Kotoranin Paskalić i trojica Talijana

Glazbena recepcija talijanskih stihova Kotoranina Ludovika Paskalića otvara mnoga pitanja. Ona zorno predočuju da je interdisciplinarno proučavanje pjesništva na talijanskom jeziku s istočnojadranske obale, osobito difuzija tog pjesništva u glazbi, na samu početku

Iz današnje perspektive, kada nam je školstvo u priličnom neredu, teško je povjerovati da su hrvatski intelektualci još prije dvjestotinjak godina podjednako vješto pisali na nekoliko jezika. U gradovima uz obalu, od Istre na sjeveru do Boke kotorske na jugu, Hrvati su osim na materinskom jeziku pisali djela najrazličitijih struka (povijesna, pravna, ekonomska, teološka, filozofska, pjesnička) također na talijanskom i latinskom jeziku, te su objavljujući u najprestižnijih onodobnih nakladnika sudjelovali u formiranju (danas opet, po tko zna koji put upitnoga) europskoga duhovnog zajedništva. Osobito je pjesništvo na talijanskom jeziku već dulje vrijeme u fokusu komparatističkih studija talijanskih i hrvatskih stručnjaka. Difuzija, međutim, tog pjesništva u glazbenim zbirkama onodobnih talijanskih skladatelja posve je nepoznata.

Uglazbljene talijanske pjesme

Za ovu prigodu upozorio bih na nekoliko uglazbljenih talijanskih pjesmama Kotoranina Ludovika Paskalića (oko 1500–1551), „najboljega pjesnika što su ga renesansi dale Mletačka Dalmacija i Albanija“. Paskalićevo pjesništvo sačuvano je u jednoj zbirci na talijanskom jeziku (Rime volgari di M. Ludovico Paschale da Catharo Dalmatino, In Vinegia, appresso Battista & Stephano cugnati, Al Segno di S. Moise, 1549), zatim u posthumnoj tiskovini na latinskome (Ludovici Paschalis Iulii Camilli Molsae et aliorum illustrum poetarum carmina, Venetiis, apud Gabrielum Iolitum et fratres de Ferrariis, 1551), kao i u jednom latinskom rukopisnom kodeksu, dok na hrvatskom čini se da nije pisao. Zbirku talijanskih stihova Rime volgari posvetio je „Alla molto nobile e gentile Madonna Martia Chrisogona Gentildonna Zaratina“, pripadnici zadarskoga ogranka obitelji Grisogono. Drugi dio zbirke, posvećen mletačkom plemiću Vicenzu Quiriniju, sadrži pjesničke poslanice raznim suvremenicima u domovini i Veneciji, političkim moćnicima i prijateljima književnicima (primjerice Kotoranima Jurju Bizantiju te braći Vicku i Frani Bući, Hvaraninu Hanibalu Luciću, ali i Martiji Grisogono).

Paskalićevo pjesništvo sačuvano je u jednoj zbirci na talijanskome jeziku, 1549. godine

O „plemenitoj Zadranki“ znamo vrlo malo, tek da je osim u rodnom gradu često boravila u Veneciji, a navodno je pisala i poeziju. Talijanski humanist Bernardino Chrisolpho posvetio joj je prijevod Izokratova govora La prima oratione d’Isocrate a’ Demonico, tradotta dal greco idioma nel italico per Bernardino Chrisolpho, In Vinegia, appresso Battista e Stephano compagni al segno di Santo Moise, 1548), kao i prijevod Marulićeva djela De laudibus Herculi, naslovljen Dialogo di Marco Marulo. Delle eccelenti virtů, et meravigliosi fatti di Hercole…, In Vingia, appresso Battista e Stephano Cognati, Al Segno di Moise, 1549). U posveti Izokratova govora Chrisolpho za Martiju Grisogono navodi da je vješta u latinskom i talijanskom jeziku, a u posveti godinu poslije kaže da je „mudra i učena dama, gospođa Martia Chrisogona, plemenita Zadranka“ (za podatke o Chrisolphu dugujem prijateljsku zahvalnost našem uglednom latinistu Bratislavu Lučinu). Udara u oči da su u istoga venecijanskog tiskara 1549. objavljene dvije tiskovine posvećene plemenitoj Zadranki Grisogono – Marulićev Dialogo i Paskalićeve Rime – te da je tiskar upotrijebio identičnu grafiku za naslovnicu, s prikazom Mojsija s uzdignutim rukama, kako od Boga dobiva dvije ploče s Deset zapovijedi. Nakladničku kuću Battista & Stephano Cognati očigledno ništa nije smetalo da grafiku s Mojsijem uporabi i za naslovnu stranicu Calmove komedije Las spagnolas, tiskane također 1549. Toliko o funkcionalnosti grafika u renesansnim tiskovinama! A za Martiju u starijoj se literaturi navodi još samo da je bila pokopana u crkvi Sv. Dominika u Zadru, te da joj je bratić Jeronim Grisogono, poznat inače kao autor jedne osmeračke pjesme na hrvatskom jeziku, dao u toj crkvi postaviti nadgrobni spomenik s natpisom.

