Neuspio savez s komunistima

Vlatka Mačeka, predsjednika HSS-a, ustaše su držale internirana sve vrijeme rata. Usprkos tomu, komunisti su ga prikazivali kao Pavelićeva partnera

Pravi motiv poziva Komunističke partije Hrvatske haeseseovcima na priključenje Pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu i prve konkretne tragove njihovih stvarnih namjera prema HSS-u nalazimo već u izvješću Ive Lole Ribara Titu od 17. siječnja 1942: „izjava nekih ljudi vrlo bliskih zvaničnom vođstvu HSS-a i Košutiću pokazuje da ih je jako zaboleo i u srce pogodio naš januarski proglas CK KPH u kome smo ih napali. Bez sumnje će takav naš stav, a to se već opaža, produbiti diferencijaciju u njihovim masama i izvršiti znatan pritisak i na samo vodstvo. Biće samo potrebno još čvršće insistirati na tome i proširiti to naše gledište, pa smo o tome i dali upute organizacijama, s tim, naravno da istovremeno učine sve za povezivanje sa mesnim prvacima HSS-a, sa njihovim masama« (Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb, 1983). U pismu Edvarda Kardelja koje je Titu uputio u siječnju 1943. vidljiva je ista namjera: „Nema sumnje da smo mi u Jugoslaviji izvojevali krupne pobede tako nad okupatorom kao i nasuprot unutarnje reakcije, naročito velikosrpske. No, ja držim, da te pobede još nisu odlučujuće iz dvaju razloga: prvo, jer se mi još nismo sukobili otvoreno sa drugim glavnim faktorom unutarnje reakcije, tj. sa HSS, koji će verovatno u buduće predstavljati glavni rezervoar snaga reakcije u Jugoslaviji…“ Dakle, komunisti su otpočetka, nakon što su se uvjerili da bez Hrvata nemaju nikakve izglede za borbu protiv Sila osovine, provodili svoj jasno zamišljen plan; poticati nezadovoljstvo članstva vodstvom HSS-a zbog pasivne ratne politike i tako najveću hrvatsku stranku raskoliti, iskoristiti njezin utjecaj za svoje ratne i poratne ciljeve, a nakon rata uništiti je. Kardelj u istom pismu nastavlja kako privlačenje HSS-a i stvaranje, prividne, višestranačke demokratičnosti u budućnosti može koristiti i na vanjskopolitičkom planu osnivanja komunističke Jugoslavije: „No, za nas je važno, da imamo i formalnu širinu, tj. širinu u samom rukovodstvu AVNOJ-a zbog inostranog sveta. Nema sumnje, da će biti intervencija imperialista kud i kamo lakša – upravo neminovna – ako će biti na čelu AVNOJ-a samo Partija i neke manje grupice. Ukoliko ćemo mi – na bazi demokratskih parola – diferencirati sam građanski elemenat, diferencirati buržoazne i malograđanske partije, izolirati krajnju njihovu reakciju onda će biti za inostrane imperialiste intervencija politički daleko više otežana“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Slično je pisao i Tito: „mi moramo imati jedinstvenu Hrvatsku s obzirom na to što svi oni vani spekuliraju na Srbiju, na četnike, moramo imati Hrvatsku jedinstvenu i manite se te kritike i tog lupanja po HSS-u. Naprotiv, otvarajte vrata svakome tko može da nam se priključi, jer tu treba čuvati jedinstvo i treba da nam to bude poluga u razgovorima oko budućnosti i priznavanja vlade“ (Jozo Ivičević, Iz novije hrvatske povijesti, Zagreb, 2007).

Uključenje HSS-a

Sredinom 1943, posebno nakon jasna britanskog opredjeljivanja za potporu partizanima, i razne razine HSS-a počinju shvaćati potrebu konkretnog uključivanja stranke kao cjeline u Pokret otpora, jer bi je nastavak pasivne pozicije mogao dovesti do propasti, a time i Hrvatsku koštati opstanka. I veliki protivnik bilo kakve suradnje s komunistima potpredsjednik HSS-a August Košutić tada mijenja svoje mišljenje. Veliki utjecaj na promjenu imale su napose odluke savezničke konferencije u Teheranu potkraj studenoga 1943, na kojoj su saveznici odlučili pružiti vojnu pomoć partizanima. HSS je tada stupio u pregovore s komunistima o priključenju Pokretu i pokušao sačuvati samostalnost u predviđenom ratnom savezu s komunistima. Košutić je za pregovore pripremio i dokument pod naslovom Temeljna načela i konstatacije, koji je sadržavao odredbe koje bi HSS-u osiguravale visok stupanj samostalnosti u mogućoj suradnji s komunistima. U tekstu je Košutić predvidio Vrhovno vijeće Republike Hrvatske, koje bi do općih poslijeratnih izbora privremeno vladalo. Predvidio je čak i postojanje nestranačke hrvatske vojske. Sekretar KPH Andrija Hebrang otklonio je pak bilo kakav razgovor o uvjetima koje je HSS za pristupanje Pokretu otpora postavio: „Izvan NOB-a ima uglednih ljudi, pristaša Mačekove klike, koji se navodno slažu s oslobodilačkom borbom. Oni traže neke pregovore i izjavljuju svoju gotovost da dođu na oslobođeno područje. Njima treba objasniti, da se istovremeno ne može biti pristaša izdajničke politike Mačekove klike i iskreni pripadnik NOB-a. Te su dvije stvari nespojive. Prekid svih veza s tom klikom i borba protiv njene izdajničke rabote, jeste uvjet za pristupanje NOB-u. Tko se s tim slaže, neka se uvrsti u naše borbene redove.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Da ravnopravnih pregovora ne može biti, potvrdio je i CK KPH u rujnu: „Prema tome se danas više niti pred koga ne smije postavljati pitanje hoće li se odazvati pozivu da pristupi NOP-u ili neće, nego mu se mora odaziv predstaviti kao obaveza. To jednako vrijedi kako za mobilizaciju pojedinaca, tako i za političku orijentaciju prema radićevskim grupama.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1983). Pregovori stoga nisu uspjeli te su se haesesovci okrenuli drugim smjerovima djelovanja.

