Krleža – precijenjen ili podcijenjen?

Znanstveni skup znalački koncipiran pod dirigentskim vodstvom samozatajnoga teatrologa Branka Hećimovića okupio je devetnaest hrvatskih krležologa, znanstvenika i stručnjaka, ali i praktičara koji se bave Krležinom dramskom strukturom što se nerijetko tumači u ključu ideologije mimo kazališnih estetika

Otvoreni u Osijeku 5. prosinca, a zatvoreni 7. prosinca, u radnom znanstvenom dijelu zbog recesijskih razloga u trajanju od dva umjesto tri dana, XXIII. Krležini dani odoljeli su i snijegu i financijskoj krizi, pokazavši veličinu malenih. U povodu 50. obljetnice smrti dr. Branka Gavelle u svečano predvorje Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku, utemeljitelja Krležinih dana, a u suorganizaciji Dramskoga kazališta Gavella i Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU-a, u Osijek su ušli Gavellini štap i šešir, koračanje kronološkom putanjom uprizorenja Krležinih tekstova, u impozantnoj portretnoj izložbi prije postavljenoj u predvorju kazališta Gavellina imena. Otvaranje Krležinih dana s nagrađenom predstavom Unterstadt prema prozi Ivane Šojat-Kuči, koja je, u režiji Zlatka Svibena, nedavno trijumfalno pobijedila na pozornici HNK-a u Zagrebu i odnijela Nagradu hrvatskog glumišta, paradigmatskim je prikazom legendarne sudbine osječkih folksdojčera i života drugoga s prvim nagovijestila ne samo raspravu o njemačkom tkivu vješto unesenu u Krležine hrvatske drame nego i sudbinu kazališta što egzistiraju na rubu hrvatskoga centra prikazujući respektabilne predstave.

Znanstveni skup znalački koncipiran pod dirigentskim vodstvom samozatajnoga teatrologa Branka Hećimovića, unutarnjega motora cijele manifestacije, predsjednika Odbora Krležinih dana, upravo nagrađena Demetrovom nagradom Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, u svečanoj je dvorani Filozofskog fakulteta u Osijeku s kazališnim tamnocrvenim štihom okupio devetnaest hrvatskih krležologa, znanstvenika i stručnjaka, ali i praktičara koji se na kazališnoj pozornici u izravnu dodiru s publikom bave Krležinom neodoljivom dramskom strukturom koja se nerijetko tumači u ključu ideologije mimo kazališnih estetika.

Legendarno Krležino Osječko predavanje 12. travnja 1928, uoči čitanja drame U agoniji, odredilo je i ovaj skup, koji se bavio prijeratnom, ratnom i poslijeratnom recepcijom Krležina djela.

Vrstan govornik Stanislav Marijanović umjesto odsutnoga Branka Hećimovića sažeo je povijest Krležinih dana, podsjetivši i na ratne obzore (posljedicu kojih sam vidjela na svakom koraku u gotovo od svijeta financiranja napuštenu Osijeku), kad je sa sprovoda svojega studenta poginula u Domovinskom ratu gledao bombardiranje osječkoga HNK-a i trenutak kad je zatvoreno zlatno kazalište postalo ruševno kazalište otvoreno nebu i razaranju ljudskih sudbina. Krešimir Nemec u ime je Razreda za književnost HAZU-a podsjetio na nastavak uspješnoga kontinuiteta okupljanja i na Osijek kao kazališni epicentar, a u ime drugih ustanova govornici su pokazali poštovanje prema ovome skupu i Krležinu djelu.

U svom je, pak, izlaganju pod naslovom Dekanonizacija Krleže? Krešimir Nemec dojmljivo i argumentirano prikazao mjesto kanona, kao velike priče ili metapriče o Krleži, oslanjajući se i na Foucaultovu definiciju kanona kao politike moći podložne ideološkom manipuliranju te na položaj Krleže u školskom sustavu. Na svom putovanju od 1914. do danas Krleža, argumentira Nemec, prolazi put od recepcije do zapostavljenosti, njihanja između ideologije i estetike, zauzimajući prostor gotovo cijele hrvatske kulture. S obzirom na Krležu formiraju se dva tabora, stvarajući krugove krležofilije i krležofobije, panegirika i strahova. Između dvaju ratova traje na književnom tržištu polemička faza, da bi nakon Drugoga svjetskoga rata započela monološko-afirmativna, za vrijeme Krležina života idolatrija. Krležijanstvo kao retuširana Krležina slika zamijenjeno je odmah nakon Krležine smrti 1981. demitologizacijom i detronizacijom. Početkom devedesetih Krležin je status neodređen, djela mu se slabo tiskaju, a vrhunac je napada na Krležu govor Radovana Ivšića upravo na Krležinim danima – u kojemu Krležu naziva najvećom katastrofom koja se mogla dogoditi hrvatskoj kulturi. Krležin položaj danas Nemec određuje kao shizofren, navodeći primjer jedne novinske ankete u kojoj Krležu određuju i kao najprecjenjenijeg i kao najpodcjenjenijeg autora.

