Dijalog boje i oblika

Za razliku od prije gotovo stotinjak godina, kada je publika glasno negodovala pri prvim izložbama apstraktne umjetnosti, izložba Đenane Voljevica-Čičić nedavno otvorene u Galeriji Matice hrvatske pravo je osvježenje za već pomalo ujednačenu likovnu scenu. U svijetu ispunjenu fascinacijom vanjskoga, gotovo je doživljaj ponovno se naći oči u oči s geometrijskom apstrakcijom, s djelima koja oslikavaju unutrašnje, bit, bez potrebe za bilo kakvom predmetnošću ili većom porukom. Zagrebačka autorica Đenana Voljevica-Čičić ova je djela u prvoj polovici godine pokazala dijelu mađarske javnosti, čija reakcija zasigurno nije izostala, jer odaje interes za apstraktnu geometriju, inače duboko ukorijenjenu u djelima Victora Vasarelyja rođena u Pečuhu, gdje je izložba bila postavljena.

Petnaestak povećih panela oslikanih tehnikom akrila teži čistoj ekspresiji rafiniranog i pročišćenog elementarnog geometrijskog lika. Jasno određenih linija i složenih geometrijskih polja, Đenanina djela imaju zadaću jedino stvoriti zanimljivu kompoziciju i na gotovo lirski način dotaknuti promatrača.

Body & Soul, 2005.

Važno je napomenuti da umjetnica, koja je hrvatskoj javnosti poznatija kao ilustratorica ili po svom kazališnom angažmanu, poprilično dugo nije izlagala, iako predstavljeni radovi kronologijom ukazuju da nije prestajala raditi i posljednjih dvadesetak godina, koliko nije samostalno izlagala na hrvatskoj likovnoj pozornici. Očigledno, umjetnica nije imala potrebe uključiti publiku u prosudbu svojih radova.

Također je zanimljiva njezina neobična praksa da su sva djela izložena u Galeriji Matice hrvatske imala svoje predloške/skice razrađene u manjim kolažima. Znajući refleksije vlastite filozofije koja je propitivala organiziranu i konkretiziranu predmetnu predstavu vlastite liričnosti, Đenana Voljevica-Čičić u jednoj fazi djelovanja (do 2010) gotovo je tonski ujednačena uz primjenu monokromne skale boja, tek negdje ih odvajajući bijelom i crnom. Noviji radovi imaju više kolorita, a boje osvjetljavaju panele novim raspoloženjem. Neka djela uvlače promatrača u davno zaboravljen svijet velikih umjetnika prve polovice dvadesetog stoljeća, čiji je imperativ bio pronaći neistražena prostranstva čistog duha i emocije. Naglašena uglatost na svega se dva rada smekšava kontrastnim nebojama krugova ili polumjeseca.

Diskretnim uvlačenjem letrizma, tek rubnom ljudskom figurom i nenametljivom organičkom stilizacijom autorica na nekoliko formata iskazuje mekoću. Uglavnom čiste kompozicijske strukture odaju nakupine polja, slojevitost i dubinu koja stvara dojam čvrste organiziranosti i stroge zadanosti svakoga pojedinog lika. Možda se najveća ljepota ovih djela nalazi u tvorbi planova koji selektiraju slojevitost slikaričine unutrašnjosti i potrebe za izricanjem mnogostrukosti što živi u njezinu jedinstvenom doživljaju.

Kako god, svi oni koji su zaboravili početke stvaralaštva Đenane Voljevica-Čičić ovim su njezinim povratkom bili u prilici posvjedočiti umjetničinoj unutrašnjoj vokaciji kojom slika iznutra, kako su to još davno rekli neki pametni ljudi.