Glazba koja sjedinjuje različitosti

Jazz je vrlo kreativna glazba, koja u sebi nosi značajke glazbenika koji je izvodi, ma odakle dolazi /

Pojam world music proizašao je iz kovanice etnojazz.

Etnojazz je jazz koji se koristi pretežito nacionalnim glazbenim i folklornim elementima kao inspirativnim dijelom za stvaranje novih skladbi i improvizacija. Termin world music ne znači zapravo ništa!

Harmonikaš, gitarist, skladatelj, aranžer i studijski glazbenik, Elvis Stanić naš je vodeći profilirani predstavnik fuzijske glazbe. Blues, rock, pop, etno, new age i jazz sastavnice su fuzije tog stilski svestrana glazbenika rođena u Rijeci 1963. Veći dio slušateljstva koje prati Stanićevu glazbu u toj ga fuziji ipak percipira kao džezista, i to ne samo zbog činjenice što djeluje i kao organizator dviju glazbenih manifestacija na opatijskom području, Jazz ex tempore i Liburnia jazz festival.

Snimio Petar Kurschner.

Harmoniku je počeo učiti kao petogodišnjak, da bi taj instrument poslije i studirao na glazbenoj školi u Rijeci. Kao gitarist je, prema vlastitu kazivanju, autodidakt, koji je u počecima bio pod utjecajem elektrificiranoga bluesa čikaške škole na čelu s njezinim najpoznatijim predstavnikom B. B. Kingom. U sferi je domaćega jazza nastupao s Big bandom HRT-a, Nevenom Frangešom, Mariom Mavrinom, Matijom Dedićem i Boškom Petrovićem. Dvije je godine kao gitarist studirao na glasovitoj glazbenoj školi Berklee u Bostonu, a nakon povratka kući osnovao je sastav Elvis Stanić Group, prema nekim mišljenjima naš vodeći i najoriginalniji fuzijski, odnosno etno ili world jazz sastav, s kojim je nastupao u zemlji i inozemstvu: Sjedinjene Američke Države (N.Y. Lincoln Centar), Bugarska, Turska, Slovenija, Njemačka, Srbija, Nizozemska, Grčka, Crna Gora, Austrija i BiH. Posebno ističe sudjelovanje u programu švicarskoga festivala u Montreuxu, u kojem je nastupio dva puta. Tomu valja pridodati i bogatu lepezu diskografskih izdanja sastava Elvis Stanić Group. Stanić je i dobitnik nagrada u Perugii, Berklee College of Music Award 1994. te višekratno i domaćih, Porin (1997, 1998,1999, 2005, 2008 i 2010) i Status (1998, 2003, 2004, 2007, 2008, 2009 i 2010). Stanić je diplomirao i vizualne komunikacije na Katedri za likovnu umjetnost Filozofskoga fakulteta u Rijeci.

Dobitnik je i Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića 2008. te godišnje nagrade Grada Opatije 1998.

Sa svestranim i zanimljivim sugovornikom neobično široka spektra glazbenih zanimanja, razgovarao sam nedavno u opatijskom hotelu Miramar, dotičući neka baš za područje jazza zanimljiva pitanja.

U dosta široku spektru vaših glazbenih zanimanja, u kojemu od njih najviše nalazite sebe?

Ja sam ponajprije skladatelj takozvane fuzijske glazbe, koja uključuje ili sjedinjava razne glazbene pravce. Jazz o kojem me pitate već dulje vrijeme doživljavam samo kao jedan od tih. Jazz osobno ne smatram stilom glazbe, već je to po mojem mišljenju više način glazbenoga shvaćanja i komunikacije među glazbenicima određenih afiniteta.

Kako se i kao organizator snalazite u tom dosta široku spektru glazbenih zadataka s obzirom na tu ne baš laku ni jednostavnu ulogu?

Kao organizator, nažalost ili srećom, djelujem u Opatiji već trinaest godina. Pritom svaki put imam loš osjećaj da uvijek sve započinjem ispočetka, kao da dotad ničega nije bilo. Sve uvijek treba raditi iznova, pribavljanje novca za financiranje svih potreba, od honorara, smještaja i angažiranja umjetnika te plaćanja prikladnih prostora i drugih obveznih davanja. To također znači i nemalu papirologiju, pa ipak moram i ovom prilikom zahvaliti glavnim sponzorima: Ministarstvu kulture RH, Gradu Opatiji, Zagrebačkoj banci i Primorsko-goranskoj županiji. Bez pomoći tih institucija ni Jazz ex tempore ni Liburnia jazz festival ne bi bilo moguće ostvarivati.