Pet pjesama Kotoranina Ludovika Paskalića uglazbili su suvremeni renesansni skladatelji

Paskalićeva posveta gospođici Grisogono iscrpljuje se u ispraznoj retorici. Za svoje stihove kaže da su „jalovi i grozni pokloni, nalik na mjesto odakle su ponikli, na udaljenom kraju Dalmacije“, a iz nekoliko kurtoaznih i uopćenih rečenica o učenim ženama ne saznajemo ništa preciznije o prirodi odnosa kotorskoga pjesnika i njegove zadarske Muze. Preostaje nam da pretpostavimo da je Martia Grisogono financijski potpomogla tiskarske troškove Paskalićeve pjesničke zbirke. Ta nevelika tiskovina nije ostala bez odjeka, nekoliko pjesama iz Rime volgari na engleski je preveo elizabetanski lirik i dramatik Thomas Lodge, a o postojanom Paskalićevu ugledu u Italiji svjedoči što je uvršten u četverosveščanu antologiju Scelta di sonetti e canzoni de’ piů eccelenti rimatori d’ogni secolo (Bologna, 1718). Toliko se ukratko može reći o recepciji Paskalićeve zbirke talijanskih stihova. Pogledajmo u kojoj su mjeri Paskalićevi stihovi odjeknuli u glazbenom životu.

Paskalićev madrigal

Pet Paskalićevih pjesama uglazbili su suvremeni renesansni skladatelji, sve odreda manje poznati majstori. Najmanje znamo o Camillu Peregu. U svojem je jedinom tiskanom opusu, zbirci četveroglasnih madrigala iz 1555, uglazbio Paskalićev madrigal Io vegg’apertamente te sonet S’io fuss’in cielo fra l’anime beate (kao „prima parte“) i Perche sol contemplando il vostro viso (kao „seconda parte“). Peregovu zbirku, koja se kao unikat čuva u jednoj španjolskoj knjižnici, nisam dosad uspio proučiti. Osim Paskalića, uglazbio je po nekoliko pjesama Bernarda Tassa i neizbježnoga Petrarke, a najveći dio Peregove zbirke nadahnuo je Luigi Cassola. Taj danas praktički nepoznat pjesnik s dvama izdanjima zbirke Madrigali… (1544. i 1545) postigao je znatan uspjeh u suvremenih talijanskih skladatelja.

Još dvije Paskalićeve pjesme, kanconu Due grazie alme i sonet Vidi madonna, uglazbio je danas također jedva poznat Francesco Menta (Bruxelles, c. 1540; djelovao 1560– 1577). Sudeći prema posvetama u zbirkama Mentinih madrigala iz 1560. i 1564, proizlazi da se taj Flamanac u mladenačkoj dobi bio preselio u Italiju te da je neko vrijeme djelovao u Napulju. Oba Mentina četveroglasna madrigala potječu iz zbirke tiskane u Rimu 1560, izrazito su homofone strukture, nalik na slog villanele. No posebnu pozornost zaslužuje skladatelj Paskalićeve sestine Amor fra boschi Giovanni Battista Pace (djelovao 1585–1591). I on je, poput Perega i Mente, bio jedan od brojnih minores talijanske renesansne madrigalističke produkcije. Pripadao je krugu glazbenika koje je okupio Stefano Felis, u vrijeme dok je službovao kao kapelnik u katedralnoj crkvi u Bariju. Felis je bio plodan i inventivan autor svjetovne glazbe, jedan od ponajboljih južnotalijanskih skladatelja s kraja 16. stoljeća, iznimno cijenjen na čuvenom dvoru Rudolfa II. u Pragu. Otvoren novim glazbenim idejama, sklon eksperimentu, Felis je u autorskim zbirkama rado objavljivao skladbe svojih prijatelja i učenika. Tako su u drugo izdanje Felisovih peteroglasnih madrigala iz 1585. bili uključeni njegovi učenici Giovanni Battista Pace, Giovanni Donato Vopa i Pomponio Nena.