Skulptura Krleže u Osijeku, rad Marije Ujević-Galetović

Kao što se mijenja književni kanon s obzirom na kontekst, tako ni krležijanskom modelu ne odgovara današnja situacija, gubeći se u medijskoj slici, kao što se gube estetski kriteriji za stvaranje kanona, a nakon demokratskoga i aristokratskoga stupa na snagu i kaotično razdoblje. U današnjem vladajućem društvu spektakla sve što uzrokuje veliki intelektualni napor nije dobro pa je Krleža na prekretnici: čekaju li ga zloguke prognoze ili nova čitanja? – pita se Nemec.

O kanonizaciji progovara i Vinko Brešić, u intrigantnu izlaganju Krležini časopisi, u kojem iz rakursa promatranja časopisa kao žanra pokazuje zrcalnu, binarnu strukturu Krležinih časopisa, ne želeći dijeliti politiku od književnosti, prikazujući promjene Krležina položaja seljenjem na Gvozd, redovite suradnje za Vijenac, s pogledima na Plamen i Oganj, Matičinu Reviju i Pečat te na Forum, u suživotu s časopisima od 25. do 70. godine.

U izlaganju pod naslovom Mijene u recepciji Krležina dramskog opusa Velimir Visković prikazuje recepciju Krležina dramskoga djela u kontekstu društvenih i ideoloških promjena od prvih drama do danas. Boris Senker (Snovi i vizije u Krležinim dramama) pedantnom i zanimljivom analizom pokazuje velik suvremeni interes za područje snova. Marijan Varjačić u suptilnom izlaganju Odjeci Nietzscheove filozofije u Krležinim dramama tumači Sjenu kao zemaljsku stranu Isusova lika.

Velik broj izlagača usmjeruje se na strukturu i oživljavanje Krležinih Legendi i legendi: Darko Gašparović, pitajući se Jesu li Krležine legende još žive?, analizira Buljanovu nedavnu predstavu Gospode Glembajevih u Ljubljani i vezu Krleže s Dostojevskim, a autorica ovih redaka, prikazujući svoju dramaturšku suradnju s Petrom Večekom u režiji predstave Gospoda Glembajevi u Dramskom kazalištu Gavella, pronalazi kazališni ključ za Glembajeve u Legendama. Novu scensko-semantičku aktualnost Krležinih Glembajevih u sadašnjem vremenu, u usporedbi s Pirandellom, pokazuje Vlatko Perković.

I Branka Brlenić-Vujić, progovarajući o dramskom prostoru u Krležinu romanu Na rubu pameti, naglašava fantazmagorično, ali kao groteskno, ističući lirsko-poetsku vertikalu u liku Ane Borongaj, a Lucija Ljubić daje detaljan prikaz Barunice Castelli u hrvatskom kazalištu. Usko kazališnim temama bavi se i Antonija Bogner-Šaban u izlaganju kojim prikazuje vezu između Krleže i Raića, i Martina Petranović, argumentirano govoreći o scenografskim čitanjima Kraljeva. Prikaz vlastita adaptatorsko-redateljskoga rada daje Miro Međimorec, posebno dojmljivo govoreći o Mladenu Budiščaku u ulozi Valenta Žganca. Pravo su osvježenje donijeli Neva Rošić i Tonko Lonza, pedantno spremljenim izlaganjima o vlastitim glumačkim ulogama i radu na Krležinim dramama. Kôd kazališne i društvene akcije spojio je izlaganja Dubravke Crnojević-Carić o polifoničnosti Krležina glasa i prikaza pozicije Miniteatra u Osijeku te Suzane Marjanić o trima predstavama u novije vrijeme (Saloma, Balade Petrice Kerempuha i Filip Latinovicz). Jednako zanimljivi bili su i referati Tihomira Živića o zastupljenosti tema o Miroslavi Krleži u zbornicima Krležinih dana, Ivana Trojana o osječkom Klubu hrvatskih književnika i umjetnika i Krleži, kao i referat Ivana Boškovića o kritici recepcije djela Miroslava Krleže na Marulićevim danima.

Devetnaestero znanstvenika i kazalištaraca praktičara na ovogodišnjim je Krležinim danima uživalo u lijepoj, kreativnoj i intelektualnoj atmosferi. Ukrasile su je i predstave: Recital iz djela Miroslava Krleže studenata u izvedbi Umjetničke akademije u Osijeku pod vodstvom Tatjane Bertok-Zupković, Bobočka ili drugih sto stranica Filipa Latinovicza, u izvedbi Ecije Ojdanić, Lamentacije Valenta Žganca u izvedbi HNK-a iz Osijeka, Leda zagrebačke Gavelle, ali i predstavljanja vrijednih knjiga: Dubinski rez Darka Gašparovića (dobitnik Nagrade Marko Fotez), Repertoar hrvatskih kazališta, knjiga peta, Lucije Ljubić i Martine Petranović, zbornik Krležini dani u Osijeku 2011, i dvojezično, hrvatsko-mađarsko izdanje knjige Kazališne veze Osijeka i Pečuha autora Zvonimira Ivkovića.

U završnoj riječi u ime organizatora Darko Gašparović određuje Krležu kao humanističkoga mudraca, najavljujući sljedeće Krležine dane u Osijeku, 2013: „Sve što ostaje jest svemirska opereta.“