Podjela Kosova: rješenje ili zabluda?

Kada se govori o podjeli Kosova, onda je najvažnija tvrdnja da je ono de facto već podijeljeno, i da se promjena toga statusa danas i ne nazire. Svojevrsna pat-pozicija sastoji se u ovom: Srbija i Srbi na sjeveru Kosova ne mogu ratovati za taj prostor, kosovska vlada također ne može uporabiti silu, neće je uporabiti ni međunarodne snage, autonomija sjevera unutar albanskog Kosova nije moguća. Što onda preostaje?

U razmatranju dileme naznačene u naslovu odmah su potrebne barem dvije temeljne napomene: prvo, s održavotvorenjem Kosova (politogeneza), Srbija ništa ne gubi, i to zato jer izgubiti se može samo ono što je vlastito, a Kosovo ni nacionalno, ni identifikacijski, ni po političkoj volji zapravo već dugo nije Srbija, njegova pripadnost Srbiji nije rezultat albanske povijesti, nego igre europskih velevlasti i srbijanskih presezanja. I, drugo, održavotvorenje Kosova nije nikakva kazna za miloševićevsku velikosrpsku politiku, nego prirodni politogenetski proces u okviru prava naroda na samoodređenje, što nipošto nije neka nova tečevina, dovoljno je u tom smislu podsjetiti se Wilsonovih 14 točaka (iz 1918). Posebno treba naglasiti da najteži problem Balkana danas (ali i prije održavotvorenja) nipošto nije Kosovo, nego je to Bosna i Hercegovina, i to u dugoročnom smislu, iz dvaju razloga: riječ je o pokušaju zatora hrvatstva (a to je nešto mnogo teže i mnogo gore od neravnopravnosti) i zatim – nikakvo se istinsko rješenje na razini povijesnog u BiH i ne nazire, a ono je samo jedno: tročlani sastav BiH, tj. bošnjačko/muslimanski, srpsko/pravoslavni i hrvatsko/katolički. (Pri toj raščlambi važno je uočiti birani rječnik – riječ je o sastavu, a ne o podjeli. Sastav implicira ravnopravnosti, a one su jamstvo jedinstvene i uspješne BiH).

Prividni nesporazum

Narečeni prostor poznat je kao dvostrukost: za Albance riječ je o Kosovu kao političkom i državotvornom pojmu, za Srbe – samo o Kosmetu kao pojmu regionalne geografije. Ali oba su naziva validna i među njima nema sukoba, s time da srbijanski naziv ima jasnu političku dimenziju, jer ne uvažava političnost/državotvornost, nego sve svodi na geografiju.

Održavotvorenje ovog dijela (inače teritorijalno i demografski kompaktna albanskog etnikuma koji još obuhvaća i Albaniju i dio Makedonije) valja razmatrati u kontekstu procesa dovršenja europske politogeneze – govorimo o procesu i o dovršenju, jer u Europi ima još otvorenih pitanja, više ili manje eksplicitnih, ali u svakom slučaju takvih s kojima se lakše živi ako su oči zatvorene (Transdnjistrija, pretkavkaski emirat, Škotska, Belgija, BiH, Makedonija). Ukratko rečeno – Europa još nije dovršila svoju politogenezu (!). Ta je konstatacija dragocjena ako se sjetimo: a što je onda – budi Bog s nama – s Afrikom ili Bliskim i Srednjim istokom!

Apsolutna pobjeda ideje

nacionalnih država

U tom smislu Kosovo je još jedan izraziti primjer – najnovije doba (ali utemeljeno u prilikama neposredno poslije Prvoga svjetskog rata) posve je afirmiralo ideju nacionalnih država (nation state) u Europi: ideja višenacionalnih tvorevina doživjela je apsolutni poraz, afirmacija je nacionalne države potpuna, čemu treba dodati – ta je ideja i oličenje pravednosti, pogotovo za male narode, i ne sadrži u sebi ništa natražnjačko, naprotiv! Na nacionalnoj osnovi raspali su se i Austro-Ugarska i Turska, i SSSR i ČSSR i Jugoslavija kao cjelina, a onda i Srbija / Crna Gora kao dijelovi bivše Jugoslavije, a zatim konačno i Srbija, koja ostaje bez Kosova, dok su Velika Britanija (zbog Škotske) i Belgija (zbog valonsko-flamanskog dvojstva), ali i Španjolska, očito suočene s problemima. Nabrajanje, iako se čini zamorno, bilo je potrebno, premda ne gajimo nikakve iluzije: naime, one koji smatraju da su nacije nešto prevladano nikako nije moguće uvjeriti, oni žive u nekom svom svijetu, koji stvarnost zaobilazi, što oni ne zapažaju.

