. U filmovima to nikada nisu, kao kod Fleminga, zlikovci koje su angažirali Sovjeti; Bond ovdje s KGB-om gaji tek povremeni natjecateljski odnos, katkada čak surađuje, a s nekim agenticama završava i u krevetu. Glavni negativci uvijek posjeduju određenu karizmu, nerijetko su psihopati, a varirat će od čudaka što nastoje uništiti odnosno pokoriti svijet, preko megalomana s ekstravagantnim zamislima o bogaćenju, pa sve do kriminalaca s nešto – uvjetno rečeno – realnijim planovima. Glavne Bondove partnerice mogu se pak grubo podijeliti na one što se znaju žestoko braniti te na one malo nježnije, a samim time i o glavnom junaku ovisnije. Zajednički im je, dakako, atraktivan seksi izgled. Ali filmovi o Bondu nikada ne bi bili ono što jesu da nije groznih snagatora u službi glavnih negativaca. S njima se Bond ne može obračunati snagom, ali to čini snalažljivošću i inteligentnim reakcijama. A gotovo uvijek postoji i – nazovimo je – sporedna Bondova djevojka. Ona može i ne mora biti negativka, najčešće pogine, a s glavnom djevojkom zajedničko joj je da s Bondom uvijek završi u krevetu.

Bond se, dakle, brižno prilagođavao novim trendovima, ali je podjednako pazio i na očuvanje brenda. Osobito su šarmantni detalji i autocitati što ih filmovi nude istinskim zaljubljenicima u serijal. Primjerice, kada se Bond na Kubi lažno predstavlja kao ornitolog; ili kada na krevetu zatječe nagu mrtvu djevojku posve prekrivenu naftom kao izravan citat prizora otprije više od četiri desetljeća, s razlikom da tada nije bila riječ o nafti već o zlatu; ili pomalo nostalgično prebiranje po skladištu stare opreme iz nekih ranijih filmova, kao i uskrsnuće Astona Martina DB5 u posljednjem filmu. Bondova oprema doista je zaštitni znak serijala. Pojedine tvrtke spremne su platiti milijune kako bi se Bond njihovim proizvodima poslužio, ili ih barem spomenuo. Otkako je ulogu preuzeo Craig, scenaristi su radnju na neki način vratili na početak. Saznajemo kako je Bond dobio dozvolu za ubijanje, vidimo stručnjaka za opremu – omiljeni Q – kao golobradog mladića, a ni prošlost Moneypenny, inače M-ove osobne tajnice, više nije tajna. I da, čini se da je i nju Bond ipak jednom odveo u krevet.