Od Poea, s ljubavlju

Ako se i ne slažemo oko ispravnosti uvijek konkurentskih i nužno ideološki premreženih čitanja i interpretacija književnih djela, trebali bismo se barem složiti da ih je potrebno pomno čitati. Danas, u vrijeme krize sveučilišta i sve agresivnijih napada na infrastrukturu humanističkih znanosti, možda je krajnji čas da zaraćene teorijske strane udruže snage i stanu u obranu – književnosti

Poeovo prekobarsko putovanje tamo i natrag silno je uzbudljivo zbog problema koje je nanovo otvorilo – kako čitati (književni) tekst. Nije tajna da su E. A. Poea u Europu uvezli francuski simbolisti; u Ameriku su ga europeizirana izvezli francuski teoretičari druge polovice 20. stoljeća. I dok je Baudelaire – a preko njega i naš Matoš i, manje poznato, Janko Polić Kamov – bio oduševljen ekscentričnim Amerikancem, manje je oduševljenja iskazalo američko akademsko čitateljstvo prema inačici nacionalnoga pisca nakon boravka na Starom kontinentu, do te mjere da je jedna Amerikanka (Monika M. Elbert, 1991) proglasila gotovo neodgodivom nacionalnom dužnošću da se „Poe vrati na američko tlo“ nakon „francuske zavjere pokradanja našeg američkog Poea“. Njezin sunarodnjak Claude Richard (1981) europsku je opsjednutost Poeom objasnio borbom oko gorućih pitanja koja se vode na „radikalno neestetskoj ravni“, zato što Poeovi tekstovi „zadivljujuće odgovaraju“, kako nas obavještava, „praktično svim velikim imenima: Pouletu, Bachelardu, Ricardouu, Todorovu, Genetteu, Barthesu, Lacanu i Derridau“.

Izdaja i krađa, slučajno ili ne, započele su još prije fabule Poeove priče Ukradeno pismo (The Purloined Letter) iz 1844. (treće priče o promućurnom detektivu C. Augusteu Dupinu, koja zajedno s još dvjema – The Murder in the Rue Morgue i The Mystery of Marie Rogęt – ustoličuje novi žanr, analitičku detektivsku priču, a hrvatskom je čitateljstvu dostupna od 1983. u prijevodu Nikice Petraka). Baudelaireov simptomatično iskrivljen prijevod (La lettre volée – simptomatičan, jer je iz francuskog nestao ekvivalent engleske posuđenice iz starofrancuskog) nadahnuo je francuskoga psihoanalitičara da krađu promatra kao prijestup jezikâ, a ne njihovih korisnika/prevoditelja.

Krađa u budoaru

Ukradeno pismo doveo je u središte teorijske pozornosti slavni Seminar o Ukradenom pismu (1956) francuskoga psihoanalitičara Jacquesa Lacana. Lacanov interes za Baudelaireove prevodilačke podbačaje bio je samo povod za dalekosežniju raspravu o ulozi jezika i govora u formiranju svih ljudskih bića, o odnosu pacijenta i analitičara i, ne manje važno – o čitateljevu odnosu prema književnom tekstu. Fabula je Poeove priče manje-više poznata: pripovjedač razgovara s prijateljem, slavnim pariškim detektivom Dupinom, o slučaju ukradenoga pisma; krađa se zbila u kraljičinu budoaru, gdje je kraljicu s inkriminirajućim pismom zatekao kralj i da se pred njim ne bi odala, morala je gledati kako joj ministar pred očima uzima pismo zamjenjujući ga drugim. Dupinu se za pomoć obratio policijski prefekt nakon višemjesečne neuspješne potrage u ministrovu hotelu. Znajući da je ministar podmukao, pjesnik i matematičar – kao uostalom i sam Dupin – Dupin lako odgonetne gdje treba tražiti pismo: ono nipošto nije skriveno, nego je tu naočigled svima, na kaminu u otrcanoj omotnici. Uskoro Dupin pronađe izgovor za ponovni posjet ministru, ali za tu prigodu inscenira komešanje na ulici; to odvrati ministrovu pozornost i Dupin ukrade pismo zamjenjujući ga drugim, naslađujući se uspjehom prijevare i izdašnošću honorara.