* * * * * * * *

Legenda uz zemljovid 1: Srbija – povijesni geografski vidovi: položaj i širenje Srbije iz izvorne regije jezgre

1 – (I) – Izvorna gorska srpska/raška regija jezgre, s logičnim pravcima širenja

2 – Širenje prema Pomoravlju (1a, 1b) i Kosovu (1c)

3 – (II) – Na taj način nakon rasapa Dušanove države i poraza u Kosovskoj bitci (sve 14. st.) središte srpstva koncentrira se u području triju Morava s Nišavom, da bi stalno postojala tendencija širenja prema sjeveru (Podunavlje) i prema jugu (stara Srbija/Makedonija).

4 – a) – (2) – Ipak, ni sva širenja ni uspostavljanje novih životnih težišta (sekundarne/izvedene regije jezgre) ne rješavaju pitanje odnosa Srbije i mora, i to zato što nastojanje da se dopre do mora nailazi na više prepreka (2). Širenje je prema Jadranu otežano/onemogućeno prirodoslovno vrlo teškom i nepristupačnom sredinom (visoki reljef, krš, duboki kanjoni, općenito teška prohodnost), a sve uz male, insitne životne mogućnosti, koje očito ne mogu privlačiti ni biti oslonac bogatijega i složenijeg života, da bi se onda na kraju (eventualno) doprlo do mora, koje je gorskom zaleđu ipak posve strana životna sredina.

b) Osim toga, na tom pravcu širenja postoje i druge politogenetske jezgre i ambicije (Crvena Hrvatska i Crna Gora), što ima bitno otežavajuće značenje, važno i u slučaju crnogorskog otpora Osmanlijama.

5 – (3) – Isto je tako otežano i eventualno je rješenje preko BiH/Hrvatske do hrvatske obale, zbog također postojećih drugih politogenetskih ambicija i relativno znatnih udaljenosti, što je sve bilo prevelik zalogaj za neki uspješni osvajački pohod, dok je vlastita demografska snaga ipak bila preslaba za naseljavanje, koje bi onda bilo temelj za političko/teritorijalno osvajanje. Drugim riječima, u BiH se razvijaju vlastite državnosti, i to u dobro branjenoj geostrateškoj jezgri, koja očito nije sinonim bogatstva te stoga i nije tako neodoljivo privlačna.

6 – (4) – Prilike za uspostavljanje na zapadnijem Jadranskom moru pružale su se i s osmanlijskim osvajanjima, ali, iako se srpstvo proširilo uz pomoć Osmanlija (Pećka patrijaršija 1557–1766, migracije na sjeverozapad i pretvaranje Vlaha u Srbe), od toga u smislu maritimizacije nije bilo velike koristi, jer Osmanlije nisu bili pomorski narod, njihova su osvajanja išla kopnom (Hrvatska–Panonija–Srednja Europa), pri čemu jadranska obala nije imala značenja ni u doba maksimalnih turskih osvajanja, a ni u doba kada se na sjeveroistočnoj obali Jadrana uspostavlja Venecija.

Osmanlijski prodor imao je bitno značenje za temeljito prestrukturiranje odnosa snaga na Balkanu (s rubovima). Iako bi trebalo izbjegavati raspravljanje u stilu „što bi bilo, kad bi bilo“ – neki se zaključci neodoljivo nameću: ovaj bi prostor (bez Osmanlija) imao tri jaka žarišta moći: u središtu Dušanovo carstvo (koje bi s vremenom očito izgubilo grčki i albanski etnikum), na zapad Hrvatsko-ugarsko carstvo s Bosnom i Hercegovinom i na istoku Bugarsku. Bizant bi postojao, ali samo kao teritorijalno skučen prežitak stare slave, kojem bi se otela i Grčka, dok bi drugo ugrozili barbari.

7 – AU – međutim, dok su za Osmanlije neke mogućnosti maritimne participacije ipak postojale, one za Srbiju definitivno nestaju s austrijskom okupacijom BiH 1878, kada BiH postaje čvrsta brana za bilo kakav srbijanski pristup moru.

8 – (5) – S postupnim teritorijalnim širenjem Srbije ona je postala i podunavski čimbenik, ali taj je prometni pravac prema istoku / Crnom moru značio relativno vrlo malo, jer se iz bazena Crnog mora nije imalo kamo stići, a teško je bilo do tamo doprijeti zbog Đerdapske klisure, dok sama Srbija nije imala dovoljne gospodarske snage da postaje važniji podunavski čimbenik, tako da je Dunav ostao, istina, relativno važan međunarodni plovni put, ali i bez bitnijeg udjela Srba. Sve u svemu, uza sve svoje značenje, Dunav je u usporedbi s Rajnom ipak skromnija gospodarska/živodajna pojava: doduše, i on veže Srednju Europu s jednim morem, ali je ono zatvoreno, jer ne vodi dalje na istok, kao što se to odnosi na sjeverozapadne obale Turske, Pravi Levant i Plodni polumjesec, ukratko rečeno, Dunav jednostavno teče u „pogrešnom“ smjeru.

