Charles Dickens: profesionalni pisac i književno tržište za srednju klasu

Dickens se našao u središtu dramatične promjene u povijesti ekonomije knjige, kao nositelj, sinonim i suvremenik preobrazbi koje su roman učinile dijelom masovnoga kulturnog tržišta i snažnom platformom refleksije o društvu

S Charlesom Dickensom kao urednikom 1850. počeo je izlaziti tjedni časopis nazvan Household Words. Ime časopisa iskazivalo je svojevrsnu programsku ambiciju stvaranja književne kulture koja bi bila prepoznatljiva u domovima diljem Velike Britanije, a Dickensovo je ime u to doba već bilo poznato. Njegovi romani bili su najpopularnije štivo; njegova se sposobnost stvaranja književnih svjetova činila neusporedivom, a socijalna imaginacija osobito pronicavom u doba velikih društvenih mijena, u kojem je roman kao žanr na sebe preuzimao i zadaću mapiranja i spoznaje novih društvenih okolnosti. No značenje Dickensa bilo je i u tome što je bio u samu središtu složene promjene koja je zahvatila konstelaciju književnoga polja: s Dickensom nastupilo je doba profesionalnoga romanopisca i masovnoga tržišta književnih proizvoda.

Daniel Maclise, Portret mladog Charlesa DIckensa iz 1839. Dickens je tada već živio u Londonu te se otisnuo u svoju novinarsku karijeru

Kada je 1836. Dickens počeo objavljivati, u nastavcima, svoj prvi roman The Pickwick Papers, stvari su izgledale ponešto drukčije: romani su bili ne samo skupa nego i luksuzna roba, koju su si mogli priuštiti samo najbogatiji slojevi stanovništva. Dickensov prvi roman objavljen je kao serijal, u mjesečnim nastavcima tiskanim u obliku zasebne knjižice po relativno pristupačnoj cijeni od jednog šilinga, što je ukupno bilo nešto manje od cijene tada dominantna trosveščanog formata. Iako je cijena novih književnih naslova etabliranih pisaca, pogotovo u three-decker formatu, i sljedećih nekoliko desetljeća ostala prilično visoka, te iako romani u nastavcima nisu cijenu romana kao proizvoda snizili drastično, ipak je i takvo sniženje uz relativno visoke naklade bilo dovoljno da erodira shvaćanje književnoga proizvoda kao luksuza te da potakne stvaranje relativno masovna književnog tržišta za srednju klasu (koja je tijekom stoljeća rasla brojnošću i ekonomskom snagom). Novi format objavljivanja utjecao je i na strukturu romana: kako bi potaknuli čitatelje na kupovanje sljedećega nastavka viktorijanski su se romanopisci često utjecali senzacionalističkim zapletima; s druge pak strane, sama činjenica da se objavljivanje protezalo na dvadesetak mjeseci otvorila je mogućnost znatno dugotrajnijeg odjeka u javnosti, jer je svaki novi nastavak svaki put iznova poticao razgovore o romanu u domovima, kavanama, pubovima, klubovima, pa i po drugim publikacijama. Pojavljuje se i poseban oblik zarađivanja na prepoznatljivosti/popularnosti pojedinoga romana, pa su tako razni poduzetnici prodavali primjerice šalice s likovima iz romana, pa čak i figurice likova (danas se takvo eksploatiranje popularnosti kulturnog ili sportskog proizvoda naziva merchandising). Sveščice ranih Dickensovih romana sadržavale su i posebnu, opsežnu sekciju za oglašavanje (tzv. advertiser), koja je donosila pisane i ilustrirane oglase za najširi spektar proizvoda i usluga. Sve to funkcioniralo je kao dio relativno masovnoga tržišnog sustava koji je podupirao profesionalizaciju pisanja romana i transformaciju sama žanra iz luksuznog proizvoda u robu široke potrošnje.