Partizanski letak iz 1945. s Mačekom i Pavelićem

Prelazak Magovca partizanima

Tijekom 1943. HSS je s različitih razina i u više navrata pozvao Hrvate da pristupe Pokretu. Broj pripadnika Pokreta otpora od kraja 1942. do kraja 1943. znatno je povećan, pa je jasno da je priključivanje haesesovaca Pokretu imalo veliki utjecaj na to. Doduše, zabrana djelovanja, razdvojenost vodstva i druge ratne okolnosti HSS-u nisu dopuštale normalan rad pa su i pozivi ili neslužbeni znakovi članstvu i pristalicama upućivani u skladu s okolnostima. Jedan od takvih važnijih pokazatelja bilo je sudjelovanje petnaestak članova HSS-a u konstituiranju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, vrhovnog političkog upravnog tijela Pokreta otpora u lipnju 1943. u Otočcu i na Plitvicama. Vrlo važan znak haesesovcima dao je prijelaz jednog od njihovih vodećih članova Božidara Magovca partizanima u svibnju 1943.

ZAVNOH u Topuskom 1944. Za govornicom Pavao Krce

Početkom srpnja Magovac je napisao i Poslanicu pristašama HSS-a: „Bez obzira na zabludu uplašenih i nezrelih političara hrvatski narod je dokazao da on, ne samo odbija ustašku tiraniju, nego već od samog početka pomaže spontano oružanu borbu protiv ustaša i tuđinskih vlasti… Kucnuo je čas, kada svaki pošteni Hrvat mora da se nalazi u redovima istinskog domobranstva, u redovima Narodno-oslobodilačke vojske.“ (Fikreta Jelić-Butić, 1981). Visoki dužnosnik HSS-a u izbjegloj jugoslavenskoj vladi Juraj Krnjević poziv na priključenje Pokretu 22. srpnja 1943. uputio je, pak, putem londonskog radija. Pad Italije također je znatno utjecao na odluke mnogih haesesovaca da pristupe Pokretu. Komunisti su mogli biti zadovoljni, dobili su pod svoje zapovjedništvo velik broj hrvatskih vojnika pa je otpor zbog toga u Hrvatskoj znatno ojačao. Po podacima koje su iznosili, primjerice, Franjo Tuđman, Ivan Jelić i Ivo Goldstein, a zasad ih je nemoguće potvrditi, taj je broj od kraja 1942. do kraja 1943. porastao nekoliko puta (s 25.000 na 100.000). To je zapravo bio ključni proces za Pokret otpora na području cijele tadašnje Jugoslavije, jer su pripadnici Pokreta u Hrvatskoj činili velik dio njihova ukupnog broja. Čak je i u dokumentima II. zasjedanja ZAVNOH-a to priznato, doduše u kontekstu napada na Mačeka: „Proširenjem oružanog narodnog ustanka na sve krajeve Hrvatske i pristupanjem NOP-u najširih redova Hrvata, razbijen je utjecaj reakcionarne gospode iz vrhova HSS koja su svim sredstvima nastojala zakočiti priliv hrvatskih masa u NOP.“ (Zdenko Radelić, 1999). Dakle, Pokretu su pristupale hrvatske „narodne mase“. Priznanje zbog suradnje s partizanima HSS je primio i od britanskog ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena, koji je o tome progovorio u Britanskom parlamentu. U svojoj poruci preporučio i to da odnos HSS-a i KPJ-a treba „ostaviti aranžmanu strana kojih se tiče“ (Jozo Ivičević, 2007).

Promjena stava

I najjači hrvatski komunistički lider 1943/1944. Andrija Hebrang prema HSS-u vodio je prepoznatljivu komunističku politiku njegova iskorištavanja i kasnijeg uništenja. U rujnu 1943, kada je još nastojao privući što više haesesovaca, u Naprijedu je žestoko napao protivnike HSS-a među komunistima: „Strah nekih drugova pred suradnjom s HSS-om otkriva samo njihovu vlastitu političku slabost i nesigurnost! Naša se partija ne boji te suradnje“, ali već u prosincu u brzojavu svojim podređenim partijskim rukovoditeljima dao je ove upute: „Spriječite samostalne sastanke HSS-ovaca. Sastanci i skupštine mogu se sazivati samo preko NOO i pod njihovom kontrolom. Suzbijajte shvaćanja da IO HSS ili tko drugi iz HSS predstavlja hrvatsko seljaštvo ili hrvatski narod. Oni mogu govoriti samo kao pristaše HSS-a i u ime pristaša HSS-a. Udarite oštro po svim pokušajima strančarenja, cijepanja jedinstva i po šovinističkim tendencijama“ (Nada Kisić-Kolanović, Andrija Hebrang. Iluzije i otrežnjenje, Zagreb, 1996). Najjača prijeratna hrvatska stranka u ratnim se uvjetima nije uspjela suprotstaviti tomu komunističkom planu.(završava se u sljedećem broju)