Oživljena glazba Kvarnera

Nesvakidašnja priča rastvorila se nad zaboravom lijepe i emotivne glazbe austrijskog skladatelja Marcela Tyberga, koji je najveći dio života proveo u Voloskom. Tybergova je glazba tipično njemačkog duha. U njoj su sažeti najbolji utjecaji Wagnera, Mahlera i Richarda Straussa, uz neku veberovsko-šubertovsku prostodušnost te dojmljivu melodičnost, liričnost i dramatičnost

Nesvakidašnja povijesna, glazbena i životna priča rastvorila se nad zaboravom lijepe i emotivne glazbe austrijskoga skladatelja Marcela Tyberga. Židovskoga podrijetla, rođen u Beču 27. siječnja 1893, stradao u Auschwitzu posljednjega dana 1944, najveći dio života proveo je u Voloskom. Skladao je, između ostaloga, tri simfonije, niz glasovirskih i orguljskih skladbi, solo popijevke i druga djela, čak Scherzo i Finale za Schubertovu Nedovršenu simfoniju, a pod pseudonimom Till Bergmar bavio se i zabavnom glazbom. Istažujući podatke o židovskoj zajednici na kvarnerskom području, opatijska povjesničarka prof. Sanja Simper pronašla je podatke o Tybergovu životu u Voloskom, a riječka muzikologinja Diana Grgurić produbila je saznanja o njegovu glazbenom radu. Rezultati tih istraživanja – izložba Zaboravljeni tonovi glazbene prošlosti Kvarnera: skladatelj Marcel Tyberg, postavljena u HNK-u Ivana pl. Zajca, te simfonijski koncert orkestra Riječke opere sa skladbama Sibeliusa i Tyberga, pod ravnanjem gošće iz SAD-a, dirigentice JoAnn Falletta – važan su prilog činjenici kako je Rijeka grad velikoga multikulturnog nasljeđa. Cijeli je projekt ostvaren pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića.

Tybergov povratak iz zaborava potaknuo je prije nekoliko godina Enrico (Henry) Mihich, čija se obitelj nakon Drugoga svjetskog rata iz Opatije iselila u SAD. Predviđajući svoj tragični kraj, s dolaskom Nijemaca na područja kapitulirane Italije, Marcel Tyberg povjerio je svoje glazbene rukopise na čuvanje Enricovu ocu Milanu, koji je note odnio u Ameriku. Enrico Mihich u nekoliko je navrata bez uspjeha nudio Tybergovu glazbu na već raspadajućim papirima za izvedbu raznim simfonijskim orkestrima, dok nije naišao na dirigenticu JoAnn Falletta. Ona se zainteresirala i s Filharmonijom iz Buffala, koje je umjetnička ravnateljica, izvela Tybergovu Treću simfoniju te je snimila za diskografsku tvrtku Naxos, koja ju je objavila prije dvije godine.

Umjetnička Tybergova ličnost simbolički u sebi fokusira opća povijesna i nacionalna previranja, kao i neumoljivu sudbinu čovjeka-pojedinca u odnosu na prostor na kojemu živi. Tybergovi roditelji – otac, također Marcel, i majka Wanda – poljskoga su podrijetla i oboje glazbenici. Otac je bio violinist i glazbeni pedagog koji je službovao u Galiciji. Majka je bila vrsna pijanistica: studirala je, zajedno s Ignacyjem Janom Paderewskim, u razredu čuvenoga bečkog profesora Theodora Leschetizkyja. Rado je izvodila Paderewskijeva djela u Rijeci. Tybergovi su se 1910. iz Beča doselili u Volosko i aktivno uključili u glazbeni život. Družili su se s obitelji poznatoga češkog violinista Jana Kubelika, koja je nekoliko godina živjela u Opatiji. Često su zajedno priređivali koncerte.

O glazbenom školovanju Marcela Tyberga ne zna se mnogo. Pretpostavlja se da je pohađao bečku akademiju. Svakako je, što se nedvojbeno može zaključiti iz slušanja Druge simfonije u f-molu, izvedene u Rijeci 24. studenoga, raspolagao vrsnim harmonijskim, kontrapunktičkim i instrumentacijskim znanjem te melodijskom inventivnošću. Drugu simfoniju praizvela je 1931. Češka filharmonija pod ravnanjem Rafaela Kubelika, a Prva simfonija u c-molu praizvedena je početkom 1920-ih u riječkom kazalištu. Tridesetih godina Marcel je orguljaš crkve Sv. Ane u Voloskom i podučava mlade glazbenike. Iako se izjašnjavao katolikom, u veljači 1939. dospijeva u fašističku evidenciju osoba židovske rase na području Općine Opatija, što će šest godina poslije zapečatiti njegovu sudbinu.

Djetinjstvo i mladost Marcela Tyberga, kao i prethodni život njegovih roditelja, vezani su uz razna austrijska područja Austro-Ugarske Monarhije. Tybergov glazbenički razvoj i afirmacija odvijali su se, pak, u sklopu Kraljevine Italije. Njegova glazbena ostavština prebačena je u Ameriku, no dio se sačuvao i u poslijeratnoj Jugoslaviji, u Rijeci. Riječ je o 26 preludija za orgulje u svim tonalitetima dura i mola prema kvintnom i kvartnom krugu. Namijenjeni su crkvenoj uporabi ili vlastitoj zabavi, kako ih je skladatelj označio i posvetio dobrim orguljašima, sestri i bratu, Riječanima Vilmi i Remu Venucciju. Upute o registraciji načinio je prema orguljama crkve Sv. Ane u Voloskom. Ti su se preludiji sačuvali u ostavštini Remove kćeri Patrizije Venucci Merdžo.

Može li se suditi da je Marcel Tyberg, unatoč dvama svjetskim ratovima, provodio ugodan život uz glazbu na mondenom Kvarneru? Nakon 1938. sigurno nije. Tamni oblaci nadvili su se nad njega baš kao što se znaju nadviti nad Kvarnerskim zaljevom. Na temelju Mussolinijeve fašističke evidencije, njemačke okupacijske vlasti uhitile su ga početkom lipnja 1944, sprovele najprije u nacistički logor pored Trsta, a zatim u Auschwitz. Talijanski fašisti zacijelo nisu marili za njegovu glazbu, a njemački nacisti zasigurno je nisu čuli. Jer, Tybergova je glazba, sudeći barem prema Drugoj simfoniji u f-molu – koje li ironije – glazba tipično njemačkoga duha. U njoj nije sažeo svoje slavenske korijene, ni mediteranski duh. Druga simfonija tipična je kasnoromantičarska tvorba čiste formalne strukture sa stavcima Allegro appassionato, Adagio, Scherzo te Preludij i fuga. U njoj su sažeti najbolji utjecaji Wagnera, Mahlera i Richarda Straussa, uz neku veberovsko-šubertovsku prostodušnost te dojmljivu melodičnost, liričnost i dramatičnost.

Važan doprinos velikome mozaiku oživljavanja Tybergove glazbe još jednom je, zalaganjem i odmjerenom interpretacijom, iskazala dirigentica JoAnn Falletta na čelu vrlo dobra orkestra Riječke opere. Tybergovoj simfoniji prikladno je, u uvodu, bio sučeljen melankolično-rapsodični Violinski koncert u d-molu, op. 47 Jeana Sibeliusa, sa solistom Marcom Grazianijem. HNK Ivana pl. Zajca ispunio je vrijednu kulturološku zadaću oživljavanja dijela Tybergova opusa i, što je najvažnije, otkrivanja te – naglasimo još jednom – lijepe glazbe suvremenoj publici.