9 – (6) – Eventualno širenje prema Medovskom zaljevu bilo je onemogućeno, prije svega, snažnom albanskom etničkom prečagom, koja nije mogla biti savladana čak ni u općem rasulu osmanlijskog sultanata u Balkanskom ratu.

10 – (7) – Širenje prema Bugarskoj i eventualno rješavanje maritimne participacije tako da se preko njezinog teritorija izbije na Egejsko more nije uspijevalo, čak niti u doba maksimalnog teritorijalnog proširenja za vrijeme Dušanova carstva (14. st.), a pogotovo ne kasnije, kada ništa nije riješio ni Srpsko-bugarski rat (1885. ni Balkanski rat 1912–13). Istina, Makedonija, koju je svojatala Bugarska, pripadala je Srbiji (1913), ali Solun je i dalje nedostižan. Osim toga, prilike su takve da se ni sama Bugarska nije uspjela trajno uspostaviti na obalama Egejskog mora (jedino 1912–1919), a kamoli bi to mogla Srbija.

11 – (8) – I najzad, u širenju prema jugu nesavladiva je bila snažna grčka državna i etnička prečaga, tako da ni ovdje Srbija nije mogla riješiti pitanje pristupa moru.

12 – a) – (9) – A sve to znači da je inicijalno prokletstvo kontinentalne zatvorenosti Srbije dopunjeno takvim geografskim (u čemu su važne i udaljenosti), demografskim, političkim i gospodarskim čimbenicima, koji su Srbiju onemogućili da postane primorska država. I tek za prve Jugoslavije Srbija rješava (makar i posredno) to pitanje putem Hrvatske, i to preko luka Sušak, Šibenik i Split, jer još ne postoje ni Bar, a ni Ploče.

b) dijelovi koji su za prve Jugoslavije pripali Italiji

13 – Iz svega navedenog, zaključak je, dakle, jasan. Osim za vrijeme druge Jugoslavije, Srbija je suočena s teškim problemom vlastitog pristupa moru. Zato je, za usporedbu, zanimljivo uočiti položaj hrvatskog etnikuma. Izvorno, njegova se regija jezgre nalazi u trokutu morska obala–Nin–Zrmanja–Knin–Cetina, čemu treba dodati još i danas snažno etničko zaleđe u dijelu Hercegovine, i upravo je to jedinstvo obale i zaleđa bila prednost razvitka i opstojnosti Hrvatske svima i svemu uprkos.

* * * * * *

U rujnu 2012. završeno je razdoblje međunarodnoga razdoblja neovisnosti Kosova, što je od iznimne važnosti. Iako Kosovo još nisu priznale mnoge države, problem je kosovskog održavotvorenja već riješen na razini povijesnoga, dok je sve ostalo – samo pitanje vremena. Ali činjenica mnogih nepriznavanja Kosova mora izazvati posebnu pozornost, jer postavlja se važno i diskvalifikacijsko pitanje: naime, ono o vrsti i istinitosti demokratičnosti onih koji ne priznaju državnost Kosova. Pritom nisu primjerene nikakve evazivnosti, i zato jasno govorimo: riječ je o selektivnoj/lažnoj demokratičnosti i licemjerstvu, dakle, samo o prividu demokracije. Tu konstataciju iznosimo jer ne priznati nekom narodu njegovo osnovno pravo – a to je pravo na državu, kao jedini okvir u kojem se postaje subjektom u svjetskoj povijesti – doista jest ništenje demokracije. Ovdje je posebno važno pitanje državnosti: bez države narodi su samo objekti u tuđoj povijesti (Kurdi, Palestinci...). Posebno je važan primjer židovstva: ono je dalo izniman prilog svjetskoj povijesti, ali je subjektom te povijesti postalo tek s vlastitom državom (1948). U tom smislu, treba se podsjetiti na ne tako davne prigovore Hrvatima da su „opsjednuti državom“, prigovore koji su u sebi nosili teški naboj neprijateljstva prema Hrvatskoj.

