Osamljenici i gubitnici

Iako se nakon Istjerivača đavola činilo da su Friedkinova kreativnost i potentnost bezgranične, pokazalo se da ipak nije tako, jer je uslijedilo kreativno posrtanje kao najava pada čije se posljedice još osjećaju

William Friedkin zasigurno je jedan od kontroverznijih holivudskih filmaša druge polovice 20. i početka 21. stoljeća. Taj 77-godišnji producent, scenarist i redatelj pozornost filmofila prvi put je privukao prije točno pola stoljeća zapaženim televizijskim dokumentarcem o smrtnoj kazni Narod protiv Paula Crumpa. Karijeru redatelja dugometražnih filmova započeo je 1967. osrednjom i danas zaboravljenom mjuzikl-komedijom Dobra vremena, da bi ga kritika zapazila godinu poslije nakon energične burleske Noć kada je nastao striptiz. No istinski je uspjeh uslijedio 1971. sa sjajnim filmom Francuska veza, kultnim realističnim krimićem o narkotrgovini između Marseillea i New Yorka, djelom koje je osvojilo pet najvažnijih Oscara, Genea Hackmana promoviralo u velikoga karakternog glumca, a Friedkina pretvorilo u trenutnog klasika. Adaptacija knjige Robina Moorea i danas se doima iznimno svježe i moderno te imponira energičnom režijom, dinamičnom naracijom, jedinstvenom aromom autentičnosti i iznimno uvjerljivim glumačkim interpretacijama. Identičan uspjeh i kod kritike i kod publike Friedkin je ponovio sljedećim filmom dvije godine poslije, a riječ je o antologijskom hororu Istjerivač đavola, subverzivnoj, snažnoj i nelagodnoj adaptaciji bestseler-romana Williama Petera Blattyja. Jedan od ključnih i prijelomnih naslova u okvirima žanra horora ni nepuna četiri desetljeća nakon nastanka nimalo nije izgubio na provokativnosti i kontroverznosti, koje su mu već u vrijeme premijere priskrbile status problematična i osporavana ostvarenja.

Sigurna režija, dojmljiva fotografija Caleba Deschanela i odlični glumački nastupi vrline su Ubojitog Joea

Iako se nakon Istjerivača đavola činilo da su Friedkinova kreativnost i potentnost bezgranične, pokazalo se nažalost da ipak nije tako, jer je uslijedilo kreativno posrtanje kao najava pada čije se posljedice još osjećaju. Neosporno, i solidna akcijska pustolovina izvornoga naslova Sorcerer, a osobito triler-drama originalnoga naslova Cruising, koja se u našim kinima i na televiziji prikazivala pod naslovima Gluvarenje i Mamac, zaslužuju određeno poštovanje. Osobito se to odnosi na posljednji film, nezasluženo za tri Zlatne maline nominiranu adaptaciju tematski intrigantna romana Geralda Walkera, koju krasi efektan ugođaj tjeskobe, mizantropije i pesimizma. Općenito, egzistencijalna tjeskoba, ozračje pesimizma te manje ili više naglašena mizantropija obilježja su svih Friedkinovih zanimljivijih djela, bez obzira kojem žanru ona pripadala. Protagonisti njegovih filmova redom su samotnjaci i čudaci dragovoljno ili silom prilika osuđeni na tavorenje na društvenoj margini. Svejedno je pritom radi li se o do krajnjih granica i do ekstremne autodestruktivnosti poslu predanim profesionalcima, kakvi su primjerice murjaci Popeye Doyle u spomenutoj Francuskoj vezi, Steve Burns u Cruisingu i Richard Chance u izvrsnoj stiliziranoj triler-drami Živjeti i umrijeti u Los Angelesu, kao i svećenik Merrin u Istjerivaču đavola, ili pak mentalno nestabilni likovi iz pauperiziranog i nemoralnog polusvijeta zabitih američkih gradića kakvi su oni u redateljevim svježijim djelima Kukci i Ubojiti Joe.

