Hrvatski govori u Vojvodini

Iako je usvajanje hrvatskoga standardnog jezika u Bačkoj izrazito poraslo u posljednje doba, s vrlo velikim rezultatima u znanosti i u kulturnom životu uopće, hrvatski su organski idiomi u Vojvodini danas izrazito ugroženi

Ovdje u Subotici osjećam duboko uzbuđenje jer dolazim iz Zadra, s Jadrana, gdje je u davnini oblikovan i stiliziran moj materinski jezik, i materinski jezik mnogih među nama. Glagoljaštvo se javilo u jadranskoj zoni, gdje je čuvalo stari slavenski književni jezik, ali se izvan liturgije rano otvorilo hrvatskom jeziku. Tako je onda nastala dušebrižnička književnost koja se u raznim krajevima prilagođavala dijalekatnim razlikama, ali je ujednačenost ipak bila velika, kako to uči Radoslav Katičić. Ti su se tekstovi širili duboko u zaleđe. Jezik crkvenoga života i bogoslužja pripravljen je i za druge porabe, pa je izražavao i renesansne doživljaje, a u katoličkoj obnovi proširen je na široke pučke slojeve, da bi u prosvjetiteljstvu i u tadanjem visokom ugledu narodne književnosti i narodnoga jezika počela priprava preporoda, koji je utemeljio današnju Hrvatsku. Svemu tomu ishodište je u Dalmaciji, gdje su prvi rukopisni lekcionari nastajali na Korčuli, u Zadru i drugdje. Godine 1495. u Mlecima je Bernardin Splićanin objavio lekcionar, najstariju knjigu tiskanu na hrvatskom. Bernardinov je lekcionar čakavski, pa su i nove njegove redakcije bile čakavske, ali se on, šireći se u Dubrovnik, Bosnu, Slavoniju i Ugarsku, sve do Budima, štokavio, i to zahvaljujući franjevcima. Bosanski pisac fra Ivan Bandulavić objavio je lekcionar Pištole i evanđelja 1613. štokavski stilizirajući čakavski predložak, a taj je lekcionar s dosta čakavizama služio kao predložak Nikoli Kesiću, koji je 1740. u Budimu objavio lekcionar prilagođujući ga govoru sjevernih hrvatskih strana. Kesić je utjecao ne samo na Emerika Pavića nego i na Matiju Petra Katančića, prevoditelja Svetoga pisma koji se oslonio na hrvatsku baštinu već od srednjega vijeka. Katančićev prijevod Biblije prvi je cjeloviti objavljeni prijevod Biblije u hrvatskoj kulturi. U Zagrebačkoj biskupiji puku se Sveto pismo čitalo iz knjiga koje su bile kajkavske redakcije starijih čakavskih knjiga. U Šibenčanina Fausta Vrančića u 16. stoljeću Očenaš je gotovo identičan današnjem, a Ritual rimski Pažanina Bartola Kašića iz 1640. u mnogim je redakcijama objavljivan sve do 20. stoljeća.

Raznovrsne govorne tipove u Vojvodini proučavali su mnogi jezikoslovci

Dakako da je sve to bilo utjecajno i oblikovalo je hrvatsku stilistiku trajno sve do Mure, Drave i Dunava, pa i preko tih rijeka. U stanovitoj mjeri hrvatski književni jezik oblikovan uz Jadran utjecao je na sve hrvatske dijalekte, nisu samo dijalekti utjecali na nj. Utjecao je tako da bi se sav hrvatski jezik mogao zvati dalmatinskim imenom, upravo kao što je dubrovački humanist Ludovik Crijević Tuberon (1458–1527) rekao u Zapisima o svojim vremenima: „Dalmatinci, kojih su poglaviti dio Hrvatska“, a zatim: „u onom kopnenom dijelu Dalmacije što leži između rijeka Save i Drave, a od Panonije je dijeli Drava“. Tu se, dakle, Dalmacija poistovjećuje s hrvatskim državnopravnim i kulturnim prostorom, dok se Panonija identificira s ugarskim prostorom. Godine 1650. u Rimu je najviši crkveni sud govorio o Dalmaciji i njezinim dijelovima Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji. Tako onda vidimo da se moglo dogoditi da postoji dalmatinska nacija, a da su Hrvati dio te nacije. Dogodilo se suprotno, da su Dalmatinci dio hrvatske nacije. Upravo na Jadranu duhovno je utemeljena ne samo Republika Hrvatska nego i hrvatska nacija.