Održavotvorenje Kosova i posljedice

Govoreći o održavotvorenju Kosova i posljedicama, nužno je odmah a limine odbiti jednu očigledno pogrešnu tezu, koja je govorila o tome da će nezavisnost Kosova biti otponac koji će potaknuti/uzrokovati druge separatizme, no to se nije dogodilo, jer se uopće i nije moglo dogoditi. I to zato što svi europski raspadi nisu uslijedili kao rezultat politika sa strane, nego kao posljedica vlastitih unutrašnjih prilika i razloga nacionalnog i državotvornog naboja i povijesne nužnosti, i u tom su kontekstu pitanje Kosova kao bojazan i optužba ništavni. Ali ta je konstatacija nužna jer se i Hrvatskoj svojevremeno spočitavalo da će njezino održavotvorenje s rezultatom raspada Jugoslavije također biti otponac za raspad SSSR-a, ni manje ni više! U vlastitoj politogenezi važno je prepoznati povijesnost trenutka, pri čemu ne odlučuju nikakvi strani poticaji, a pogotovo nisu i ne mogu biti presudni – sve se događa i rješava na posve drugim osnovama, tako da se negativne posljedice održavotvorenja Kosova ne mogu ni spominjati, što, dakako, ne isključuje ona šaljiva razmišljanja iz krila srpske pravoslavne crkve („Bojim se da Hrvatska u slučaju priznavanja Kosova gubi avnojevske granice!“).

Problem „Velike“ Albanije

No najvažnija (pretpostavljena) posljedica održavotvorenja Kosova je ona koja govori o mogućnosti nastajanja nekakve „Velike“ Albanije. (To je iznimno važno pitanje koje treba razmatrati u svezi s tzv. „Velikom“ Njemačkom i podmetanjima u svezi s tzv. „Velikom“ Hrvatskom.) A riječ je o sljedećem: pridjevak „Veliki“ uvijek se s pravom pridaje nekoj državnosti (ili takvim ambicijama) u negativnom kontekstu presizanja/posezanja za nečim tuđim, što, dakako, valja najodlučnije odbiti, i to iz ovog razloga: ujedinjenjem čitavog albanskog etnikuma (albanski, kosovski i makedonski dio), koji je teritorijalno kontinuiran, a koji je nepravedno podijeljen u igrama velevlasti, ne bi nastala nikakva „Velika“ Albanija, nego samo – Albanija. Naime, pridjevak „Veliki“ podrazumijeva da se želi uzeti nešto što je etnikumski tuđe, što u albanskom primjeru uopće nije slučaj, jer je riječ o ujedinjenju samo albanskih etnikumskih prostora. Dakako, optužba bi o Velikoj Albaniji (sada bez navodnika) itekako stajala ako bi Albanci posegnuli za prostorima drugih tuđih etnosa, a to uopće nije slučaj, i zato ujedinjenje čitavog kontinuiranog prekograničnog albanskog etnikuma znači samo ispravljanje povijesne nepravde uz ostvarenje ne „Velike“ Albanije, nego samo Albanije u njezinim logičnim etničkim granicama. Riječ je, dakle, o vlastitom etnikumskom jedinstvu, a ne o posezanju za tuđim i zato optužba o „Velikoj“ Albaniji uopće ne stoji. (A oni koji se sa time ne slažu neka odmah predlože podjelu jedinstvenog talijanskog ili ukrajinskog etnikuma u dvije ili tri države, zašto ne?!).

* * * * * *

Legenda uz zemljovid 2: Jovan Cvijić i pristup Srbije na Jadran preko sjeverne Albanije

1 – a) Svojevremene državne, b) republičke, c) pokrajinske granice bivše SAP Kosovo. Na sjeveru Srbije stara austrijsko-srpska granica.

2 – Sjeverna Albanija: a) Između Prokletija na sjeveru, rijeke Mati i ceste za Debar na jugu, naseljene uglavnom Albancima katolicima. Ima Crni Drim i Drim kao hidrografsku okosnicu, dok prometno osovinu čini stari Zetski put Skadar–Prizren. Sjeverna Albanija u posjedu Srbije i Crne Gore značila bi

b) ovladavanje južnojadranskim (balkanskim) obalnim pregibom od Bara do Drača, koji je u regionalnom smislu najbolje položen u odnosu na središnji prostor trupnoga dijela Balkana. Još je 1844. (Garašaninovo Načertanije) u Srbiji isticano kako je Ulcinj najpogodnija točka za izlaz Srbije na more. Zatim, znači

c) strateško skraćenje državne granice

d) ostvarivanje veze Crne Gore sa zapadnom Makedonijom, dok Kosmet ima kontinuirani izlaz do mora

3 – Prema Cvijiću (1913), sjeverna Albanija je do označene linije naseljena Albancima, ali i poarbanašenim Srbima, što je važan element po kojem bi Srbija imala pravo na taj prostor.

4 – Položaj Srbije. Godine 1878. Srbija je u odnosu na more kopneno blokirana zemlja.

5 – Položaj Srbije u okruženju

6 – a) Zbog spajanja teritorija Srbije i Crne Gore 1913. i

b) nestanka Sandžačkog koridora, kao izlaz Austrije prema Solunu ostaje samo Moravsko-vardarska udolina (c), a za to je glavna zapreka teritorij Srbije.