Robert Williama Buss, Dickensov san

Važnost vlaka

Objavljivanje Pickwickovaca imalo je i dodatan simbolički značaj, utoliko što je koincidiralo s početkom vladavine kraljice Viktorije (1837, što se zgodno poklopilo za povjesničare književnosti), ali isto tako i s prvim velikim zamahom u izgradnji željezničke mreže u Britaniji. Nacionalni uspjeh tog romana ponekad se objašnjava i činjenicom da je vlak omogućio gotovo istovremeno čitanje romana u svim dijelovima zemlje, otvarajući mogućnost kulturne simultanosti kakvu je Benedict Anderson vezao uz stvaranje modernih nacija. Nove industrijske tehnologije učinile su i tiskanje romana jeftinijim – posebno uvođenje parnih tiskarskih strojeva, a i proizvodnja papira postala je jeftinija (što nije zanemariva činjenica ako se zna da je papir bio prilično skup za vrijeme napoleonskih ratova, i ako se prisjetimo opsega viktorijanskih romana). Industrijalizacija u sferi proizvodnje knjige kao materijalnoga predmeta sigurno je pridonijela oblikovanju nekih karakteristika kulturnog tržišta, ali sama činjenica promjene materijalnih uvjeta proizvodnje tek djelomično može objasniti konsolidaciju serijalnog romana kao dominantnog modela i novi ustroj književnog polja te je posebno važno prepoznati specifične ideološke parametre tih promjena: masovnost i čitateljstva i kulturnog tržišta bila je sredinom 19. stoljeća u prvom redu vezana uz specifičan socijalni položaj viktorijanske srednje klase.

** ** **

Prikriveno oglašavanje

u viktorijansko doba

Naglo uranjanje književnosti u mehanizme masovnoga tržišta izazvalo je mnoge dvojbe

kod ondašnjih književnika, a osobito se na tu temu često osvrtao Thackeray; u njegovu romanu Pendennis

jedan od likova tvrdi da je u to doba „kapital apsolutan“. Naglašavajući duboku povezanost književnosti i

ekonomske sfere, Thackeray je u jednoj kraćoj satiri ocrtao novi mogući oblik te povezanosti: zamisao da se

uspješnost književnoga teksta poveća spominjanjem, unutar tkiva teksta, imena raznih proizvoda u svrhu reklamiranja

(nešto poput onoga što se danas u vizualnim medijima naziva product placement).

** ** **

Valja naime imati na umu da je viktorijansko razdoblje označeno snažnim usponom srednje klase, posebno onih segmenata koji su bili uključeni u procese trgovačke, industrijske i financijske ekspanzije Britanskog Carstva, no politička moć patricijske zemljoposjedničke klase i njezin društveni kapital i dalje su znatno utjecali na smjer razvoja britanskog društva; tijekom 20. stoljeća često su marksistički i liberalni historiografi (pre)naglašavali ulogu srednje klase u 19. stoljeću, no danas britanski povjesničari širokog ideološkog spektra uglavnom promatraju i viktorijansko razdoblje kroz prizmu razmjerno duge povijesti socijalnih i političkih kompromisa između aristokracije i srednje klase, koja seže i u 17. stoljeće. (Posebno valja spomenuti radove povjesničara Davida Cannadinea, koji ističe perzistentnost socijalne i političke dominacije patricijske elite većim dijelom 19. stoljeća.) Dickensovo pisanje (a i njegovo javno djelovanje) bilo je pak prožeto idejom o potrebi odvajanja srednje klase od patricijskog utjecaja i ideologije; u tom je pogledu važno reći da je književnost u njegovo doba jedna od rijetkih društvenih sfera u kojima su ideje srednje klase imale jasnu nadmoć (što nije bio slučaj primjerice u političkom sustavu ili u visokom obrazovanju). Za Dickensa je spoznaja o ustrajnoj dominaciji patricijske elite bila dijelom suočavanja s britanskom svakodnevicom i izvor velikoga nezadovoljstva koje je upisano i u njegovu književnost. Promatrajući ideološke dispozicije njegovih pripovijesti, lako je uočiti da se Dickens koristio romanom kao sredstvom kojim je pokušavao reformirati socijalni i politički habitus klase kojoj je pripadao te utjecati na konkretne društvene probleme. U tom kontekstu stvaranje masovnoga tržišta za književnost (masovnog za srednju klasu) moglo je poslužiti kao pokazatelj uspjeha srednje klase barem u preoblikovanju kulturnog polja.