Sjetit ću se u ovoj prilici i riječi koje je u Nedovršenoj autobiografiji rekao veliki Antun Gustav Matoš: „Moja baka bijaše čista Mađarica iz dobre za ono vrijeme kuće, kći liječnika. I sad je vidim kao nekad u ravnom i bogatom bunjevačkom selu Kaćmaru blizu Baje, Sombora i Subotice: hitru, veselu, vazda na šalu spremnu kao ono sa franjevcem Gubancošem, u crnoj svilenoj krinolini, živim crnim očima i finim senzualnim nosićem. Govorila je hrvatski, ikavski, čisto kao i moj dida, jer su još onda ista usta istom pravilnošću znala besjediti ta dva materinska jezika.“ Kako se zna, Bunjevac Matoš, najbolji hrvatski pisac oko godine 1900, ujedno je i autor prve hrvatske dijalektalne pjesme, kajkavskog Hrastovačkog nokturna. Drugi jedan ikavac štokavac, Tin Ujević, autor je divne čakavske pjesme Oproštaj, napisane u njegovoj mladosti Marulićevom čakavštinom.

Danas u Vojvodini nema čakavaca

Hrvati govore idiomima materinskoga jezika, osim u Hrvatskoj, još u Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori, u Srbiji (prvenstveno u Vojvodini), u Mađarskoj, Sloveniji, Austriji, Slovačkoj, Rumunjskoj, Italiji, a i u mnogim drugim državama diljem svijeta. Idiomi Hrvata pripadaju čakavskom, kajkavskom i štokavskom narječju. Tek neznatan njihov dio pripada torlačkom narječju, i to na Kosovu i u Rumunjskoj, a u (naj)novije doba i u Hrvatskoj, prvenstveno u Zagrebu (Dubrava) i u Kistanjama kod Knina i Drniša. Dijelak tih Torlaka, upravo Karaševaca iz sedam sela u Rumunjskoj, stigao je u 19. stoljeću i u Vojvodinu, u Banat, gdje nacionalnost i govor nisu sačuvali u znatnijoj mjeri. U seobama sredinom 20. stoljeća sigurno je u Vojvodinu stiglo i nešto čakavaca, ali je taj broj bio malen, uz to se u novom kraju uglavnom nisu dulje zadržali, pa se može reći da danas u Vojvodini čakavaca nema. Postoje, međutim, ikavci novoštokavci bunjevačkoga roda, arhaični štokavci šokačkoga roda, ekavci novoštokavci vojvođanskoga tipa te kajkavci turopoljsko-posavskoga tipa. Opisat ćemo kratko sve te govorne tipove u Vojvodini. Proučavali su ih mnogi jezikoslovci, bunjevačke govore Pavle Ivić, Ivan Popović, Ante Sekulić i drugi, šokačke Stjepan Sekereš, Marina Balažev i drugi, novoštokavske ekavce Berislav M. Nikolić, Ivan Brabec, Stjepan Sekereš i mnogi drugi, kajkavske govore Ivan Brabec, Marija Vučković i drugi. Leksikografskim poslom bavili su se Grgo Bačlija, Marko Peić i Ante Sekulić među Bunjevcima, Stjepan Sekereš i Ilija Žarković među Šokcima. Vrlo su leksikografski vrijedno obrađivani srpski govori Vojvodine. Književne tekstove Bunjevaca i Šokaca dobro je jezikoslovno raščlanjivala Sanja Vulić, sociolingvističke tekstove na bunjevačke teme ozbiljne općelingvističke vrijednosti pisao je i još piše Petar Vuković. Objavljivani su dijalektalni bunjevački književni tekstovi izrazite literarne vrijednosti autora Vojislava Sekelja, Milovana Mikovića, Tomislava Žigmanova i drugih, a i među Šokcima bilo je dijalektalnih vrijednih književnih pokušaja. Među Bunjevcima književnosti je bilo i u starijim stoljećima, kako je općenito poznato.