7 – a) Prometnice, antička Via Egnatia, put aktivan i u srednjem vijeku,

b) srednjovjekovni Zetski put Skadar–Prizren

8 – Niš kao spojnica željezničkih pruga sa sjevera iz Panonije (1) i (2) iz Podunavlja nizvodno od Đerdapa, s obzirom da su plovidbene mogućnosti Đerdapa male. (3) Od Niša otvaraju se mogućnosti za vezu dunavsko-jadranskom željeznicom do sjevernog Jadrana.

9 – Glavni potencijalni pravci izlaza Srbije na more: a) prema Solunu

b) prema južnojadranskom obalnom pregibu najpovoljnija je trasa Niš–Toplica–Lab–Bijeli Drim–Drim–jadranska obala, između Bara i Drača (zanimljivo je da Cvijić ne spominje tu najnižu trasu, nego onu preko nižih prijevoja).

c) Ostale mogućnosti koje navodi Cvijić, tj. s Kosmeta na spoj Bijelog i Crnog Drima, zatim Crnim Drimom nizvodno do Ohrida i tunelom u dolinu Škubje, i konačno na Drač, nisu realne.

10 – Europske optužbe da Srbija borbom za hrvatske luke zapravo želi ispuniti težnje Rusije za izlazom na Jadran.

** ** ** ** **

U svezi s navedenim, važno je istaknuti još nešto: svi su dobro uočili iznimno suzdržanu kosovsku politiku oko mogućnosti ujedinjenja sveukupnog albanskog etnikuma. Ta je suzdržanost posebno mudra – naime, najprije treba konsolidirati kosovsku državu, ne dati drugima u ruke mogućnost optužbe o težnji promjenama granica i nekakvoj „Velikoj“ Albaniji. Ujedinjenje čitavog albanskog etnikuma logična je mogućnost i najvjerojatnije povijesna nužnost, ali za sve ima vremena.

Granica – administrativna ili državna?

Usporedba s Njemačkom i Hrvatskom

Ista nesklapnost u slučaju optužbi za „Veliku“ Njemačku vrijedi i kada je riječ o ujedinjenju Zapadne i Istočne Njemačke – ni tu ne može biti riječ o nekakvoj „Velikoj“ Njemačkoj, nego samo o Njemačkoj, tj. o logičnom i pravednom ujedinjenju njemačkog etnikuma bez posezanja za tuđim teritorijima. Također, sve se može primijeniti i na ujedinjenje hrvatskih etnikuma: tako utjelovljenjem Hrvatskoj dijela Bosanske Posavine i dijela Hercegovine (što nikomu relevantnom danas u Hrvatskoj ne pada na pamet) ne bi nastala nikakva „Velika“ Hrvatska, nego samo – Hrvatska, koja ničim nije rezultat posezanja za tuđim. A o „Velikoj“ Hrvatskoj moglo bi se, i neizostavno trebalo, govoriti (uz svaku osudu) ako bi Hrvati posezali za nekim tuđim teritorijima, nastanjenim bošnjačkim ili srpskim stanovništvom, a to nikako nije slučaj, dakle, utjelovljenjem narečenih dijelova Hrvatskoj (dijelovi Bosanske Posavine i Hercegovine) ne nastaje nikakva „Velika“ Hrvatska, nego samo Hrvatska (Hrvati i Hrvatska ne polažu pravo na tuđe). No u slučaju Srba (u Srbiji i izvan nje), stvari stoje posve drukčije (Aha! – već čujemo glasove neznalica i nazlobnika – Albanci, Hrvati i Nijemci su, naravno, bezgrešni, naravno, samo su Srbi krivi.) U slučaju Srba i Srbije, opravdano je govoriti o Velikoj Srbiji (bez navodnika), jer se zahvaćaju prostori koji nisu srpski/srbijanski etnikum, ali su to postali zločinom genocida. Takva je trebala biti Velika Srbija do crte Virovitica–Karlovac–Karlobag, takva je danas Republika Srpska, kao ostvarena mala Velika Srbija, i to je činjenica. A još je gore to što su sve priznali međunarodni moćnici.

** ** ** ** **

Legenda uz zemljovid 3: Problemi podjele Kosova

1 – Današnje granice Kosova

2 – a) Sjeverno Kosovo, koje bi zbog apsolutno većinskoga srpskog stanovništva ili njegova znatnog udjela u mogućoj (?) podjeli Kosova trebalo pripasti Srbiji, što znači da bi trebalo mijenjati i općinske i državne granice na prostoru koji raspolaže važnim rudarskim sirovinama i vodom.

b) Jedna od posljedica podjele očito bi bilo preseljavanje Albanaca na jug, ali i Srba iz ostalog Kosova prema sjeveru.

