Freudov Dickens

Freud je bio dobar poznavatelj viktorijanske književnosti. No manje je poznato da je u pismu zaručnici Marthi Bernays dao preciznu instrukciju koju bi Dickensovu božićnu priču trebala čitati, a koju preskočiti. Riječ je o dvjema božićnim novelama koje je Dickens objavio 1840-ih, a koje je Freud evidentno odlično poznavao

Ove se godine navršilo dvije stotine godina od rođenja Charlesa Dickensa, autora koji je obilježio roman i njegovu povijest. Činjenica da obljetnica nije prošla nezapaženo ide naoko u prilog tezi da nam je Dickens još suvremenik. Potreba međutim da obilježimo Dickensovu prisutnost među nama (kao da je riječ o fantomu ili prikazi kakve je i sam volio, na primjer u svojim božićnim pričama) provocira prije na pitanje o karakteru te suvremenosti: recimo, na pitanje nije li nam on suvremen onako kako je u njegovoj Božićnoj priči, iz 1843, suvremen Duh Božića prošlih.

Nalik na Duha Božića prošlih u priči o škrcu Ebenezeru Scroogeu, čini se da Dickens nama u našoj priči treba ne bi li nas podsjetio na stvari i događaje koje smo potisnuli i zaboravili; ne bi li izazvao grižnju savjesti i osjećaj krivnje; ne bi li nas potaknuo na razmišljanje o zakonu, zajednici i političkoj ekonomiji; te, najzad, ne bi li nam pokazao da je naše ja nama samima tek poludostupna zamjenica. Štoviše, većina nabrojenoga sve to vrijeme nije nas prestala progoniti: u međuvremenu nas je i psihoanaliza poučila da potisnute stvari i događaje ne smijemo podcijeniti i da smo trajno pod prijetnjom vlastite memorije – da zapravo ne možemo govoriti o vlastitoj memoriji, prije o memoriji u čijoj je ja vlasti, kao kakav simptom. Pitanja zakona, zajednice i političke ekonomije obilježila su kako Dickensovo stoljeće, tako i 20. st., da bi ih 21. st. postavilo s nesmiljenom snagom neriješenosti. Pri čemu se pokazuje se da smo i mi (mi nekakve zajednice ili u nekakvoj zajednici, mi u ovome tekstu...) samo poludostupna zamjenica, jednako razvlaštena kao što je i ja. Dickens nam je stoga doista suvremen onako kako je su-vremena komunikacija sa sablastima; to je vrijeme-sa, vrijeme bez jednine, vrijeme u kojemu smo i ja i mi, kako bi rekao Jacques Derrida, plus d’un, više od jednoga i ne više jedno.

Profesor Freud

Ipak, u tome katalogu viktorijanske suvremenosti jedno mjesto kao da je ostalo zijevati: grižnja savjesti i osjećaj krivnje. I njih je za 20. stoljeće možda najdosljednije proradila psihoanaliza; dovoljno je u tome smislu prisjetiti se Freudovih studija o mazohizmu. No grižnja savjesti i osjećaj krivnje putem kao da su oslabjeli te se iz psihoanalize nisu proširili dalje u kritičku teoriju i teorije kulture, kao što se to dogodilo primjerice s memorijom i s ja u njezinoj vlasti. Uz nešto smjelosti mogla bi se stoga postaviti hipoteza da se to dogodilo zato što je psihoanaliza uspješno locirala savjest i krivnju i time ih vezala na sebe, odteretivši sestrinske discipline. I premda valja priznati da se neodterećeni preostatak poslije pokazao u nekima od tih sestrinskih disciplina, u obliku posebnog interesa za pitanje odgovornosti, čak kao takozvani etički obrat, ostaje činjenica da se odgovornost u tome obratu udaljila od krivnje.