Tomislav Žigmanov – čuvar hrvatske kulture u Vojvodini

Novoštokavskim ikavskim dijalektom govori se u zapadnoj Hercegovini i u mnogim predjelima drugdje u Bosni i Hercegovini (južna i srednja Bosna, područje Livna, Tomislavgrada, Bihaća i niza manjih oaza). Na jugu novoštokavskim ikavskim dijalektom govori se od Opuzena i Metkovića prema sjeverozapadu do Omiša. Dalje je obala uglavnom čakavska, no na mnogim su područjima (npr. u Šibeniku i oko njega) štokavci doprli do obale ili su jako izmijenili postojeću čakavštinu. Sva je Dalmatinska zagora ikavska novoštokavska. Danas i u Splitu, nekad čakavskom gradu, izrazito dominiraju štokavci ikavci. Podvelebitsko i njemu blisko područje u cjelini je ikavsko novoštokavsko, a na otocima tom dijalektu pripada po jedno mjesto na Korčuli, Hvaru, Braču i Šolti. Znatan dio Like i senjskoga zaleđa nastavaju ikavci novoštokavci, u Gorskom kotaru i u Slavoniji po nekoliko sela. U Italiji (Molise) ikavski su novoštokavski govori u Kruču, Stifiliću i u Mundimitru. Na području Pertha u Zapadnoj Australiji nalazimo dijasporu moliškohrvatske dijaspore koja je u Australiji naseljena u 20. stoljeću. U Bačkoj oko Subotice, Sombora i Baje, u Srbiji i u Mađarskoj, živi znatan broj ikavaca novoštokavaca, a ima ih još ponegdje. Uglavnom ikavskim novoštokavskim dijalektom govore Hrvati, u Bosni i Hercegovini i znatan broj Bošnjaka, dok tim dijalektom u sasvim neznatnu broju govore Srbi, koji su taj idiom primili od susjeda. Ikavica Bošnjaka jasno govori o njihovu podrijetlu tamo gdje su ikavci, da sad o ostalim primjerima ne govorimo. Mnogi među ikavcima novoštokavcima zovu se Bunjevcima, ne samo u Bačkoj ili u senjskom zaleđu nego i drugdje. Općenito, ikavski novoštokavski dijalekt onaj je organski idiom kojim Hrvati govore u najvećem broju.

Franjevačka crkva u Subotici

Glavno vokalno obilježje novoštokavskog ikavskog dijalekta njegov je ikavski refleks jata. Tako Bunjevci u Bačkoj kažu běžat, cína, lîp, lětôs, mčdvid, vríme, zŕlînit se. U Lici je rúka kao u Bačkoj, u okolici Imotskoga srěća kao u Bačkoj, u Krasnom Polju (senjsko zaleđe) umíšat, nčdilja, također kao u Bačkoj. I odstupanja od ikavizma često su podudarna, zanovétat kod Subotice kao i kod Imotskoga.

Bački Bunjevci

Šva je u bačkih Bunjevaca davalo a (dân, dŕnas), stražnji nazal u (pűt), samoglasno l također (sűnce). Za prednji nazal nema primjera s refleksom a (kao što ih ima u mnogih čakavaca i u nekih štokavaca), ali je u Ambrozija Šarčevića 1870. zabilježeno jačmen u značenju oboljenja na oku, pa je moguće da se tako govorilo; danas je ječmçn. Dakako, bački Bunjevci govore žalac kao i drugi štokavci.

U primjerima krasti, rasti, vrabac samo u vré­bac dolazi vokal e, kao i inače u sjevernijih štokavaca; Bunjevci senjskoga zaleđa i u Lici imaju i ręste npr.

Vokalne redukcije su česte, osobito otpadanje nenaglašenog i, npr. dýtelna, uz dýtelina, kao i drugdje u zapadnih štokavaca.

