Junak za sanjare svih vremena

Oni rođeni pedesetih godina prošloga stoljeća dobro se sjećaju ne samo sadržaja nego i korica Tarzana među majmunima hrvatskoga prijevoda iz 1963. U današnjoj pak informacijskoj gužvi uloga je Tarzana vjerojatno znatno manja, sigurno drukčija i nije ju lako procijeniti

Pitanje je koliko je danas Tarzan dio dječjih maštanja uz knjigu, strip, film, poster na zidu sobe... i dječjih igara na otvorenom, ali znamo da je još prije dvadeset-trideset godina bio jedan od glavnih likova u tom svijetu. Svijetu koji su s djecom dijelili i odrasli, barem povremeno, zanesenjaci. Primjerice, sasvim se uvjerljivim čini prizor u kojem je cijela obitelj (ili makar njezin muški dio) hipnotizirana ispred televizijskog ekrana dok se prikazuje jedan od više desetaka filmova o kralju majmuna. Po Tarzanu su ljudi davali imena djeci, tako se zove npr. jedan ugledni suvremeni hrvatski fizičar, o kojem je slučaju sâm govorio za jedne dnevne novine početkom ove godine – da mu je majci dugo trebalo da prihvati tu očevu odluku i da se kao mali zbog imena često morao tući.

Tarzan kao strip-junak

Provjerio sam, oni rođeni pedesetih godina prošloga stoljeća dobro se sjećaju ne samo sadržaja nego i korica Tarzana među majmunima iz 1963, hrvatskog prijevoda knjige objavljene u Chicagu 1914. Njihova djeca kralja džungle upoznala su u kinu ili na televiziji, ali i jednima i drugima bio je važan. Danas je, u informacijskoj gužvi koju živimo i u sve većoj i većoj ponudi pa i junaka u koje bismo se mogli uživjeti, uloga Tarzana vjerojatno znatno manja, sigurno drukčija i nije ju lako odoka procijeniti. Ne znamo koliko je grla poderano pri uvježbavanju Tarzanova urlika ili koliko je ekstremiteta završilo u gipsu kao posljedica iskušavanja različitih vratolomija u stilu čovjeka majmuna, prije smo takve stvari doznavali uglavnom ako su se događale u našoj bližoj okolini, prije ih je možda bilo više, ali danas su nam ti pojedinačni primjeri dostupniji, gledamo ih primjerice na YouTubeu. Tako tamo i na nekim drugim mjestima možemo vidjeti trailer amaterskoga Tarzana snimljena u Južnoafričkoj Republici, a na Vimeu je ove godine postavljen i cijeli taj film u trajanju od šezdesetak minuta. Riječ je uratku čovjeka po imenu DeWet du Toit, koji se kraljem džungle zarazio metodom s koljena na koljeno, otac mu je naime skupljao knjige i stripove o tom junaku, i koji je sredinom svojih dvadesetih godina odlučio doslovno živjeti kao vlastiti idol, u prirodi, po drveću, družiti se sa životinjama, jesti ubrane bobice, jahati slonove..., i to barem dio svakoga tjedna. Zatim je snimio film u kojem sam igra glavnu ulogu, a usput je dao neke intervjue i vijest o njemu proširila se svijetom, pa je stigla i do naših medija. Najzanimljivije mi se čini to što taj momak zapravo ne želi biti neki stvarni Tarzan u stvarnoj džungli, kako se to na prvi pogled čini, nego zapravo želi, koliko je to moguće, postati upravo fiktivni lik – otvoreno govori o svojoj namjeri: dobiti ulogu Tarzana u nekom novom pravom, holivudskom filmu.

Stjepan Šipek iz Samobora kao filmski Tarzan

Nekad Johnny Weissmuller, danas možda Michael Phelps?

