Nevolje s rodom u Splitu

Autorica drame, Katalonka Marta Buchaca: „Onaj tko se danas u Španjolskoj bavi kazalištem gotovo se smatra herojem.“ Taj stav može se izreći i u našem kontekstu, pa je redateljica Nenni Delmestre i ovaj put izvrsno osjetila njegovu aktualnost

Već je postalo neobičnim pravilom, koje bi trebalo barem što se kronologije tiče mijenjati, a ono je da se prva dramska premijera u splitskome HNK dogodi uoči sama Božića, dok mračna i ispražnjena velika scena lišena ludusa otvara vrata maloj komornoj pozornici 55 istoga nacionalnog teatra. Tako je i ovu dramsku sezonu 5. prosinca u središnjoj kazališnoj kući otvorila Nenni Delmestre, koja je prevela i režirala tekst katalonske autorice Marte Buchaca Djevojčice ne bi trebale igrati nogomet.

Vječiti sukob Majke (Snježana sinovčić Šiškov) i Kćeri (Lara Živolić) / Snimio Matko Biljak

Ne jednom pokazalo se ružno lijepim i lijepo ružnim pa je i ovoga puta mala scena ponijela jedan od najmisaonijih scenskih tekstova u posljednjim godinama dramskoga repertoara splitske kazališne središnjice. Ništa neobično za splitski kulturni, a time i kazališni život, koji broji više tragikomedija u foajeu negoli na sceni, gdje su i intendanti preuzimali ulogu opernih statista, a pjevači postajali protagonistima tjelesnoga teatra. Tako se dogodilo da se splitski teatar preselio u novi medij dnevnih tiskovina u kojima su i rubrike korodirale kao i nekad književni žanrovi, pa se nerijetko dogodi da je crna kronika dodatak kulturnoj rubrici ili obrnuto.

Fortuna katalonske drame

Ovaj scenski tekst koji također dramatizira predodžbe iz crnih kronika plod je mlade katalonske autorice (1979), a novitet je i u pripadnoj nacionalnoj kulturi pa je prvi put izveden na barcelonskom festivalu GREC 2009. da bi ga godinu poslije postavila sama autorica u teatru Versus u Barceloni. Dvije domaće izvedbe te nešto fakultetskih čitanja po Americi i Australiji dosadašnja je fortuna katalonske drame kojoj je autorica sa svojih sedam dramskih tekstova jedna od najistaknutijih mlađih autora u svojoj kazališnoj nacionalnoj sredini. Njezina drama poput napeta trilera na scenu dovodi tri lica koja se nakon jedne prometne nesreće prvi put susreću u bolničkoj čekaonici. Sve što se na sceni izgovara samo je prividno usmjereno potrazi lica za odgovorom na pitanje što je moglo u trenutku prometne nesreće, ali i inače u životnim okolnostima, povezati šezdesetogodišnjeg umirovljenog muškarca, dvanaestogodišnju djevojčicu koja igra nogomet i mladu sveučilišnu profesoricu. Drama Marte Buchaca ipak nije triler jer je ona psihološki izvrsno postavljen okvir za razotkrivanje psiholoških portreta na sceni, za formuliranje njihovih osobnosti i za odgovor na pitanje koliko poznajemo svoje najbliže, a time i koliko uopće poznajemo sami sebe. Marta Buchaca zajedno s Nenni Delmestre istražuje varijacije međuljudskih odnosa kod kojih svatko sa svoje strane kad čuje za njihove okolnosti odmah pomišlja na neki prijestup, na nešto što treba osuditi, što je izvan norme. Normiranost ljudskih odnosa manipulativno utvrđena u očuvanju društvenoga poretka moćničkih struktura po mnogočemu je slična onoj stiliziranoj normiranosti socijalnih uloga ranoga novovjekovlja otekstovljena u, primjerice, Kotruljevićevu priručniku o savršenom trgovcu i savjetima prema kojima bi trebao urediti svoj idealan poslovni život uz savršeno izabranu suprugu i još genijalnije odgojenu djecu ili Castiglioneova idealnog Dvorjanina, Machiavellijeva ingenioznog Vladara.

Nijemi krik izopćenih

No dok su se prije pet stoljeća pisali priručnici o idealnim trgovcima i političarima, danas nas obasipaju priručnicima za samopomoć i tekstovima o prerušenim zlikovcima, kriminalcima, pedofilima. Osamnaesto stoljeće koje je donijelo svijest o individualnom i intimnom građanskom životu danas je postalo monstruoznom karikaturom svoje nekadašnje plemenite zamisli. Zapravo u strahu od dijaboličnoga svijeta i masa građanin postaje toliko psihotično zaokupljen tuđim zlom da ne vidi kako se sam nerijetko pretvara u monomanijakalno čudovište. Mladić zaprepašten enigmatičnom biografijom svoje stradale djevojke, koja je bila toliko socijalno izglobljena da je u mobilnom telefonu imala samo jedan jedini telefonski broj, zapravo je obiteljski nasilnik od kojeg je uboga djevojka bježala. Majka koja je zaprepaštena tajanstvenim odnosom svoje dvanaestogodišnje kćeri i umirovljenoga muškarca optužuje nepoznatog muškarca za pedofiliju i iskazuje agresiju prema njegovoj uplašenoj kćeri da bi epifanijski na kraju drame shvatila kako je njezina stereotipna predodžba o djevojčicama koje ne bi trebale igrati nogomet najveća trauma u kćerinu odrastanju. Okamenjene stereotipne predodžbe zapravo su uzrok svih narušenih obiteljskih odnosa, tako da majka i kći ne uspijevaju ostvariti potrebnu bliskost. Zapravo, zbog lošega odnosa samohrane majke i njezine kćeri, djevojčica je i mogla postati tragičnom žrtvom, što je najmračnija poruka teksta, koji je jedan od najdubljih tekstova što problematiziraju rodni alteritet u novijoj literaturi.