Posveta konzulu

Te 1585. Pace i Vopa objavljuju zajedničku zbirku Il primo libro de madrigali a cinque voci, i to je, čini se, obojici bila prva i posljednja autorska tiskovina. Zbirka ne samo što naslovom podsjeća na spomenutu Felisovu knjigu madrigala nego su Pace i Vopa zahvaljujući svome učitelju uspjeli ući u krug umjetnika koje je financijski pomagao Paolo Grillo, đenoveški plemić koji je živio u Bariju. Po svemu sudeći i Pace i Vopa najveći dio nevelikoga skladateljskog opusa objavili su upravo u toj zajedničkoj zbirci. Njihovi madrigali u jednostavnijem su stilu, s povremenim citatima i aluzijama na smjeliju i kromatikom obogaćenu polifoniju njihova učitelja Stefana Felisa. U posveti naslovljenoj „Al…. Signor Matteo di Bona“ čitamo da su Paceovi i Vopini madrigali bili izvođeni u kući Paola Grilla, koja da je „uistinu dom i prenoćište mnogim glazbenicima“. O Matiji Buniću zna se samo da je 1584. u Bariju boravio u službi konzula Dubrovačke Republike. Sada se u biografiju toga slabo poznata dubrovačkog konzula može upisati i podatak da su mu Giovanni Battista Pace i Giovanni Domenico Vopa posvetili svoju prvu knjigu madrigala, koje je izdanje iz 1585. Bunić najvjerojatnije i financirao.

Zanemareni mecene

I dok su diplomatski i trgovački odnosi između Dubrovačke Republike i Barija razmjerno dobro proučeni, o glazbenim kontaktima malo se zna. Lako je moguće da je učenicima slavnoga Stefana Felisa bio poznat Giovanni Nicola Schiavoni, „apostolski protonotar i generalni vikar crkve San Nicola di Bari“, autor četiriju instrumentalnih ricercara iz 1617, o kojemu se još jedino zna da je 1628. financirao jedno od brojnih ponovljenih izdanja prve knjige četveroglasnih madrigala slavnoga Jacquesa Arcadelta. Tako se Schiavonijevo pokroviteljstvo u ovom izdanju Arcadeltovih madrigala i Bunićevo pokroviteljstvo nad Paceovom i Vopinom zbirkom pokazuje u novom svjetlu: primjeri su to dosad neuočene funkcije hrvatskih financijskih patrona na tržištu talijanskih renesansnih glazbenih tiskovina.

Zbirka Rime volgari, kao što je rečeno, objavljena je 1549, a sve uglazbljene verzije Paskalićevih stihova pojavile su se nakon pjesnikove smrti 1551. Skladbe u Peregovoj (1555) odnosno Mentinoj zbirci (1560) razmjerno su uobičajeno promptna skladateljska reakcija, dok za uvrštavanje jedne Paskalićeve pjesme u Paceovu i Vopinu tiskovinu (1585) čini se da treba zahvaliti zauzimanju dubrovačkoga konzula Mateja Bunića.

Pokušamo li sumirati dosad izneseno, proizlazi prilično nejasna slika o recepciji Paskalićeva talijanskoga pjesništva u trojice talijanskih renesansnih skladatelja. Nema naznaka da su se Camillo Perego, Francesco Menta i Giovanni Battista Pace međusobno poznavali, ili da su bili u bilo kakvoj vezi s kotorskim pjesnikom i učenom Zadrankom. Također bi bilo preuranjeno donositi zaključke o tome što su Rime volgari mogle značiti u renesansnoj kulturi Zadra. Zagonetna ostaje i Martia Grisogono, mecenatski raspoložena Gentildonna Zaratina i navodna pjesnikinja. Ni o mogućoj recepciji Paskalićevih Rima u renesansnom Zadru ništa pouzdano ne znamo. Još smo nesigurniji u nagađanjima je li u Zadru i Dalmaciji moglo imati odjeka nekoliko skladbi napisanih prema Paskalićevoj pjesničkoj zbirci. Sve skupa, glazbena recepcija talijanskih stihova Kotoranina Ludovika Paskalića otvara mnoga pitanja. A ta pitanja zorno predočuju da je interdisciplinarno proučavanje pjesništva na talijanskom jeziku koje je dolazilo s istočnojadranske obale, osobito difuzija tog pjesništva u glazbi, na samu početku.