Tarzan ipak nije ni danas zatočen u rezervatu privatnosti, javno vidljive ili nevidljive. Za ljeto 2013. Constantin Film Produktion najavljuje njemačku premijeru 3D-filma o Tarzanu u režiji Reinharda Kloossa s Kellanom Lutzom (poznatom, primjerice, iz filmskog serijala Sumrak saga) u naslovnoj ulozi, za koji se neki pitaju hoće li to biti europski Avatar. Ovo ljeto puštena je glasina da je za novoga Tarzana zainteresiran David Yates, redatelj druge polovice filmskog serijala o Harryju Potteru, te da bi ulogu glavnoga junaka mogao dobiti Michael Phelps, najveći svjetski plivač i sportaš s najviše medalja na Olimpijskim igrama u povijesti, kao što ju je u najpopularnijem izdanju, 1930-ih i 1940-ih, glumio stariji mu sportski kolega, također plivač i uspješni olimpijac, Johnny Weissmuller. Raskošan mjuzikl o Tarzanu, nastao prema Disneyjevu animiranom filmu iz 1999, sa songovima Phila Collinsa, postavljen je prvi put prije šest godina na Broadwayu i otad igra u velikim američkim i europskim kazalištima. Ovih dana možete pogledati njegovo novo izdanje u američkom Arizona Broadway Theatru ili pak verziju postavljenu 2008. u bližem njemačkom Hamburgu. Ovih dana američki nakladnik Dark Horse objavljuje strip The Once and Future Tarzan, kojim obilježava sto godina priče o Tarzanu i koji tog junaka iz prošlih vremena i egzotičnog prostora baca u nezgodni London budućnosti. Dynamite Entertainment pak nedavno je objavio strip Lord of the Jungle na 160 stranica, koji je najavljivan kao prvi put bez cenzure ispričana originalna priča. Andy Briggs, britanski pisac rođen 1972, drži da je Tarzan prvi ekoratnik i da je danas relevantniji nego ikad. Briggs je zasad o Tarzanu napisao dva romana u kojima tog junaka smjestio u naše dane i pokušao ga približiti PlayStation-generaciji: Tarzan: The Greystoke Legacy i Tarzan: The Jungle Warrior. Ove godine izašao je roman Jane: The Woman Who Loved Tarzan Amerikanke Robin Maxwell, koji preispisuje priču o Tarzanu iz ženske perspektive. Jane, izvorno streotipno nježna Tarzanova družica, ovdje je, smještena na početak 20. stoljeća, smjela i osviještena mlada žena, jedina studentica Sveučilišta u Cambridgeu, i to prirodnih znanosti, željna znanja, putovanja, istraživačke avanture, ali i ljubavne pustolovine. Prije nekoliko godina, govoreći za britanski Guardian o svojoj ulozi u igranofilmskoj duologiji Stevena Sodebergha o Che Guevari, Benicio del Toro držao je važnim istaknuti kako je južnoamerički revolucionar imao sretno djetinjstvo odrastajući u obitelji koja se dobro skrbila o njemu, za razliku od – Tarzana. Itd. itd.

Novi Tarzan iz 2012

Prvi tekst iz 1912.