Čuvena je staretinarnica iz romana Old Curiosity Shop iz 16. stoljeća u srcu londonskog Westminstera

Dickens kao urednik

Od kraja tridesetih do početka sedamdesetih godina 19. stoljeća Dickensov položaj na tom tržištu ipak je bio izniman. Premda je već početkom stoljeća opus Waltera Scotta pokazao da je moguće prodavati romane u razmjerno velikim nakladama, tek s Dickensom dolazi do kvalitativnih promjena u konstelaciji sama književnog polja koje su dovele do profesionalizacije pisanja i relativnog omasovljenja čitanja. Nakon uspjeha Pickwickovaca, kojih je mjesečna naklada nakon neuvjerljivih početaka u jednom trenutku dosegnula tada vrlo visokih 40.000 primjeraka, Dickens je bio u prilici ishodovati od svog izdavača (Chapman and Hall) fantastično povoljnu raspodjelu dobiti (primjerice, za roman Martin Chuzzlewit 75 posto u njegovu korist, uz zadržavanje polovice autorskih prava). Dickens je svejedno brzo postao nezadovoljan svojim prvim izdavačem, a njegova književna karijera čitljiva je i kao kronologija pokušaja da u što većoj mjeri ovlada procesom književne proizvodnje. Tako je pokretanje časopisa Household Words, koji je objavljivao raznolike sadržaje od komentara aktualnih društvenih pitanja do romana u nastavcima, stavilo Dickensa u poziciju urednika koji je doduše radio za izdavača (Bradbury & Evans), ali je uživao velik stupanj uredničke autonomije. Dickens je štoviše dominirao časopisom: premda su serijalizirani romani drugih autora bili potpisani, većina ostalih tekstova tiskana je bez atribucije, a Dickensovo ime nalazilo se na zaglavlju svake druge stranice. Časopis, koji je počeo izlaziti u nakladi od sto tisuća primjeraka (naklada je doduše u prosjeku ipak bila dosta manja), prestao je izlaziti 1859, zbog nesuglasica s izdavačem, a gotovo istovremeno Dickens je pokrenuo novi časopis nazvan All the Year Round. I pokretanje i veliki uspjeh takvih časopisa možemo sagledavati kroz prizmu znatnoga rasta romanopiščeva društvenog autoriteta, ali i kroz shvaćanje romana kao tek jednog od mnogih oblika pisanja upućenih zajedničkom čitateljskom habitusu relativno masovne srednje klase. I Dickensov veliki rival W. M. Thackeray okušao se na istom poslu, postavši 1860. urednikom novopokrenuta časopisa Cornhill, koji je ispočetka također tiskan u sličnoj, tada golemoj nakladi. Časopisi koje je Dickens uređivao, kao i Cornhill pod Thackerayjevim uredništvom, nastojali su kapitalizirati na popularnosti urednika, ali su ujedno bili i važna platforma za niz drugih romanopisaca. Sam Dickens objavio je nekoliko romana u svojim tjednim časopisima, ali je neke romane i nakon pokretanja tih časopisa objavio izvan njih, u mjesečnim nastavcima.