Ilustracija Johna Leecha iz prvog izdanja Božićne priče (1843)

Možemo se zato s pravom zapitati jesu li nam grižnja savjesti i osjećaj krivnje danas uopće dostupni osim kroz raster psihoanalize, odnosno neobilježeni psihoanalizom. Što je tada zanimljivo ako govorimo upravo o Dickensu, jer bismo se s jednakim pravom mogli zapitati jesu li Freudovoj psihoanalizi grižnja savjesti i osjećaj krivnje bili dostupni osim kroz raster Dickensove literature, odnosno neobilježeni Dickensom. Poznato je naime da je Freud bio dobar poznavatelj viktorijanske književnosti. Ovdje međutim ne aludiram na njegova općenitija viktorijanska znanja, čak ni na činjenicu da je još kao mlad liječnik čitao i govorio engleski, već na vrlo specifičnu epizodu: kad 1884. u pismu zaručnici Marthi Bernays daje preciznu instrukciju koju bi Dickensovu božićnu priču trebala čitati, a koju je trebala preskočiti. Tako u pismu (Zaručnička pisma, Zagreb, 2008) od 10. siječnja kaže: „Želim velik uspjeh književnoj večeri i rado bih iznenadio dame. Hoće li s vremenom biti pozivana i gospoda? (...) ‘Zvona’ su divna, potresno lijepa, na početku stvarno teška. ‘Bitka života’ bila bi lakša i ljupkija za vas. Ali ti je već djelomice znaš.“

Riječ je o dvjema božićnim novelama koje je Dickens objavio 1840-ih: Zvona 1844, a Bitku života 1846. Freud ih je evidentno odlično poznavao, jer u citiranim rečenicama razmatra njihovu komparativnu težinu: Marthi predbacuje što se u svome ženskom književnom kružoku odlučila za teža Zvona, kad bi joj Bitka života bila lakša, a i poznatija. Dickens u zaručničkim pismima tako doista ima vrijednost instrukcije, pri čemu Freud zauzima položaj profesora (književnosti). S druge strane, riječ je o instrukciji prije nego što je Freud postavio psihoanalizu upravo kao teoriju instrukcije i čitanja, osovljenu oko jezika. Prisjetimo se, inauguracijska pacijentica psihoanalize, Anna O., proces će opisati kao „razgovornu kuru“, s tim da će prve, inauguracijske psihoanalitičke studije Freud objaviti 1895. (Studije o histeriji, s Josefom Breuerom) i 1899. (Tumačenje snova). Dickens je tako za psihoanalizu istodobno izvana i iznutra; on za nju ostaje zijevati onako kako nama zijevaju viktorijanska grižnja savjesti i osjećaj krivnje.

Novele o predugim zarukama

Doduše, pripisati zaručničkom Dickensu vrijednost instrukcije, za psihoanalizu, na prvi se pogled može učiniti preuzetnim: jer radi se o svega nekoliko rečenica koje, istina, svjedoče o strukturi Freudova pretpsihoanalitičkog znanja, ali nisu nužno indikacija znanja karakterističnih za psihoanalizu. Ipak, Freudova potreba da Zvona, o kojima mu je Martha očigledno već bila pisala kao temi za kružok, smjesta spari s Bitkom života pokazuje da se vrijednost instrukcije i analize ovdje nalazi u relaciji tih dviju novela, u odnosu koji se među njima uspostavlja. Štoviše, ta relacija reflektira položaj sama Freuda jer je on u tome času, u odnosu na Marthinu lektiru Dickensa, istodobno iznutra i izvana. Naime, iz pisma je jasno da je Freud izvan damskoga čitalačkog kružoka, ali njegova instrukcija kontaminira sve što se oko Dickensa uspostavlja kao kružočko (žensko) iznutra. S jedne strane, takav položaj podsjeća na konfiguracije konstitutivne za psihoanalizu. S druge, takav položaj precizno opisuje situaciju sama Freuda i Marthe Bernays: na zahtjev njezine majke, zaruke su trajale nekoliko godina, a za to su vrijeme zaručnici bili razdvojeni stotinama kilometara i vrlo su se rijetko viđali. Što znači da Freud spram Marthe zauzima poziciju koju zauzima prema ženskom čitalačkom kružoku: on može samo željeti da joj se s vremenom pridruži, baš kao što može samo željeti da s vremenom u damski kružok budu pozivana i gospoda. Istodobno, on je zahvaljujući Dickensu sve vrijeme i izvan toga kružoka i u njemu, baš kao što je zahvaljujući pismima sve vrijeme istodobno s i bez Marthe, koju želi. Pa se pokazuje da Dickens u tome naoko usputnom komentaru opisuje zapravo jezik u relaciji spram želje, što je ujedno jedan od nosivih interesa psihoanalize.