Poeovo Ukradeno pismo doveo je u središte teorijske pozornosti slavni Seminar o Ukradenom pismu Jacquesa Lacana

Mimo razračunavanja s vulgarnom primjenom psihoanalize na književni tekst u izvedbi Marie Bonaparte (1933), važnije je Lacanovo revolucionarno čitanje Ukradenog pisma, revolucionarno u onoj mjeri u kojoj je odjeknulo među teoretičarima književnosti. Lacan ga naime tumači publici kao alegoriju označitelja i prisile na ponavljanje koja zahvaća sve one što se nađu na putanji pisma. Stalo mu je upozoriti slušateljstvo/čitateljstvo kako tročlani prizor druge krađe pisma (prefekt–ministar–Dupin) ponavlja dramaturgiju prizora prve krađe (kralj–kraljica–ministar), a da se nikad ne otkrije sadržaj pisma. Drugo što Lacan zapaža jest ponavljanje tročlana obrasca nadzor–pogled–sljepilo, što Lacan uspoređuje s prirodom noja koji, dok glavu zabija u pijesak uvjeren u vlastitu nevidljivost, nehotice omogućava da mu drugi čerupa perje. Ključna je kraljičina pogreška što pismo smatra skrivenim (ako joj je već uspjelo prevariti kralja), dok ministar ponavlja kraljičino sljepilo ohrabren policijskim neuspjehom – pronalazak pisma ovisi o suparnikovoj uspješnoj identifikaciji s protivnikom. Presudna je logika pisma kojoj ne može umaknuti nijedan pogled: čim je netko u njegovu posjedu, pismo ga nužno zaposjeda time što ga sili da na vlastitoj koži ponavlja izloženost tuđem pogledu. Taj tekst o Poeovoj priči za Lacana ima povlaštenu vrijednost i zato ga stavlja na početak Spisa (Écrits, 1966) – naime ne samo da logika pisma opisuje odnos pacijenta i psihoanalitičara nego je njezina struktura u temelju čina čitanja. Odatle dvije često citirane Lacanove formule: „pismo uvijek stiže na svoje odredište“ i „pošiljatelj prima od primatelja svoju vlastitu poruku u obrnutom obliku“. Time se želi naglasiti da je za odredište svake poruke zapravo presudno to kako će je pročitati onaj komu je upućena.

Na Lacanov Seminar kritički je reagirao Jacques Derrida člankom Le facteur de la vérité (Nabavljač istine, 1975) tumačeći ga kao „analitičku fascinaciju sadržajem“ i upućujući na brojne Lacanove propuste i iskrivljenja, od kojih ćemo izdvojiti krupnije optužbe: da Lacan pretvara nedostatak značenja pisma u istinu značenja pisma, tj. pojam označitelja promaknuo je na istinu (označeno) priče; zamjera psihoanalizi što svoju istinu može pronaći u svakom književnom tekstu jedino ako propusti razmotriti njegov književni status, tj. vezu s drugim književnim djelima (citate, aluzije, arhitektoniku ciklusa), u Lacanovu slučaju i status pripovjedača. Najzad, Derrida prigovara Lacanu na transcendentalnosti statusa pisma, što je naličje Lacanove tvrdnje da je pismo nedjeljivo.

Poeov povratak u Ameriku

Na polemički slijed Lacan–Derrida nastavila se američka teoretičarka Barbara Johnson člankom koji je zadobio kultni status The Frame of Reference: Poe, Lacan, Derrida (1978, prijevod dostupan u zborniku Suvremena teorija pripovijedanja, ur. V. Biti). Doktoriravši pod mentorstvom Paula de Mana, pripadnica tzv. jejlske škole dekonstrukcije u svojoj tekstualnoj izvedbi čitanja pokazala je kako se međusobno nadmetanje tumača u igri tko će doći u posjed značenja pisma (Poeova teksta) uvijek izvrće u ironičnu tumačevu zaposjednutost pismom. Budući da Derridaovo čitanje, upotrijebivši Lacanove argumente protiv sama Lacana, pokušava očerupati perje Lacanovu tekstu zahvaljujući spisateljskom sljepilu, riječ je upravo o napadačevoj identifikaciji s protivnikom da bi ga se nadigralo. Analogiju s borbom dvojice teorijskih suparnika Johnsonova pronalazi u dječjoj igri par-nepar kojom Dupin objašnjava pripovjedaču čemu duguje svoj uspjeh. Johnsonovoj, ne bi li se izvukla iz začaranoga kruga nadmetanja koju joj nameće izbor jedne (Lacanove, nepar) ili druge (Derridaove, par) pozicije, preostaje da zauzme treću, baš kao i Dupinu. No što bi u Johnsoničinu slučaju bio ekvivalent Dupinovoj novčanoj naknadi, kojom detektiv preobražava materijalnu vrijednost pisma u razmjensku? Ako likovi u Poeovoj priči robuju materijalnosti pisma te je za njih nepoznati sadržaj izjednačen s doslovnom vrijednosti pisma, rješenje se nameće u mogućnosti da se doslovnost čita retorički, što je upravo lekcija koju je Johnsonova naučila od De Mana – Poeov tekst „diktira retoričku neodlučnost bilo kojeg teorijskog diskurza o njemu“, stoga je „oscilacija“ između Derridaovih „nedvosmislenih izjava o neodlučljivosti“ i Lacanovih „dvoznačnih tvrdnji o odlučljivosti“ upravo ono što pokreće pogon polemike, „jedan od neizbježnih učinaka pisma“. Johnsonova stoga zauzima točku neodlučljivosti, gdje je „neodlučljivo (...) upravo to da li je nešto odlučljivo ili ne“, tj. i psihoanalizu i dekonstrukciju razmatra kao odgovore na performativni zov književnoga teksta. Iako književnosti daje pravo na posljednju riječ, autorica završava članak zagonetnom rečenicom: „A prava drugost uskraćenoga pisma književnosti možda još uvijek nije obrazložena ni na koji način.“

