Mnoštvo pitanja, a bez sinergije

Postoje predstave koje posjeduju (gotovo) sve preduvjete – a da se gledatelju, po završetku njegove zadaće – ipak mnogošto učini nejasnim ili nedorečenim, mogli bismo reći – čak i zbunjujućim. U najnoviju produkciju Drame zagrebačkoga HNK-a, nedvojbeno, uloženo je mnogo teatarskoga znanja, iskustva, invencije i kreacije, no konačni ishod, konkretna predstava, ne doima se kao rezultat sinergije svih tih elemenata – već kao začudna travestija jedne od najpopularnijih Shakespearevih komedija, u kojoj nedostaje, in ultima linea, baš sama, autentičnoga stratfordskog majstora – njegova neponovljiva glasa, riječi koja, protivno intenciji, pada u drugi plan.

Odmjerene karikature (Luka Dragić i Goran Grgić) i nužna erotičnost (Daria Lorenci Flatz) / Snimio Damil Kalogjera

U programskoj je knjižici dramaturginja Ana Tonković Dolenčić zapisala, među ostalim: „komad se moze presložiti na bezbroj načina, a da uvijek prenese svoj pravi sadržaj: Kako hoćete.“ To je vjerojatno i moguće, no glasovito pitanje, iz istoga komada pourquoi, dragi viteže, pourquoi?, ipak ostaje, u bitnome, neodgovoreno, visjeti u zraku, i osjećati se u polutami gledališta. Naime, Na Tri kralja presložen je i koncentriran komad, sažet toliko da traje manje od dva sata te mu ne treba čak ni stanke. Najkraća je verzija koju sam imao prigode vidjeti – no i verzija koja je rastrojila zaplet, i cijelu bajkovitu komediju antičkih i renesansnih precedenata i uzora svela na nekoliko poluprovokativnih ideja koje mogu zaživjeti, biti aktualne, i u današnje doba. Vlast je blazirana i zaljubljena u samu sebe te joj je istinski nejasno kako joj se itko može protiviti ili je osporavati, bitna je ljubav, a ona ne bira rod, spolni su identiteti samo nepostojane konvencije, valja živjeti, jer je svaki trenutak prolazan itd., eto samo nekih od onih jasnije artikuliranih. Tu je, jasno, i metateatarska autoironija, kojom se – kao jedan od pionira – poslužio i sam Shakespeare.

Redatelj Aleksandar Popovski, kao autor nad autorom, u skladu s nepisanim postulatima današnjega kazališta, poželio je nešto novo: rastrojstvo konstrukcije djela i izvlačenje na površinu scena i likova kojima je podario prividnu samostalnost lišavajući ih stalne interakcije. Izvukao ih je iz konteksta, ostavio poput poetičnih ili smiješnih otoka u magli, tako da bismo njegov postupak u ovoj prigodi mogli nazvati kontradiktornom, apsolutističko-anarhističkom, inzularnom poetikom. (Inače je eklektična i postmoderna, ako taj termin nije, u međuvremenu, preko svake razumne mjere zastario i izašao iz intelektualne mode.)

U dojmljivu scenografskom okolišu (zapetljanoj i otpetljanoj užadi NUMEN-a i Ivane Rađenović), koja nedvojbeno posjeduje 101 simboličku valenciju, a uz to je i vizualno dojmljiva – najteže je bilo glumcima, kojih su likovi izgubili kontinuitet i pretvorili se u razbacane epizode. Za dosljednu psihologiju u tom se tipu teatra ionako ne mari odveć, pa utoliko prije žurim pohvaliti, gotovo bez iznimke, cijeli ansambl, koji se doista potrudio: odmjerene karikature, primjerene bajkovitim skicama, realizirali su Bojan Navojec, Goran Grgić, Iva Mihalić, Ivan Glowatzky, Luka Dragić, Livio Badurina. S dozom dramskoga svoju je Violu, središnji lik, kreirala Olga Pakalović, a s moderiranom dozom nužne erotičnosti Daria Lorenci Flatz. Staru školu nepristajanja na novotarije dobro je reprezentirao Kruno Šarić, školu lijepa i razgovijetna šekspirijanska govora Alma Prica, a u predstavi su još sudjelovali (samo sudjelovali) Ivana Boban, suvišni lik, i Kristijan Potočki.

Konačni je dojam proturječan, kakva je i sama predstava. Suvremenom se teatru ne može poreći pravo istraživanja novih putova i viđenja, no od središnje nacionalne kuće očekivali bismo tradicionalniji pristup. Na Tri kralja predstava je za one koji tu komediju već poznaju pa mogu pratiti različita poigravanja likovima, fabulom i tekstom – inače, čak i humor i komika postaju beznadno hermetični. Nije li, pritom, predstava za znalce fenomen koji bi prije odgovarao sceni nekadašnjega Teatra &TD negoli velikoj sceni HNK? S druge strane, ako predstavu promatramo bez analitičkih promišljanja, kao čist proizvod scenske iluzije – tad ona nije lišena zabavnih aspekata te gotovo da uopće nije dosadna u smislu nametljive pretencioznosti. Ipak, kako Shakesparea ostaviti nasukana na žalu danas aktualnih ideja, bez njemu svojstvenih maštovitih fabuliranja i zapleta – iz kojih logički proizlaze likovi? Pitanja, pitanja... Pourquoi, dragi viteže, pourquoi?