Složeni likovi

Uvijek je riječ o karakterno slojevitim, unutarnjim demonima mučenim te manje ili više agresivnim i autodestruktivnim gubitnicima koji od samih sebe i svoje okoline pokušavaju pobjeći potpunom predanošću poslu, odnosno posvećenošću određenom cilju u ostvarivanju kojeg pronalaze nadomjestak i opravdanje za vlastitu apartnost, asocijalnost i egzistencijalnu izgubljenost. Pritom, dakako, u slučaju da odjavnu špicu filma i dočekaju živi, nisu sposobni suočiti se sa samima sobom, odnosno sa svojom pravom prirodom i spoznajom da nikakav bijeg, bez obzira na ispunjenje zadaće ili ostvarenje cilja, u biti nije moguć. Sve što im preostaje pronalaženje je novog, makar i privremenog cilja, preuzimanje nove policijske zadaće, konačno potpadanje pod utjecaj duševnog bolesnika koji je u njima prepoznao sebi slične osobe, ili sjedanje na večeru s plaćenim ubojicom koji ih je netom prije žestoko ponizio i tjelesno unakazio. Posljednje dvije opcije odnose se na protagoniste dvaju posljednjih Friedkinovih filmova, nezasluženo podcijenjene psihološke egzistencijalne triler-drame Kukci i recentne egzistencijalne krimi-drame Ubojiti Joe, koja je po općem mišljenju označila redateljev povratak u formu. Dok je u vrijeme svoje najveće slave tijekom 70-ih ekranizirao intrigantna prozna djela kojima je tako udahnjivao novi život, filmaš koji je u međuvremenu među ostalim snimio i mediokritetske žanrovski raznorodne naslove Brinkov posao, Posao stoljeća, Blue Chips i Ljubavna ucjena, kao i zbrkani akcijski triler Lovina, u posljednjim je dvama filmovima posegnuo za kazališnim komadima Pulitzerovom nagradom ovjenčana američkog dramatičara i glumca Tracyja Lettsa. Na temelju filmova Kukci i Ubojiti Joe razvidno je da Lettsa, prema vlastitim riječima moralista zaokupljena složenim i pomaknutim duševnim stanjima svojih likova koje stvara nadahnut dramama Tennesseeja Williamsa te romanima Williama Faulknera i Jima Thompsona, mnogo toga povezuje s Williamom Friedkinom, kojega je jedan kritičar nazvao „najodvažnijim pulp-realističnim provokatorom novoga Hollywooda“. Posve je očito da su obojica umjetnika pesimisti, ili bi primjerenije bilo reći realisti, koji nemaju iluzija o čovjekovoj prirodi i njezinu mračnom naličju, koji ne vjeruju u ljudsku dobrotu i mogućnost iskupljenja, koji američku provinciju oslikavaju naglašeno tamnim i mizantropskim tonovima te koji protagoniste svojih djela uvijek dovode do krajnjih granica psihofizičke izdržljivosti, da bi oni u katarzičnoj, ali ne i iskupljujućoj završnici učinili presudan korak naprijed.

William Friedkin

Na festivalu u Cannesu 2006. nagradom FIPRESCI ovjenčana komorna psihološka horor-drama Kukci vrlo je atmosferična i sugestivno režirana, ali u drugom dijelu i odveć brbljava i vidno teatralna studija paranoje, u određenoj mjeri zamaskirana u nemoguću ljubavnu priču kroz koju je provučena i kritika američke militarističke vanjske politike. Protagonisti su osamljena i razvedena konobarica Agnes, koju odlično tumači zaboravljena Ashley Judd, i zagonetni stranac imenom Peter u interpretaciji za takve uloge predodređena Michaela Shannona. Peter je paranoik koji se nedavno vratio iz Zaljevskoga rata, koji se neprestano češe i koji tvrdi da ih u motelskoj sobi usred pustinje okružuju kukci kojih je uloga nadzor njihovih umova. Pod njegovim utjecajem i u Agnes će se najprije probuditi, a potom i razbuktati paranoidnost te će neobičan par skončati i doslovce i u prenesenom smislu začahuren u vlastitim mentalnim poremećajima.

Mizantrop i pesimist

Efektna ikonografija južnjačke gotike, ambijent i likovi koji asociraju na prozu Raymonda Carvera, sigurna i smirena režija, vrlo sugestivno ozračje nezaustavljive tragike, dojmljiva fotografija Caleba Deschanela te odlični nastupi glumačke postave predvođene Matthewom McConaugheyjem, koji tom ulogom konačno dokazuje da itekako zna glumiti, vrline su Ubojitog Joea. Imponiraju i polagana naracija s ostavljanjem dovoljno prostora i vremena za profiliranje svih likova, umetanje bizarnih detalja koji podsjećaju na kultni Fargo braće Coen, kao i jasno sugeriranje da su svi likovi zbog svoje umne ograničenosti i turobna socijalnog zaleđa zapravo od rođenja predodređeni za tragičan kraj. Iako neposredno prije odjavne špice tako skonča samo Chris Smith, mladić koji je zbog dugova lokalnim kriminalcima uz znanje oca, promiskuitetne maćehe i mentalno ne sasvim stabilne sestre Dottie odlučio organizirati ubojstvo bogato osigurane majke te u tu svrhu unajmiti plaćenog ubojicu, ali i šerifa Joea Coopera, više je nego moguće da će nakon formalnoga završetka filma meci iz pištolja u Dottinoj ruci pokositi još ponekog, a možda i sve sudionike priče. U skladu sa spomenutom mizantropijom i pesimizmom Tracyja Lettsa i Williama Friedkina, to je posve očekivano i razumljivo.