3 – a) Dio Preševskog prostora koji bi zbog većinskog albanskog stanovništva morao biti utjelovljen Kosovu, a to, kao i u legendi 2 – a) znači promjenu granica Kosova.

b) Priključenjem preševskog prostora Kosovu Albanci bi ovladali dijelom željezničke pruge i autoceste a spojnici moravske s vardarskom udolinom. Taj albanski detalj kontrole prometnica ne može se promatrati ni u kakvu kontekstu kao problem veze Srbije s ostalom Europom i Solunom, jer je očigledno da sve probleme može riješiti odlučnost i snaga srbijanske države.

d) Nova državna granica ako preševski prostor eventualno pripadne Kosovu.

4 – a) Glavni problem Balkana u perspektivi je dvojak: s jedne strane, to je ujedinjenje „albanskog trokuta“ (Albanija, Kosovo, sjeverozapadna i dio zapadne Makedonije) i

b) ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom. Mogućnost budućeg ujedinjenja cjelovitog albanskog etnikuma nešto je što se nikako ne smije ispustiti iz vida. Istina, danas i u dogledno vrijeme tako nešto ne dolazi u obzir, ali što će biti za desetak ili dvadesetak godina? Pa neka oni koji se ne slažu s ovim redcima razmisle. To je vrijeme zapravo blisko, i vrijedi za njihove unuke. Naravno, takvo ujedinjenje nikako ne smije biti izvedeno naprečac, ali treba uočiti da se neki temelji već postavljaju: naime, neki makedonski Albanci traže (kolovoz 2007) da se Makedonija ustroji kao federacija, a federacije se (kao što smo vidjeli u Europi i u području) – raspadaju. Albanci u Makedoniji za sebe zapravo traže posebnu federalnu jedinicu (Ilirida), koja se – kada dođe vrijeme – može ujediniti najprije s Kosovom (Ilirida bi u luku s krakovima južnije od Gostivara i prema Velesu obuhvaćala albanske prostore od Kumanova sve do Bitole, što je teritorij pretežno uz albansku granicu. To je već sada problem, a s vremenom on će biti sve veći.

5 – Države oslonci u slučaju drastičnih geopolitičkih/vojnih problema na Balkanu

(1 – Albanija za Kosovo, 2 – Srbija za Republiku Srpsku, 3 – Bugarska za Makedoniju)

** ** ** ** **

Temelji za održavotvorenje Kosova očito su višestruki i dobro poznati, i zato će se ovdje iznijeti samo jedan, i to brojčani vid: naime, za takve zamašite političke/geopolitičke promjene, kakva je održavotvorenje, potrebna je određena kritična masa stanovništva, što je u slučaju Kosova očigledno postojalo; prema najnovijim podacima o popisu stanovništva Kosova objelodanjenim 2012, ono ima 1.739.825 stanovnika (bez udjela Srba na sjeveru, koji u ovom slučaju nisu relevantni), a taj brojčani aspekt treba promotriti i u jednom daleko širem okviru, naime, i sami dovoljni brojevi mogu postati važan politički čimbenik. Zato treba podsjetiti: stari kolonijalizam odvijao se na određenoj brojčanoj osnovici, dok se proces dekolonijalizacije u drugoj polovici 20. stoljeća, tj. do 1960-ih, odvijao na posve drugoj, i bitno povećanoj osnovici, da bi danas bila riječ o pravoj eksploziji stanovništva (Kina, Indija, Indonezija...), pri čemu su sami brojevi očito postali političkim čimbenikom, i to bez obzira na druge okolnosti.

Povijesna podjela Kosova

Današnje se prilike na Kosovu karakteriziraju četirima bitnim osobitostima: prvo, kosovska vlast ne može se uspostaviti na većinskom srpskom sjeveru (uglavnom sjevernije od Ibra), u čemu ne pomažu ni međunarodne snage, a niti to one žele – u obama slučajevima sila je isključena. Drugo, taj većinski srpski etnikum, kao ni Srbija, ne može ostvariti utjelovljenje tog prostora Srbiji, što je izrazita pat-pozicija, u kojoj nema rješenja, osim da se dočeka neko povoljnije vrijeme. Treće – gospodarske su prilike (i nerazvoj) iznimno teške, nekadašnja je skrb razvijanja Jugoslavije za Kosovo izostala, tako da je danas presudna fantastična albanska sposobnost preživljavanja (a tu onda ima svašta), ali ona nije ni dugoročno, ni pravo rješenje za budućnost, čemu treba dodati još nešto: do održavotvorenja svi su se problemi i krivnja mogli pripisivati Srbiji, a danas samo vlastitoj vladi, što može stvoriti nove i neočekivane probleme. I najzad – četvrto – Kosovo očito nije albanska nacionalna cjelina, što je jasno vidljivo i razumljivo izaziva probleme. A oni nisu nekoga novog utemeljenja, nego naslijeđeni iz doba druge Jugoslavije, koje je začelo dvije nelogičnosti: većinski srpski dijelovi Kosova došli su u politički okvir današnjega Kosova, dok su većinski albanski prostori (Preševska vrata) ostali u današnjoj Srbiji! A takvo nasljeđe nije u suvremenim prilikama moglo ostati bez posljedica.