Naslovnica novele Zvona, izdanje iz 1910.

Zauzvrat, obje Dickensove novele što ih Freud spominje stavljaju u prvi plan preduge zaruke. Točnije, obje te novele prikazuju preduge zaruke kao potencijalno fatalan problem. U Zvonima priča se gradi oko siromašnoga Trottyja Vecka. Uoči Nove godine on stjecajem okolnosti susreće ugledne londonske političare, filantrope i političke ekonomiste koji će ga, unatoč njegovoj bijedi, redom optužiti da previše troši i uživa. Takvom potrošnjom smatraju i skori brak njegove kćeri Meg s jednako siromašnim Richardom. Pritisnut optužbama, Trotty se tijekom silvestarske noći penje na vrh crkvenoga zvonika gdje ga okruže fantomi i prikaze te mu se ukaže vizija grešne, dužničke budućnosti: Meg će se nakon predugih zaruka iz samilosti udati za Richarda, ali će je glad i beznađe dovesti na rub čedomorstva. Dok nemoćan promatra kćer u času dok baca dijete u rijeku, Trotty se uspijeva sabrati i vratiti se u svjesno stanje, premda za priču ostaje nejasno je li njegov doživljaj bio san ili začudno nenapukla fantazmatska epizoda na pola puta između more i sanjarenja. Na kraju shvaća da je svanulo novogodišnje jutro, da je Meg još mlada i sretna i to se isto jutro sprema udati za Richarda; drugim riječima, Trotty shvaća da su preduge zaruke bile mračni skript njegova sna ili bizarne fantazmatske epizode.

I Bitka života gradi se oko udovca: ovdje to nije siromašni Londonac, nego ugledni liječnik iz provincije, doktor Jeddler. On nema jednu nego dvije kćeri, stariju Grace i mlađu Marion. Novela počinje na Marionin rođendan, kad se mladi Alfred, čiji je Jeddler zakonski skrbnik, sprema u grad na studij medicine. Budući da je zaljubljen u Marion, Alfred će je zaprositi i zamoliti je da ga čeka tri duge godine; od Grace očekuje da se za zaruke skrbi, kao što se umjesto mrtve majke skrbila za Marion dok je ova odrastala. Grace na to pristaje, premda je podsjećaju da je kao vrlo mlada djevojka htjela Alfreda sebi za muža; no Grace se toga, kaže, ne sjeća. Kad tri godine poslije Alfred na sam Božić stiže kući, po Marion, doktor Jeddler priprema veliko slavlje. Marion netragom nestaje. Svi pretpostavljaju da je pobjegla s drugim udvaračem; Alfred kolabira; doktor Jeddler shrvan je zbog gubitka kćeri. Priča se nastavlja nakon elipse od daljih šest godina: Alfred se u međuvremenu oženio Grace, i to na Marionin rođendan, a i kćeri su dali ime Marion. Uto im se vraća Marion, kao kakva sablast, i razotkriva što se dogodilo: ona nikad nije prestala voljeti Alfreda, ali se zbog ljubavi prema sestri odlučila na žrtvu (ili je možda sestri željela vratiti dug? sestri koja ju je voljela kao što majka voli vlastito dijete?), pa je pobjegla ne bi li Grace dobila priliku udati se za muškarca kojega je i sama voljela. Sa svoje strane, Marion se priključila ženskom vjerskom redu i postala časna sestra; ako u Zvonima ostaje nejasno je li Trotty Veck sve sanjao, u Bici života ostaje nejasno nije li Marion na kraju zapravo – sablast.

