Penezi i šoldi

Na jugu – u gradovima – ljudi su više baratali novcem, pa je i logično što su ondje nastale izreke vezane uz novac. Na sjeveru je pak bilo više sela, ondje se s novcem nije mnogo radilo, pa se o njemu nije često ni govorilo, nego se zaodijevao u metaforu

U doba jesenskih anticiklona cijeli naš sjever potone u višednevnu maglu, dok se jug kupa u suncu. Tada po kalama i pjacetama uz more na sve strane odjekuje uzvik: Judi moji, ko ovo more platit!

Čuo sam i ja bezbroj puta tu rečenicu, pa sam se na kraju počeo pitati što ona zapravo znači. Temeljni sam smisao razmjerno lako razabrao: to sunčano vrijeme takva je blagodat, da ga južnjaci ne bi mijenjali ni za sve pogodnosti što bi ih imali da, eventualno, žive gdje drugdje. Dobro, ali kako su došli baš na to da razmišljaju o tržišnoj vrijednosti lijepa vremena? Zašto im pada na pamet plaćanje, a ne štogod drugo?

Nisam znao odgovora na to, ali sam zahvaljujući toj paroli zapazio da na jugu i inače ima mnogo popularnih krilatica u kojima se spominje novac: Znan te ka po šolda, Zdrav ka cekin, Ljubav za ljubav, ma sir za solde, Ko te ne zna, skupo bi te platija itd. I sad: naš sjever nije ništa manje od juga sklon efektnim formulacijama, ali se u njima novac ne spominje ni izbliza onako često kao na jugu. A budući da je u jeziku nataloženo stoljetno iskustvo zajednice koja se tim jezikom služi, onda činjenica da južnjačke izreke rado uzimaju novac kao tertium comparationis, dok sjevernjačke to čine samo iznimno, svjedoči o nekoj dubljoj razlici između sjevera i juga. U čemu bi se ona mogla sastojati?

Meni je prvo pala na pamet okolnost da na jugu ima mnogo više gradova nego na sjeveru: ondje je i naselje od dvije tisuće stanovnika grad, dok je na sjeveru i naselje od pet tisuća stanovnika selo. Selo i grad se opet razlikuju po tome što se na selu većina stanovnika bavi poljoprivredom, a u gradu obrtom i uslužnim djelatnostima. A obrt i uslužne djelatnosti vezani su uz tržište i trgovanje, za razliku od poljoprivrede, za koju je u starim vremenima – kad je nastajao fundus poslovica kojima se i danas služimo – bila karakteristična neposredna razmjena dobara. Ukratko, na jugu – u gradovima – ljudi su više baratali novcem, pa je i logično što su ondje nastale izreke vezane uz novac. Na sjeveru je pak bilo više sela nego gradova, ondje se s novcem nije mnogo radilo, pa se o njemu nije često ni govorilo. Ni onda kad se željelo reći nešto o novcu na sjeveru se on nije izravno spominjao, nego se zaodijevao u metaforu: Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača.

Ali, naravno, nije sve to baš ni tako jednostavno kako se čini u ovome mom priručnom socijalno-povijesnom izvodu. Jer ubrzo sam postao svjestan da cijela stvar ima i neke druge aspekte, i to prije svega jezične, od kojih sam i počeo. Eto, uzmimo samo za primjer naziv za ono u čemu se drži novac. Na sjeveru postoji za to cijeli niz imena, od književnoga novčanika, odnosno lisnice, preko geldtašna i šlajboka, sve do buđelara. Na jugu se pak sve svodi na takujin, i jedva ako bi se našao tu i tamo još poneki naziv. A to kao da dovodi u pitanje onu moju tezu da su ljudi na jugu češće imali posla s novcem, pa da su zato o njemu više i govorili: kad bi to bilo točno, onda bi oni morali imati i mnogo više naziva za spremnik novca nego što imaju.

Tako sam se onda pokolebao i počeli su mi padati na pamet dokazi koji osporavaju moju polazišnu tvrdnju, umjesto da je potvrđuju. Sjetio sam se, na primjer, kako idu stvari s tržišnom privredom posljednjih desetljeća u nas. Kad bi moja pretpostavka bila ispravna, onda bi se moglo očekivati da tržišnu privredu najprije prigrle na jugu, gdje imaju iskustva s novčanim poslovanjem, barem sudeći po onim njihovim uzrečicama. A ipak, svi znamo da stvari stoje posve drukčije: tržišna privreda polako se širi od Poreča prema Makarskoj i od Čakovca prema Karlobagu, dakle od krajeva u kojima praktički i nema doskočica o novcu, prema krajevima u kojima takvih doskočica ima u izobilju.

Tako je moja hipoteza doživjela i drugi ozbiljan udarac. Treći joj je zadalo zapažanje da među našim uspješnim privrednicima – a tu ne mislim na pretvorbene muljatore, nego na one koji doista stvaraju novu vrijednost – ima više sjevernjaka nego južnjaka, a oni koji su ipak južnjaci po podrijetlu su Vlaji. Koji je tome razlog, ja ne znam, znam samo da one izreke o novcu koje postoje na jugu ne svjedoče o nekakvoj južnjačkoj opsjednutosti novcem. Njihov korijen mora biti negdje drugdje.

Koliko god da mi je to bilo teško, morao sam napustiti svoju malu teoriju. Nevolja je bila samo u tome što je nisam imao čime nadomjestiti, a bio sam baš zaintačio da nađem odgovor na pitanje o podrijetlu svih onih izreka o novcu, sve u uvjerenju da jezik svagda svjedoči o nečemu važnom.

Sve dok se nisam prisjetio da umni ljudi tvrde kako jezik ne govori samo o svijetu, nego isto tako – ako ne i više – i o sebi samu. Tu mi je onda palo na pamet da južnjaci ne spominju tako često šolde zbog svojega odnosa prema novcu, nego zbog svojega odnosa prema jeziku.

Jer za njihov je govor tipična ekspresivnost, ljubav prema jakim izrazima, hiperbola. U drugu ruku, novac je neobično jak pojam, pa on u ljudskome svijetu igra golemu ulogu, a osim toga je kadar – kako su još marksisti uočili – zamijeniti svaku drugu stvar, jer on je univerzalna roba. Pa kud ćeš onda boljega gradiva za stilske figure svih vrsta! I, doista, ništa ne može tako dobro kao novac iskazati koliko je lijepo vrijeme na moru u doba jesenske anticiklone i koliko je velik užitak u njemu.

Što sam više o tome mislio, sve mi se više činilo da sam našao pravi odgovor. Zato sam odlučio da ga i vama ponudim, i sad me samo muči pitanje hoće li vam se svidjeti, ili ćete reći da na vrijedi ni groša.