Govoreći o mogućoj podjeli Kosova, treba naglasiti jednu paradoksalnu činjenicu, naime, Kosovo je izrazita geografska regionalna (dakle životna) cjelina, no ono je od davnina (od Osmanlija) upravno bilo podijeljeno na nekoliko sandžaka, koji su pripadali izvankosovskim jedinicama, a tako je i ostalo sve do druge Jugoslavije, kada su se uglavnom poklopile geografske i administrativne granice. Ta je činjenica važna jer necjelovitost nije baš najbolji zalog razvitka.

Srbi se još ne mire s gubitkom Kosova

Očito je da je Kosovo danas problem i sebi i drugima – ono je, drugim riječima, šire balkansko pitanje. I zato treba ponajprije naglasiti kako to pitanje ne treba rješavati – ta je konstatacija lakša od svake druge, tj. ne treba ga rješavati referendumima, iako je to izrazito demokratski postupak odlučivanja, a ne treba zato jer bi rezultat mogao samo pogoršati opće, jedva stabilizirane prilike. To će se odmah lako uočiti iz nabrojenog: u slučaju referenduma, prilično je jasno da se Republika Srpska utjelovljuje Srbiji, dio Hercegovine i Posavine Hrvatskoj, srbijansko-crnogorski Sandžak – Bosni i Hercegovini, sjeverno Kosovo – Srbiji, tzv. nekadašnja Republika Srpska Krajina u Hrvatskoj – Republici Srpskoj, time potencijalno i Srbiji, srbijanska Preševska vrata Kosovu, dio Makedonije bilo Kosovu, bilo Albaniji, a to bi očito bilo previše, čak i za jedan Balkan i konkretno posve neizvedivo u balkanskim uvjetima i na njegovim rubovima. No, pri svemu tome, Balkanci ne trebaju imati osjećaj krivnje, jer oni uglavnom nisu živjeli i stvarali vlastitu povijest, nego su živjeli u nekoj tuđoj povijesti: germanskoj, ugarskoj, talijanskoj, franačkoj, bizantskoj, osmanlijskoj!

Četiri ključna problema

Glavni problemi Kosova očito su četverostruki: a) uspostava albanske vlasti na čitavom teritoriju i na svim granicama, b) gospodarstvo, c) moguće rješenje problema podjelom i najzad, d) ono najvažnije: svijest Srba na Kosovu, kao i Albanaca u Makedoniji i srbijanskim Preševskim vratima, da zapravo žive u tuđim državama. Oni su snažno privrženi zavičaju, ali se ne mogu identificirati s tuđom nacionalnom državom.