Grižnja savjesti i osjećaj krivnje

Naravno: ako obje novele tematiziraju preduge zaruke kao potencijalno fatalan problem, ako Freudu jedna priča o zarukama nije dovoljna za analizu, tada preduge zaruke prestaju biti tema i zadobivaju vrijednost simptoma. Što znači da je upravo Dickens mjesto gdje preduge zaruke u zaručničkim pismima izbijaju iz teme u simptom. Pritom nije nevažno što u objema novelama skript predugih zaruka koincidira s kasnijim omiljenim odredištima psihoanalize: u Zvonima je to san, koji će u psihoanalizi koincidirati s otkrićem nesvjesnoga, a u Bici života sprega mazohizma i melankolije. Štoviše, Freudova primjedba, kad Marthi preporučuje da Zvona zamijeni Bitkom života, ujedno je začudno precizan nacrt onoga što se tek ima formirati kao psihoanaliza: od Freudova interesa za san i otkrića nesvjesnoga na samu kraju 19. stoljeća, preko žalovanja i melankolije tijekom Prvoga svjetskog rata, do mazohizma i nagona za smrti u 1920-ima i kasnije. Simptomatično je također da Freud, u odnosu na Marthu, zagovara ne san, nego mazohizam i melankoliju: ne stanje iz kojega se ja može probuditi, nego ja kao neiskupivi zapletaj libidnih ulaganja i zakona/krivnje. Pa se doista pokazuje da je Dickens scena instrukcije za Freudov pristup grižnji savjesti i osjećaju krivnje.

Ovome kratkom eseju dodala bih na kraju, umjesto zaključka, dva kraća komentara. Prvo: kad Bitkom života iz Marthine lektire želi istisnuti Zvona, Freud htio-ne htio upada u narativno živo blato što ga je Dickens namijenio Alfredu, Freudovu aliteracijskom bratu-blizancu, napaćenome zaručniku, usto studentu medicine i poslije mladom liječniku. (Pri čemu je Martha Bernays, kao i Marion, za trajanja zaruka živjela sa sestrom, Minnom, s kojom se Freud također dopisivao). U Bici života naime Alfred sve vrijeme ostaje sveden na ulog u kompleksnim libidnim investicijama dviju sestara; njegova libidna investicija, u Marion, tek je narativna kolateralna žrtva. I zato u Bici života mazohizam ne bi trebalo pridružiti Marion, ili ga barem ne bi trebalo pridružiti jedino i ponajprije Marion, nego bi se mogla postaviti teza da je principijelni Dickensov mazohist ovdje Alfred. I drugo: ako, tako spregnut s Alfredom, Freud za sebe zauzima zonu mazohizma, njegov Dickens pokazuje da je taj mazohizam prije nalik na mazohizam kako ga opisuje Gilles Deleuze kad u studiji Hladno i okrutno analizira (austrougarske!) romane Leopolda von Sacher-Masocha, nego na Freudove psihoanalitičke radove o istome problemu. To je važno jer Deleuze kreće s pretpostavkom da Freudov psihoanalitički opis mazohizma podliježe kritici, pri čemu ta kritika polazi iz književnosti. Freudov zaručnički Dickens međutim pokazuje da je ta pozicija u Freudu sadržana: da je ona nulti stupanj mazohizma u psihoanalizi i za psihoanalizu. Što znači da se za psihoanalizu u književnosti nalazi nulti stupanj mazohizma, no onda i nulti, neproradivi stupanj onoga što će psihoanaliza opisati kao krivnju.