Predstava ne nosi transparentne feminističke poruke, polemičke replike, već vrlo dubokom scenskom igrom i interakcijama među dramskim osobama iskazuje tamu stereotipnih i površnih predodžbi te nijemi krik izopćenih. Oni su gurnuti na marginu ne zbog svoje različitosti, već dosljedne i čvrste individualnosti. Jer karakterizacija iskazana pridjevom različit zapravo je etiketa kojom se obilježavaju oni koji ne pristaju biti mediokritetima, oni koji odbijaju odjenuti predodređene odore i samo zato su mrski blijedim, a zapravo bezimenim socijalnim moćničkim grupacijama. Ovo je drama glumaca, drama karaktera. Dramska autorica izbjegla je da podlegne i najmanjoj konvenciji ili predodžbi, tako da nijedan lik od troje što se pojavljuje na sceni – a ni oni ostali in absentia koji su temom i sponom prisutnih – nije prikazan ni u jednoj tipskoj konvenciji, pa možemo reći da su tipizirane samo njihove funkcije Majke, Kćeri i Mladića, dok su dramske osobe nosioci osebujnih individualnih potencijala. Tako ni stradali šezdesetogodišnjak koji je dvostruko izglobljen jer je prisilno umirovljen, što je daleka aluzija na socijalnu katalonsku krizu, ali je asocijalan i privatno jer ne uspijeva ostvariti bliskost s emocionalno zanemarenom kćeri koja bez bezosjećajne majke. Zbog toga on ulazi u očinski odnos s nepoznatom djevojčicom koja u istoj teretani gdje se on relaksira igra nogomet. Zapravo u tom odnosu nazire se još jedna pukotina, ili, kako Judith Butler taj problem precizno formulira, nevolje s rodom. Djevojčica koja igra nogomet zapravo je travestija dječaka, zapravo je riječ o tranformaciji spola, a ne roda. Muškarac uspijeva s djevojčicom ostvariti očinski odnos jer je sposoban, prema uvriježenim predodžbama, ostvariti odnos s dječakom-djevojčicom koja igra nogomet, a ne sa svojom kćeri. Majka, Kći i Mladić u nastojanju da odgonetnu odnos svojih najbližih s njima nepoznatim osobama ogoljuju vlastite odnose i dolaze do epifanijskih strašnih spoznaja o vlastitoj otuđenosti. Osamljenost je dovela do premještanja interesa s drugog čovjeka na sebe sama. Mi više ne vjerujemo da je čitav lanac našeg postojanja i uopće postojanja ovoga svijeta tajna sve dok je ne počnemo doživljavati kao bezbroj mogućih susreta, onih koji su se dogodili ili koji će se dogoditi i koji će odrediti ne sljedeći trenutak nego sav naš svijet. Relativizacija osobnosti dovela je tako i do relativizacije drugih i njihovih osobnosti pa nas više od njihove pojedinačnosti počinje zanimati njihova općost, njihove figure.

Obiteljske pukotine

U splitskoj predstavi igrali su: Majku Snježana Sinovčić Šiškov, Mladića Goran Marković i Kćer mlada nada splitskoga glumišta, studentica četvrte godine Lara Živolić, dok je audiovizualno scenu oblikovala Lina Vengoechea, a vrlo dobro u psihološkom nijansiranju scensko svjetlo priredio je Miro Mamić. I to sve na pojednostavnjenoj sceni i scenografiji koja je posve dobro pratila scensko razgolićivanje troje ljudi u jednoj bolničkoj čekaonici koju splitska predstava nije adaptirala nego ju je ostavila u izvornom katalonskom ambijentu. Uostalom između Katalonije i Hrvatske ima mnogo više dodirnih točaka od Kamovljeve sudbine ili dobrih prijevoda katalonske lirike. Autorica je u jednom paratekstu rekla da njezino „djelo istražuje što se događa kad među članovima obitelji otkrijemo pukotine“. Na najmanji znak počinjemo sumnjati jesu li onakvi kakvima ih mi doživljavamo. Autoričina zainteresiranost usmjerena je prema socijalnoj krizi u njezinoj domovini, prije svega prema propasti srednje klase i krizi kulturnih institucija, odnosno kazališta i književnosti. Ona kaže doslovno: „Onaj tko se danas u Španjolskoj bavi kazalištem gotovo se smatra herojem.“ Taj stav može se izreći i u našem kontekstu, pa je redateljica Nenni Delmestre i ovaj put izvrsno osjetila njegovu aktualnost.