Sve je počelo prije sto godina, kada je u listopadu 1912. u mjesečniku The All-Story objavljen prvi tekst Edgara Ricea Burroughsa o Tarzanu. Bio je to jedan od tipičnih američkih šund-časopisa u prvoj polovici 20. stoljeća koji su se tiskali na jeftinom papiru i objavljivali žanrovske fantastične, pustolovne, horor i slične priče. U prijašnjim brojevima već su objavljene priče istog autora o uzbudljivim događajima na planetu Mars. Godine 1914. izašao je i prvi uknjiženi Tarzan, jednako naslovljen: Tarzan of the Apes (Tarzan među majmunima). Nakon toga Burroughs je o istom junaku objavio još dvadeset i tri knjige. U Hrvatskoj se one pojavljuju 1920-ih, a objavljuju se kao i diljem svijeta do današnjih dana. No nije samo taj autor pisao o kralju majmuna, nakon njegove smrti uhvatili su se te priče brojni svjetski pisci željni popularnosti i zarade, tako da Tarzana imamo u gotovo nepreglednu mnoštvu verzija. Nije drukčije ni s filmom. Prvi je bio nijemi film redatelja Scotta Sidneyja, u kojem je glavnu ulogu tumačio Elmo Lincoln i za koji se ističe kako je najvjerniji predlošku, prvom Burroughsovu romanu. Do danas ih je snimljeno barem devedesetak, koliko ih bilježi Internet Movie Database. Jedan od glumaca koji su igrali Tarzana jest Stjepan Šipek iz Samobora, koji je emigrirao u Kanadu 1959. Taj plivački maratonac igrao je pod imenom Steve Hawkes u španjolskim i talijanskim verzijama popularne filmske priče potkraj 1960-ih i početkom 70-ih, a kao ljubitelj divljih životinja koje voli držati kao kućne ljubimce posljednjih se godina pojavljuje na stranicama svjetskih i hrvatskih medija, u prvom redu onima crne kronike. Posebno je nemoguće prebrojiti stripovske inačice Tarzana u cijelom svijetu od kraja 1920-ih do danas. U Hrvatskoj su se ti stripovi intenzivno čitali 1980-ih.

Prvo izdanje Tarzana iz 1914.

Od šunda do kulta

Jasno da je Burroughs morao imati svoje unutrašnje pobude da stvori taj popularni lik i počne izmišljati priče o njemu – ove godine preminuli Gore Vidal napisao je da ga možemo zamisliti kao ljubitelja pornografije koji ne može pronaći djela koja bi ga zadovoljila pa ih počinje sam stvarati; taj Čikažanin doista je bio strastveni čitatelj šund-štiva – ali i sam je izjavio da mu je glavna motivacija bilo zabrinjavajuće osobno materijalno stanje i glavni cilj zaraditi novac. U tome je i uspio. Godine 1923. osnovao je vlastito poduzeće koje je objavljivalo njegove knjige i koje i danas, šezdesetak godina nakon njegove smrti, uspješno posluje. Još 1910-ih kupio je zemljište pokraj Los Angelesa, koje je u desetak godina preraslo u Tarzanu, danas naselje s tridesetak tisuća stanovnika. Tamo se svako ljeto brojni obožavatelji Tarzana i ostalih Burroughsovih priča i likova okupljaju na godišnjim konvencijama, a ove godine, na 100. obljetnicu čovjeka majmuna, bilo je posebno svečano. Ali osim što se pitamo koliko je doista Tarzan danas popularan, možemo se upitati i što je to što tu popularnost još drži na životu te kako danas čitati Tarzana. Možemo mu tražiti korijene u davnim pričama o djetetu odraslu u divljini, odgojenu od životinja, poput Romula i Rema, zatim u Kiplingovoj Knjizi o džungli, koju je Burroughs poznavao, i tražiti slične poveznice. Možemo ga uspoređivati s ostalim omiljenim superherojima, od kojih je on prvi stekao svjetsku slavu, ali i jedini među njima koji i nije njihova soja – zapravo ne posjeduje nikakve nadmoći. Možemo ga interpretirati kao prvog ekoborca i time danas izrazito aktualnog. Možemo kritički pristupiti političkoj nekorektnosti Burroughsovih knjiga i njegovu patrijarhalnom svjetonazoru. Možemo istraživati utjecaj Tarzana na svjetsku popularnu kulturu i uopće na popularne predodžbe o svijetu... I tako dalje, ali on je i dalje među nama, a tajna uspjeha najvjerojatnije se krije u onome što je zapazio spomenuti Gore Vidal. Tarzan nije samo rezultat sanjarije nezasitnoga gutača sličnog štiva, nego je i hrana za sve sanjare svih vremena, osobito muške i danas naročito odrasle, čije sanjarenje ima korijen u želji za osobnim ovladavanjem svijetom koji ne izgleda kao prijateljsko okruženje za pojedinca.