U glagola II. vrste dolaze primjeri tipa puknit kako je većinom i drugdje u zapadnom (novoštokavskom ikavskom) dijalektu.

Bački Bunjevci su štakavci, kao zapadna Hercegovina, Dalmacija zapadno od Cetine, Lika i Molise, dakle, dolaze primjeri tipa gušter, klíšte, dok je Dalmacija između Cetine i Neretve i Bosna šćakavska, dakle imamo primjere tipa šćeta, klišća. Ipak i u bačkih Bunjevaca ima šćakavizama, npr. mýlošća, namišćávat. No premoćna glavnina je štakavska, pa bački (i ostali) Bunjevci ulaze u štakavski poddijalekt zapadnoga dijalekta.

Hrvatsko narodno kazalište u Subotici danas je postalo Narodno pozorište

Redovito je u bačkih Bunjevaca đ refleks prsl. d’, dakle ne dolaze primjeri tipa meja kao ponegdje drugdje u štokavštini, pa i u zapadnom dijalektu. Razlikuje se dž i đ, kao i č i ć.

Bački Bunjevci relativno često izgovaraju fonem f, npr. frâtar, također fonem h, npr. hýtro. Često je ispadanje h (naránit) i njegova zamjena drugim glasovima: snŕja, kuvat, prňktit.

Inicijalna skupina čr- gubi se, pa dolazi crněna i slično. U dijalektu se izdvajaju Moližani s primjerima kao črivo.

Osjetno se u cjelini dijalekta bački Bunjevci izdvajaju svojim možem, „mogu“; drugdje je ž uglavnom prešlo u r.

Idiomi u današnjoj Bačkoj

Dočetno l u participima dalo je o (dao), ali primjer dužějânca i još neki pokazuju da je tu –l dalo –a a ne –o. Polazi se od lika doželnica koji nije dao dožeonica nego je dao dože(j)anica. Naknadno je ispalo i u nenaglašenu slogu, uz druge manje promjene. Bit će da se među Bunjevcima nalazilo i onih koji su govorili bija ili su možda još u Dalmaciji ili u Lici primili leksem dužějânca od onih od kojih se takva riječ i očekuje. Sve to (kao i primjeri tipa milošća) govori daje tvorba bunjevačkoga bačkoga kolektiva bila donekle komplicirana.

Bunjevačka akcentuacija uglavnom je dosljedno novoštokavska i uglavnom zapadnoga tipa. U deklinaciji ima odstupanja od dosljedno novoštokavskoga stanja. Zanimljivi su primjeri tipa fratrovi. Infinitivi su krnji (kňsit), aoristi rijetki, imperfekti izgubljeni. Bački Bunjevci u svojim govorima imaju mnogo turcizama (kňmšija), hungarizama (kao kčcelja) i germanizama (fle¡ka), ali i riječi što panonske Bunjevce povezuju s mnogim štokavcima, čakavcima i kajkavcima: ufat (se), ěskat, dažd, dáždit, vlâs. Npr. u kajkavskom Varaždinu se govori űfati se, ĩskati, dẹšč, dẹždžýti, (v)lâs, na čakavskom Braču ufat se, iskat, dôž, dažjýt, vlôs. Primjer mać(u)va za „maćeha“ povezuje bačke Bunjevce s govorima istoga dijalekta u Slavoniji, a i drugdje je tako ili slično. Bački Bunjevci kažu uđtâp, u nizu mjesta u istom dijalektu je užba, pa je tako npr. i u Čitluku u zapadnoj Hercegovini, ali je u Grudama u zapadnoj Hercegovini uđtâp kao u Bačkoj. Nije uvijek sasvim jasno kako je došlo do pojedinih osobina u bačkih Bunjevaca, ali se čini očitim da je izgovor nekih glasova (o, e i još nekih) preuzet od susjednih Srba.