Kada se govori o podjeli Kosova kao o rješenju, onda je najvažnija tvrdnja da je ono de facto već podijeljeno, i da se promjena toga statusa danas i ne nazire. Već smo spomenuli svojevrsnu pat-poziciju, koja je važno ishodište za bilo kakvo rješenje, a ta se pozicija sastoji u ovom: Srbija i Srbi na sjeveru Kosova ne mogu ratovati za taj prostor, kosovska vlada također ne može uporabiti silu, neće je uporabiti ni međunarodne snage, autonomija sjevera unutar albanskog Kosova nije moguća, nemoguće je i dvovlašće, preostaje, dakle, samo dvoje: ili dugotrajna ciparizacija (pa što bude, kad-tad) ili – podjela. Ne dolazi u obzir ni rješenje da će i Srbija i Kosovo ući u Euniju, pa će onda, kao, nestati granice (Ma nemojte mi reći!), to je daleka perspektiva, a na neki način mora se prikladno živjeti i do tada – podjela je, dakle, izgledna mogućnost i prikladno rješenje. A to znači: srpski sjever Kosova mogao bi pripasti Srbiji, ali podjela nikako i ni u kojem slučaju ne može biti jednostrana, tj. da se odnosi samo na Kosovo, nego mora, zbog pravednosti, zahvatiti i srbijanska Preševska vrata (općine Medveđa, Bujanovac i Preševo), koja imaju apsolutnu albansku većinu. Rješenje je, dakle, jednostavno: većinski srpski prostori na sjeveru Kosova pripadaju Srbiji, većinski albanski preševski prostor pripada Kosovu. Od odlučne je, pritom, važnosti, da su ispunjeni bitni geopolitički uvjeti, tj. postoji izravni granični, dakle, teritorijalni kontinuitet s maticom, i u jednom, i u drugom slučaju. Pritom je važno dvoje: Srbija se slaže s podjelom sjevernog Kosova, albanska je vlada protiv, što je i logično, jer bi Srbija razgovarala samo o sjeveru Kosova, a ne i o Preševskim vratima. Osim toga, a to nam se čini najvažnije, gubitkom sjevera Kosovo bi izgubilo vrijedan rudarsko-industrijski prostor, bitan u kosovskom gospodarstvu, što znači, ideja podjele zapravo je teško izvediva, ali oko toga ne treba mnogo umovati i mučiti se, jer sve će odrediti visoka politika, a onda se ne postavljaju glupava pitanja koja se tiču logike, znanja, poštenja i pravednosti, a ne postavljaju se zato jer smo tu na terenu moći, pa se onda i nema više što reći...! No ipak ćemo spomenuti barem nešto: svjetska mantra da podjela i promijenjene granice nisu rješenje ne stoji, jer – zašto bi Srbi baš morali živjeti u tuđoj albanskoj državi, a Albanci u tuđoj srbijanskoj državi? Oko tih pitanja moć šuti, što je, uostalom, i vrlo „pametno“. Promjena granica nije, dakle, nešto apriorno natražnjačko, pogotovo ako se uzme u obzir da Kosovo nije etnička cjelina te stoga ideja podjele zapravo i ne stoji: jer dijeliti se može samo ono što je cjelovito, a Kosovo to etnički nije, kao što etnički nisu cjelovita ni Preševska vrata: dakle, ako bi srpski dio sjevernoga Kosova pripao Srbiji, to uopće ne bi bila podjela Kosova, nego tek utjelovljenje tog prostora Srbiji/matici. Isto tako, pripadnost albanskih Preševskih vrata Kosovu ne bi bila podjela Srbije, nego utjelovljenje albanskog prostora kosovskoj matici. Zato valja zaključiti: o podjeli Kosova, tj. Srbije, moglo bi se govoriti tek ako bi neki dijelovi albanskog etnikuma pripali Srbiji, a neki dijelovi srpskog etnikuma Kosovu. Pripadnost sjevernoga Kosova Srbiji zapravo nije gubitak za Kosovo, pripadnost Preševskih vrata Kosovu zapravo nije gubitak za Srbiju; jasno, zar ne! Ali i previše logično kada je riječ o političkim interesima.

Ostale mogućnosti rješenja zapravo nisu izgledne (naglašena decentralizacija, dvojno kosovsko-srbijansko državljanstvo, autonomne srbijanske općine koje bi se na neki način povezivale sa Srbijom), a pogotovo nije izgledna mogućnost da se na Kosovu trajno institucionalizira i uspostavi neka nova Republika Srpska.

Izgledi za rješenje dakle nisu povoljni, ali zasad smo najbliži ciparizaciji neodređenog trajanja, nakon koje će Srbija ipak priznati Kosovo. Pritom ulazak Srbije u Euniju nema katalitičko djelovanje, jer je Srbiji, kao glavnom igraču u području i miljenici europskog Velikog svijeta (i šire!) već obećano da priznanje Kosova nije uvjet za njezin (očito ubrzan) primitak u tu organizaciju.

Ekonomska pitanja podjele

Podjela Kosova kao gospodarski problem također je nešto o čemu valja voditi računa: naime, gubitkom rudarstva, topionice i flotacije na sjeveru Kosova kosovska vlada gubi najvažniji (i perspektivni) gospodarski objekt u državi. A to je, čini se, toliko važno, da je vlada spremna žrtvovati Albance u Preševskim vratima kako bi zadržala gospodarski važan kosovski sjever. Toliko s kosovske strane, a sa strane Srbije – ona bi gubitkom Preševskih vrata izgubila kontrolu prometnih veza s Makedonijom i Solunom, no s tom negativnom mogućnošću nikako se ne smije pretjerivati, jer u normalnim prilikama nikakvo zatvaranje/prekidanje prometnica ne dolazi u obzir, ne samo zbog srbijanskih interesa i njezine snage kao države nego i zbog daleko širih, europskih interesa.

Posljedice podjele Kosova/Srbije ne mogu biti značajne, i to zato jer podjela (baš kao ni ranije spomenuto održavotvoreno Kosovo) ne može biti otponac/presedan/stimulans ni za zahtjeve Madžara u Slovačkoj za Transdnjistriju i slično. A pogotovo ne može to biti za Republiku Srpsku, koja je toliko samostalan subjekt, da zapravo sve može odlučiti sama, pri čemu međunarodni čimbenici ne mogu ništa: u odnosima Republike Srpske i Srbije odlučuju samo Republika Srpska i Srbija i – gotovo.