Na koji način angažirate umjetnike s obzirom da su Jazz ex tempore i Liburnia jazz festival po značaju dvije dosta različite jazz-manifestacije?

Da, Jazz ex tempore održava se u opatijskoj Vili Angiolini pred osamdesetak slušatelja. Budući da je to skup pojedinačnih glazbenika koji dolaze iz raznih država i glazbenih sredina, služim se osobnim kontaktima s onima koji su na tim radionicama već nastupali i znaju o čemu je riječ te internetom. Pritom nastojim dovesti glazbenike najrazličitijih tradicija i glazbenih shvaćanja.

Budući da je Jazz ex tempore u nas jedinstveno sastajalište, i to ne uvijek isključivo jazz- glazbenika iz raznih sredina, koja je temeljna ideja tih skupova?

Ideja je da se na licu mjesta stvara nešto novo, i to nerijetko na nekom glazbenom predlošku. Jedan je od takvih primjerice bio zadani glazbeni primjer sviranja istarskih sopilaša. Najveći dio sudionika nešto takvo nikada prije nije čuo, no onda su proradile neke vlastite etnoasocijacije i sličnosti s glazbenim motivima zemalja iz kojih su pojedini sudionici pristigli te improvizacijske mogućnosti i ideje sudionika, pa je tako na licu mjesta nastala neka nova improvizirana glazba.

A Liburnia jazz festival?

Za razliku od međunarodne radionice Jazz ex tempore, to je gotovo klasičan višednevni festival jazza, koji se u srcu turističke sezone u prvom tjednu srpnja središnjim dijelom programa održava na opatijskoj Ljetnoj pozornici pred velikim brojem slušatelja. No ne i samo tamo, već cijeloga dana i na terasama pojedinih hotela, pa čak i na palubama brodova.

U zadnje je vrijeme u programima nekih festivala jazza zapažena i sve veća nazočnost nekih estradnih imena s izgrađenim vlastitim karijerama, koja nemaju nikakve veze s jazzom. Ni vaš zadnji festival nije u tome bio iznimka. Program vam je naime otvorio popularni pop-pjevač Oliver Dragojević?

To je točno. No za razliku od nekih drugih koji prihvaćaju pozive u programe festivala jazza, da ih sada ne imenujemo, Oliver nije samo pjevač, već je i vrlo dobar glazbenik, koji je tijekom duge i programski nerijetko različite glazbene karijere izvodio razne žanrove zabavne glazbe, među kojima i skladbe južnoameričke provenijencije, koju i ja osobno volim. Zato sam ga u stilu bossa-nove i uvrstio u program. Inače smatram da sudjelovanje estradnih pjevača koji sami za jazz ništa ne znače i nemaju u njem ni što reći služi samo komercijalnom ustupku organizatora, u borbi protiv slabih posjeta koncertima jazza u svojim sredinama, no ti su rezultati nerijetko vrlo polovični pa i promašeni.

Kad već govorimo o stilskim pripadnostima, koliko je vaš dvogodišnji studij na nekoć uglednu Berkleeju u Bostonu utjecao na vaš glazbeni, da ponovim, fuzijski pristup u kojem dakako ima jazza, ali i drugih glazbenih pravaca? Ima li takav pristup utjecaja na upravo iznesene stavove?

Završio sam na Berkleeju dvogodišnji studij gitare i jazz-kompozicije. Tu više nije bilo nekih kao nekad obveznih općih predmeta, a mentori su se mijenjali i bili su različitih glazbenih shvaćanja. Spomenuo bih tu gitarista Micka Goodricka te druge vrlo dobre glazbenike, Jima Kellyja, Dennisa Montgomeryja, Johna Thomasa, Franka Williamsa, Boba Harrigana i neke druge s kojima sam svirao i izmjenjivao iskustva. Svi su oni osobno bili različitih glazbenih shvaćanja. Imalo je sve to, uz moja dotadašnja iskustva, svakako nemalen utjecaj na moj današnji pristup glazbi, koji bismo iz više razloga mogli doista podvesti pod zajednički nazivnik fuzijskoga jazza, čime se danas ponajviše i bavim.