Šokački govori u zapadnoj Bačkoj pripadaju arhaičnom slavonskom dijalektu, a svrstavamo ih u baranjsko-bački poddijalekt slavonskoga dijalekta. Riječ je o govorima Šokaca od Bačkoga Berega do Plavne istočno od Vukovara. Tu je arhaična akcentuacija na sjeveru, od Santova u Mađarskoj do Bačkog Monoštora, novija oko Vajske, Bača itd. na jugu. Čuva se akut u nizu mjesta, kao i inače u slavonskom dijalektu i u nizu drugih hrvatskih dijalekata, čakavskih, kajkavskih i štokavskih. U zamjeničkim riječima mene, meni, tebe, tebi itd. imamo kratkosilazni akcent, kao u Baranji i drugdje na zapadu, pa i u hrvatskom standardnom jeziku, ne kratkouzlazni kao na istoku dijasistema, a i u nekim standardnim novoštokavštinama. Hrvati Šokci u zapadnoj Bačkoj govore ikavski (snîg u Bačkom Beregu, bîsan u Bačkom Monoštoru, glíto u mjestu Vajska, gnjízdo u mjestu Plavna, dýca u Bođanima), kao bački Bunjevci i kao mnogi govornici slavonskoga dijalekta u Slavoniji, kao i južni čakavci, a i neki kajkavci. Dolaze i štakavizmi i šćakavizmi, ali prevladavaju štakavizmi, ali ne u svim mjestima. Bereški je govor pretežno šćakavski. Sam je slavonski dijalekt šćakavski, ali je on na jugu i istoku zahvaćen štakavizmima, disimilacijom grupa šć i žd u št, žd, a to je št, žd dolazilo s istoka, s makedonsko-bugarsko-torlačko-istočnoštokavskoga područja. H se donekle čuje (hiljada – Bački Monoštor), ali dolazi i ladovýna (Bački Bereg), maćuva u Vajskoj, mějur u Sonti, zaktívaju u Bačkom Monoštoru. Čuva se –l tipa včsçl (Sonta), pepel (Bački Monoštor), ali u participima dolazi izašo (Bački Bereg), vědijo (Sonta). Kao u Slavoniji, srećemo i primjere tipa žčljîm (Bođani), promýnjit (Sonta). Govori se če¡tvero, petero kao u Slavoniji i drugdje na zapadu. Infinitiv je tipa krenit (Bački Monoštor). Na sjeveru se govori njęv za „njihov“, u Bođanima i Vajskoj njîv, na krajnjem jugu (Plavna) njýov. Govori se otarak (Bački Bereg i Bački Monoštor) za „ručnik“ kao u Slavoniji, pręgršća za „pregršt“ (Bački Bereg), također kao u Slavoniji. Isto je i u bačkih Bunjevaca, samo s drukčijom akcentuacijom, djelomice i drukčijim konsonantizmom: ňtarak, pregrÜta // pregrÜt.

U Vojvodini postoje mnogobrojni ekavski govori, i novoštokavski (šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavski (kosovsko-resavski), a među govornicima tih idioma ima i Hrvata. Srijemski su govori novoštokavski ekavski, dosta ujednačeni, a među njima ima i primjera zapadne boje, tip sijati i tip briniti se umjesto sejati i brinuti. Nerijetko, dakle, dolaze tzv. zakoniti ikavizmi (tako je i u Golubincima), a u morfologiji ima dosta starijih oblika. Broj germanizama i hungarizama je znatan; kaže se šloser, „bravar“, u Golubincima, gdje je riječi bilježio pokojni Ilija Žarković, isto kao u Slavoniji, u Bačkoj i u mnogim drugim krajevima, kaže se čorda, „stado“, također kao u brojnim predjelima. Svakako su govori Hrvata u Srijemu mnogo izmijenjeni u novije doba, a tako je i u Banatu i u Bačkoj među ekavcima. U Banatu osjetan je broj Hrvata u Starčevu, gdje je Ivan Brabec ipak zabilježio nešto njihovih šćakavizama, drugim riječima, nije do prije nekoliko desetljeća u potpunosti usvojen govor većinskoga stanovništva.