Detektivsko ne znači trivijalno

Upravo će se zagonetkom Poeova umjetničkog dometa pozabaviti Amerikanac John T. Irwin uspoređujući Poeovu priču s njezinim preispisom u priči Smrt i kompas J. L. Borgesa, u članku Mysteries We Reread, Mysteries of Rereading: Poe, Borges, and the Analytic Detective Story; Also Lacan, Derrida, and Johnson (1986). Njega najviše zanima kako je moguće napisati takvu analitičku detektivsku priču koja će, izmičući klasifikaciji trivijalne književnosti, „predstaviti analitičko rješenje neke zagonetke i istodobno sačuvati dojam zagonetnosti na kojem počiva analiza“. Za nj Poeov genij leži u činjenici što je iznjedrio žanr kojim je kadar pokazati kako nas „analitičko rješenje zagonetke uvijek na kraju ostavlja sa zagonetkom analitičkog rješenja“, potvrđujući time riječi Lennarda J. Davisa da čitatelji uče čitati književni tekst tako što „sebe uvijek oprezno smještaju na granicu između Holmesa i Watsona“. Irwinovo čitanje pomno prati numeričko-geometrijske uzorke Poeova teksta i pronalazi ih preispisane u spomenutoj Borgesovoj priči. Osim maestralno izvedena čitanja, Irwinov članak zanimljiv je po tome što iznosi uvjerljivu i intrigantnu tezu da je Lacan posredno prispio u Ukradeno pismo, i to – pričom Smrt i kompas. Kako Irwin demonstrira, ako Lacanova originalnost čitanja Poea nije osporena, onda je barem dobrano uzdrmana pronalaskom svojeg interpretativno-analitičkog aparata u čistoj fikciji!

Ne samo da za američku teoretičarku Shoshanu Felman (iako ga izrijekom ne spominje) Irwinov uvid nije nagrizao legitimitet psihoanalize nego, štoviše, u knjizi Jacques Lacan and the Adventure of Insight (1987) tvrdi kako je Lacanovo čitanje Poea, „metodološki bez presedana u povijesti književne kritike“, (raz)otkrilo „ustrajnost nečitljivog u tekstu“ koje uvijek iznova proizvodi učinke na čitatelje. U njezinoj argumentaciji psihoanaliza je pitanje Što to znači? u književnom tekstu izmjestila u korist intrigantnijeg pitanja Što to i komu tekst čini? Drugim riječima, nepovratno je izgubljena iluzija da se može osvojiti posljednji značenjski bastion u književnom tekstu, njegova je konstativna priroda prokazana kao duboko performativna. No to ne znači da čitatelj, oboružan psihoanalizom, može umaknuti omči teksta, dapače, Felmaničina tvrdnja da se „poezija istodobno i najviše opire psihoanalitičkoj interpretaciji i najviše ovisi o psihoanalitičkim učincima“ nedvosmisleno podređuje psihoanalizu književnosti, ali upućuje i na spregu nesvjesnih mehanizama čitatelja i neumorna rada teksta. I Felmaničini i Johnsoničini uvidi međutim podliježu kritici koju je uputio Vladimir Biti (1992) da se, dok povlašćuju radikalnu drugost književnosti, izlažu „opasnosti prenaglašavanja moći retoričkog mehanizma teksta“, a sve to vrijeme, kako se izrazio Richard, Poe i dalje ima „pokeraški izraz“.

S pitanja kako čitati (književno djelo) i preko drugoga tko (ga) čita došli smo do pitanja zašto i radi čega (ga) čitati. Ako se i ne slažemo oko ispravnosti uvijek konkurentskih i nužno ideološki premreženih čitanja i interpretacija (književnih djela), trebali bismo se barem složiti oko toga da (ih) je potrebno pomno čitati. Dok Johnsonova oslobađa Poea iz klinča dekonstrukcije i psihoanalize riječima „‘neodlučljivost’ se ne može upotrijebiti kao posljednja riječ više nego što može ‘odredište’“, ističe kako njegov pokeraški izraz i jest razlog da se podignu teorijski úlozi, no danas, u vrijeme krize sveučilišta i sve agresivnijih napada na infrastrukturu humanističkih znanosti, možda je krajnji čas da zaraćene teorijske strane udruže snage i stanu u obranu – književnosti.