Glumac može sve, ako je educiran

U nedjelju, 2. prosinca, u Teatru na Trešnjevci premijerno je izvedena predstava Samo bez emocija, teatra Pozdravi u kojemu je Ivica Boban okupila novu generaciju netom diplomiranih glumaca. O utjecajnom teatru Pozdravi, njegovom ponovnom buđenju te samoj predstavi porazgovarali smo s redateljicom i pedagoginjom Ivicom Boban.

Godine 1973. osnovali ste Kazališnu radionicu Pozdravi. Kako je došlo do nje?

Pozdravi su nastali na ADU-u u Zagrebu, na temelju ispitne produkcije Pozdravi E. Ionesca s tadašnjim studentima druge godine Mladenom Vasaryjem, Željkom Vukmiricom i Darkom Srićom. Prvu predstavu igrali smo na Danima mladog teatra, zatim smo na Ljetnim igrama oduševili Ionesca. Uslijedio je veliki uspjeh na festivalima svjetskog kazališta u Nancyju, Palermu, Berlinu, Caracasu... obišli smo gotovo cijeli svijet i odigrali je tristotinjak puta. Istodobno smo oformili kazališnu radionicu Pozdravi u čijem su radu sudjelovali tadašnji studenti glume poput Mire Furlan, Alme Price, Sretena Mokrovića, Vilima Matule, Anje Šovagović...

Zašto su Pozdravi ugašeni 1985. godine?

Više je to bila stanka nego gašenje, jer nismo uspjeli dobiti svoj prostor. No princip rada Pozdrava zadržala sam u mnogim predstavama koje sam kasnije radila u teatrima, posebice u predstavama poput Hamlet mašine ili Kako stvari stoje. Tako je nastala i predstava Kako misliš mene nema!?, koja je inicirana na ADU-u, a dovršena u Exitu.

Kako nastaju predstave Pozdrava, između ostalih i najnovija Samo bez emocija?

Sve te predstave, kao i Samo bez emocija, rezultat su mog rada u kolegija Samostalna kreacija lika, karaktera i maske. Radi se o posebnom pedagoško-umjetničkom sistemu i metodi poticanja autorskog glumačkog stvaranja koji rezultira predstavom svojevrsne suvremene komedije dell’arte, s nizom izrazito profiliranih karaktera i maski.

Duh komedije dell’arte prisutan je i u predstavi, otkud ga ne uspijeva „istjerati“ niti turobnost njene teme – što i kako nakon završetka školovanja. Zašto ste tu nimalo veselu egzistencijalnu temu omotali humorom?

Kad se punktiraju i na sceni igraju traumatični problemi koje živimo, humor i smijeh čine mi se nužnim. Ako se možete nasmijati sami sebi ili svom odnosu s nekim drugim, onda vam se i publika smije. Istodobno, ona prepoznaje vaš problem kao svoj vlastiti, i zapravo se smije i sama sebi. Taj odmak i drugi pogled na problem rasterećuje i vrlo je ljekovit. A jezik i stil suvremene komedije dell’arte omogućuje takve dvostruke iskaze i uvide. Ujedno zahtijeva veliko umijeće glumačke transformacije i virtuozitet igre u govoru, tijelu i pokretu.

Visoki glumački ritam bez pauze i predaha jedna je od odlika predstave.

Ritam smatram vrlo važnim i to je stalna karakteristika rada i svih predstava Pozdrava. Glumci moraju biti izvanredno educirani i vješti kako bi do kraja angažirano i predano mogli govoriti o problemima koje živimo.

Koliko sudjelovanje u predstavama Pozdrava može pomoći mladim glumcima na početku profesionalnog puta?

Prije svega pomaže im u onom što je za glumca bitno i što je smisao njegovog posla –da se razvija u suigri s publikom. Glumac se hrani time što igra za publiku. Uz to, postoji mogućnost da ga vide ravnatelji i redatelji drugih teatara. Neke moje predstave su bile poput katapulta mladim glumcima za zahtjevnije uloge u dramskom repertoaru. Amar Bukvić i Filip Juričić nakon Kako misliš mene nema!? dobili su niz novih prilika. Mislim da je moja pedagoška dužnost i odgovornost brinuti se da moji studenti pokažu svoj rad publici i da im se otvori mogućnost za dalji rad.

Koliko im je danas rad omogućen nakon Akademije?

Mislim da je situacija jako teška i da će im biti sve teže. Teatri imaju sve manje novca, ne mogu se otvarati nova radna mjesta, a ima izvanrednih glumaca koji čekaju da ih netko angažira. I među izvođačima ove predstave ima izvanrednih glumaca koji zaslužuju mogućnost igranja u teatru.

Talent su, dojma sam, pokazali već ovdje, posebice u uvjerljivom tumačenju različitih karaktera.

Veliko mi je zadovoljstvo pomoći tako mladim glumcima da odigraju likove različitih karaktera i dobne starosti. Glumac na sceni može sve. Ako je educiran. Cijeli moj rad na Akademiji ide upravo u tom smjeru. I sretna sam kad vidim da je glumac razvijao nešto što smo zajednički započeli na ADU-u.

Koliko ste zadovoljni radom na Akademiji i mladim glumcima koji posljednjih godina izlaze iz nje?

Radila sam u New Yorku na off-Broadwayu i Tisch School of Arts, na Ryerson Theatre Schoolu u Torontu, u Amsterdamu, Parizu, surađivala s Tomom Stoppardom, radila s Garyjem Oldmanom, Timom Rothom, Richardom Dreyfussom... i meritorno mogu tvrditi da imamo izvanredne glumce. Naši glumci nose u sebi naboj tragike ovih prostora, gotovo utisnut u naš DNK, ali su isto tako daroviti i za mediteransku lakoću igre i komiku. Koliko god kritizirali Akademiju, uvjerena sam da imamo izvanrednu školu u kojoj se može puno naučiti i u kojoj mlade glumce na pravi način iniciramo za raznorodne načine izražavanja.

Vratimo se malo predstavi. Koliko je teško u kazalište privući mlade, kojima se ponajprije obraća?

Teško je, pogotovo u TNT koji nema sustav kontinuiranog igranja i smišljene prodaje karata. Ipak vjerujem da ćemo privući publiku i usmenom predajom. I meni i glumcima je jako stalo da predstava bude prepoznata u TNT-u, da gledatelji shvate da se u tom teatru nešto događa i da je to predstava za njih.