Gorko-smiješna stvarnost

Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba – tvrdi mudra izreka, i to ne bez razloga, jer nakon školovanja mlade ljude umjesto posla raširenih ruku očekuje tek burza rada. O turobnoj budućnosti u koju su tek zakoračili scenski su progovorili netom diplomirani glumci sa zagrebačke ADU u predstavi Samo bez emocija. Autorski je to projekt Ivice Boban i njezinih studenata nastajao u prostorima Akademije da bi nakon diplome u sklopu teatra Pozdravi bio zaokružen u predstavu. Iako tema koje su se uhvatili nije nimalo svijetla, nisu je odvukli u izvedbenu tamu, već su mračnu stvarnost omotali ruhom humora i parodije. U predstavi ovlašne strukture, što je rezultat načina na koji je projekt stvaran, nižu se epizode i brojni likovi kroz koje glumci bilježe današnjicu iz raznih kutaka i društvenih pozicija. Svi oni, u početku duhoviti, skrivaju u sebi mračni oblak stvarnosti, koji se u trenutku obrata nadvije nad scenom.

Pred gledateljima se nižu sponzoruša koja je ostala bez muža sponzora, umirovljena profesorica književnosti bez struje, misica kojoj je lentu i dečka otela mlađa, menadžerica bez privatnoga života, arheologinja bez posla, travar koji gubi dva metra vlastitoga vrta i mnogi drugi. Svi su oni povezani nitima društvene zbilje i Zagrebom kao lažnim eldoradom koji postaje spoznajni malj te su dodatno isprepleteni kako bi strukturna nit zadržala predstavu na okupu. Ipak tanušne niti nisu pomogle predugoj predstavi (gotovo dva i pol sata) da zadrži pozornost gledatelja na jednakoj razini te je u završnom dijelu došlo do pada.

Od cjeline u laganom padu važnije su pojedine epizode u kojima se sedam mladih glumaca pokazalo u odličnu svjetlu. Tijekom cijele predstave glumili su na visokoj verbalnoj i tjelesnoj razini, pokazavši i dopadljive plesne pokrete (Pravdan Devlahović). Također, odlično su vodili likove putem obrata, uvjerljivo utišavajući parodiju pred realnošću, ali zadržavajući glumački odmak od likova. Vrlo dojmljiva bila je Marija Šegvić, koja je uvjerljivo utjelovila, između ostalih, dva oprečna lika – splitsku sponzorušu, u kojoj se duhovito poigrala stereotipom, te umirovljenu profesoricu u kojoj je bila neprepoznatljivo topla, meka i sanjarska. Sanja Drakulić bila je vrlo duhovita kao bivša misica koja, u nemogućnosti samorealizacije, ostaje tapkati unutar nekadašnjih pet minuta slave.

Nataša Kopeč i Slaven Španović oblikovali su likove u ključu commedia dell’arte. Dok su likovi Nataše Kopeč na trenutke prizivali odmak od parodije u nešto realističniji izraz, posebice auditivni, Španović ih je u potpunosti oblikovao u tom ključu, stvorivši (gorko) smiješnoga Gojka koji se sa susjedom bori za svoj komadić zemlje. Vrlo uvjerljiv bio je u svađalačkoj šetnji iz jednog u drugi lik, sve ih vrijeme zadržavši pod plaštem parodije. Još zahtjevniji posao odigrala je Dinka Vuković, čiji se monolog pretvorio u polilog u kojemu je uvjerljivo svlačila i navlačila ruha paleti likova od nezaposlene arheologinje do znane teatrologinje (poigravši se likom i djelom Mani Gotovac). Ivana Zanjko uvjerljivo je pokazala drugu stranu uspjeha likom privatno nerealizirane menadžerice, dok je Andrej Dojkić bio duhovit, verbalno uvjerljiv i karikaturalan u likovima frizera Tilena i Ise Jusufa.

Predstava Samo bez emocija odlično je predstavljanje nova naraštaja glumaca, koji su se pokazali vrlo uvjerljivim na izvedbenom planu. Istodobno su gorko-duhovitim propitkivanjem naše stvarnosti potvrdili kazalište kao mjesto na kojemu se otvaraju važna i aktualna pitanja. Pitanja koja se tiču svih nas, posebice mladosti što zakoračuje u magle.