Drugim riječima, glasovita glazbena škola Berklee nije danas ni približno takva kakvu su nekad priželjkivali i pamtili brojni neamerički, pa i naši jazz-glazbenici.

Zašto su prema vašem mišljenju informacije o našim jazz-festivalima tako šture? Kao da pojedini organizatori oklijevaju aktivnije promovirati svoje ne uvijek malene organizacijske i programske napore? Kao da se zatvaraju sami u sebe, a to nerijetko rezultira i slabijim medijskim praćenjem te slijedom toga nerijetko i smanjenim posjetom publike?

Da, zamjetna je ta pojava, no ni mediji nisu u načelu odveć zainteresirani za jazz-događanja, izuzev možda u ljetnim mjesecima, kad broj festivala i festivalčića jazza, napose na obali, raste, a oni baš i nemaju drugih, zanimljivijih informacija. Smatram da su takva zatvaranja u sebe loša i trudim se da to ne bude slučaj s ovim što ja radim.

Zamjetna je već neko vrijeme uporaba termina world music, kao da jazz već odavno nije samo američko leno i da ga već odavno ne svira cijeli svijet. Što mislite o tome i nije li to kovanica koja esencijalnom jazzu može samo naštetiti? Neki su naime festivali jazza, pa i u našoj blizini, promjenama naziva i programa svojih jazz-manifestacija u, primjerice, jazz and world music festival ne samo izgubile veći dio publike nego su neke morale čak i zatvoriti svoja vrata?

Pojam world music proizašao je, to se gotovo sa sigurnošću može reći, iz kovanice etnojazz. To su međutim dvije posve različite stvari. Etnojazz je ipak jazz koji se koristi pretežito nacionalnim glazbenim i folklornim elementima pojedinih zemalja kao inspirativnim dijelom za stvaranje novih autorskih skladbi i improvizacija. I sam se dosta time bavim, pa sam tako još 2003. za projekt nazvan Amanet obradio niz bosanskih sevdalinki. Termin pak world music ne znači zapravo ništa! Kad bi taj pojam kojim slučajem zaživio, i jednom došao u opću uporabu, onda bi i pojam jazza izgubio svaki autorski, kreativni, i nacionalni glazbeni i svaki drugi smisao. Jednoga bismo dana ukoliko bi do toga došlo mogli primjerice pozatvarati glazbene škole i akademije, jer sve bi postalo world music. Zasad tu jezičnu umotvorinu povezujemo samo s organizatorima nekih festivala jazza, što ni za koga svakako nije dobro. Jazz je vrlo kreativna glazba, koja u sebi nosi značajke glazbenika koji je izvodi, ma odakle dolazi. To najbolje dokazuje manifestacija Jazz ex tempore.

U zadnje vas vrijeme sve više slušamo kao harmonikaša?

To je zapravo točno, radim to svjesno i namjerno, budući da harmoniku smatram svojim prvim i vrlo važnim instrumentom. A, iskreno, velik utjecaj na mene posljednjih godina ima i velemajstor tog instrumenta Richard Galliano.

Posjedujete popriličnu listu diskografskih izdanja raznih repertoarnih i izvedbenih pristupa i profila?

U razdoblju od 1997, kad je zagrebačka etiketa Croatia Records izdala moj disk Terra Sacra, pa do 2009, kad je ostvaren CD Round Trip, mogu se pohvaliti s dvanaestak izdanja ostvarenih u dosta velikoj stilskoj dinamici. Tu su Movies, Transhistria, Summertime, South Wind, Windy City Of The Homeland, Harvard St., Our Little Secret, Serenissima i neke druge, većinom autorske, i nastale pod raznim utjecajima. Zadnji je u tom nizu dvostruki album Sol & Luna iz lipnja 2012, podijeljen u dva dijela. Sol, izuzev jedne poznate skladbe naše estradne glazbe, sadrži osam mojih originala i aranžmana, ostvarenih s raznim kombinacijama malih sastava i vokalima. Luna je pak sastavljena od pet mojih originalnih skladbi u izvođenju Elvis Stanić Group, u sastavu: pijanist Maasej Kovačević, gitarist i autor Elvis Stanić, kontrabasist Goran Rukavina, bubnjar Branimir Gazdik i vokalistica Meri Trošelj. Neki naslovi ostalih spomenutih diskova možda već sami govore o predstavljenim glazbenim sadržajima i idejama.