U Boki, Neuzini i Konaku bilježene su i u posljednje doba pojedine kajkavske osobine. Tamo je kajkavizme zapisivao Ivan Brabec prije nekoliko desetljeća, nedavno i Marija Vučković. Ona je registrirala iskaze kao On je imao, imal je dva sina, dakle najprije novoštokavski imao, zatim kajkavski imal. Zapravo bi pravo turopoljski bilo imẹl, a sigurno je tako bilo i u Boki. Inače te kajkavce u Vojvodini karakterizira metataksa kao i one u Keči u Rumunjskoj, kao i govore na turopoljsko-posavskom području (posękel>posekel).

Idiom današnjih ikavaca novoštokavaca u Bačkoj formiran je u Hercegovini, odakle je u seobama preko sjeverne Dalmacije i Like stigao u Bačku. Glavnina Bunjevaca stigla je u Bačku u 17. stoljeću, većinom 1687. To područje u znatnu je broju napustila srpska populacija potkraj 16. stoljeća. U Makarskom primorju bili su govori tipa šćap, bija, oko Ljubuškoga štap, bija, oko Mostara štap, bio, sjevernije od Mostara šćap, bio. Bunjevci su tipa štap, bio, dakle iz zapadne Hercegovine nedaleko od Mostara. Sjeverni su susjedi imali šćap, pa odatle možda poneki današnji bunjevački šćakavizam, južni susjedi imali su bija, pa otud možda oni primjeri tipa dužijanca. Posebno je pitanje njihova sociolingvističkoga položaja u prošlosti i danas. O toj prošlosti danas se već mnogo zna, a nova situacija nastala potkraj 20. i na početku 21. stoljeća puna je teškoća, izazova i nade. Svakako bi bilo racionalno da se među Bunjevcima koji su Hrvati i među onima koji to nisu nađe prihvatljivo rješenje, a ono mnogo ovisi i o odnosima Hrvata i Srba općenito, Hrvatske i Srbije. U Mađarskoj situacija je za Bunjevce hrvatske nacionalnosti u nekom smislu sigurno bolja nego u Srbiji. Tamo se Bunjevci ne drže nacijom, kako je to Mađarska akademija znanosti i umjetnosti ne jednom nedvojbeno zaključila.

Šokački idiomi

Literatura govori o doseljavanju Šokaca u Bačku iz Slavonije i iz Bosne (područje Usore i Soli), ali šokački idiomi pokazuju da je prevladala populacija slavonskoga tipa i njihovi govori. Šokački idiomi također se sve slabije čuvaju, kao i bunjevački, ali se počinju planski proučavati. I među Bunjevcima trebalo bi prići obradbi govora, jednoga po jednoga, ili barem snimanju tamo gdje se još u dobroj mjeri čuvaju. Šokci nemaju većih problema s nacionalnim izjašnjavanjem kao što ih imaju Bunjevci, iako su govori jednima i drugima sasvim nedvojbeno hrvatske fizionomije.

Hrvati u Srijemu imali su uglavnom govore slavonskoga tipa, ali su ih u novije vrijeme napustili primajući idiome susjednih Srba. Slično je i u Banatu i u Bačkoj, gdje danas govore ekavski novoštokavski. U Banatu su Hrvati najbrojniji u Starčevu, kamo su doseljeni iz dalekih zapadnih strana. Albanci katoličke vjere doseljeni u 18. stoljeću u Hrtkovce i Nikince integrirali su se u hrvatsku naciju.

Kajkavci su došli u Banat uglavnom 1801, nakon što su posjedi zagrebačkoga biskupa i turopoljskoga plemstva ustupljeni austrougarskoj vojnoj upravi. Naselili su niz mjesta sačuvavši do danas tek donekle svoj govor u dva-tri mjesta. Ti su govori još neproučeni, s time da je nejasno je li još moguće pronaći koliko-toliko dobra govornika kajkavskih idioma u Boki ili u Neuzini.

Zaključiti se može da su hrvatski organski idiomi u Vojvodini u uvjetima suvremenoga života izrazito ugroženi. Istodobno je usvajanje hrvatskoga standardnog jezika u Bačkoj izrazito poraslo u posljednje doba, s vrlo velikim rezultatima u znanosti i u kulturnom životu uopće.

Izlaganje održano na znanstvenom skupu u studenome u Subotici