Novine koje je uređivao Dickens

Komercijalni uspjeh i popularnost

Dickens nije imao premca što se tiče komercijalnog uspjeha, premda mu je od kraja 1840-ih godina Thackeray povremeno konkurirao u prodaji i popularnosti. No u razdoblju koje obuhvaća Dickensova karijera, općenito gledajući, nedvojbeno raste popularnost romana kao žanra, a to je značilo i da se razmjerno velik broj pisaca mogao profesionalno baviti pisanjem romana. Velika je tako bila i popularnost nekolicine pisaca koji su često, iako ne i uvijek, objavljivali u Dickensovim časopisima ili u Cornhillu, poput Elizabeth Gaskell, Wilkieja Collinsa i Anthonyja Trollopea. Nisu svi ondašnji popularni pisci romane objavljivali u nastavcima (primjerice Benjamin Disraeli ili sestre Brontë), dok je George Eliot to činila povremeno (njezin najvažniji roman, Middlemarch, objavljen je u nastavcima). Bilo je i drugih romanopisaca, danas rjeđe čitanih i proučavanih, čiji su romani postizali relativno veliku nakladu, ali koji vjerojatno nisu mogli ostvarivati tako povoljne ugovore s izdavačima poput Dickensa. Valja spomenuti i neke pjesnike (Tennyson) te povjesničare (Macaulay), koji su ponekad bilježili naklade sasvim nalik romanopiscima, a i zarađivali na razini usporedivoj s tržišno najuspješnijima. Svi su se ti pisci obraćali čitateljstvu koje je pripadalo srednjoj klasi, a tržište romana, premda sve masovnije, imalo je određenu granicu bez obzira na rastuću pismenost: naime, redovito ono nije imalo većih ambicija u obraćanju industrijskom radništvu i siromašnijim slojevima društva (čak je i tzv. industrijski roman, žanr koji se bavio odnosom industrijskih kapitalista i industrijskog radništva, u prvom redu bio namijenjen srednjoj klasi kao svojevrsna pomoć u razumijevanju svijeta radništva).

Za razliku od Thackerayja, Dickens nije pokušao napisati pripovijest o književnoj sceni (David Copperfield iz istoimenoga Dickensova romana postaje književnik, ali je bavljenje književnom scenom u romanu minimalno); za autora tako velika broja romana s tako panoramskim socijalnim vizurama to je svakako zanimljiva činjenica. No kao javna osoba Dickens je bio aktivniji u promicanju interesa književnika od većine drugih ondašnjih pisaca. Srednjoviktorijansko tržište književnih proizvoda mijenjalo se relativno naglo, posebice u ekspanziji izdavaštva i raznovrsnosti štiva namijenjena srednjoj klasi. No dok je s jedne strane širenje književnoga tržišta pružilo nekolicini pisaca mogućnost ponekad čak i izdašnih zarada, za mnoge pisce profesionalizacija nije nužno značila i sigurnost prihoda u uvjetima novonastaloga masovnog književnog tržišta.

Roman posvećen članu parlamenta

Većina izdavačkih kuća koje su se bavile romanom bile su vrlo recentne tvrtke, dakle pokrenute gotovo istodobno s velikim promjenama na književnom polju. Povjesničari ekonomije knjige poput Richarda D. Alticka i N. N. Feltesa ističu da su viktorijanski izdavači, iako u nekim stvarima neskloni brzim promjenama (poput pitanja cijene nove knjige), bili vrlo inovativni u tržišnim strategijama. Ekonomija knjige sredinom 19. stoljeća temeljila se na nekoliko ključnih odnosa: odnos izdavača i pisaca počivao je na komercijalnosti pisaca i njihovih pripovjednih formula, a popularni su pisci znali mijenjati izdavača u potrazi za najboljom ponudom; odnos izdavača i knjižara (izdavači Pickwickovaca shvatili su da je za prodaju romana u nastavcima važno imati dobre poslovne aranžmane s provincijalnim knjižarima, kako bi roman mogao imati nacionalni doseg); i naposljetku osobito važan odnos izdavača i vlasnika profitno orijentiranih posudbenih knjižnica (taj je odnos znatno utjecao na cijenu književnosti, jer su knjižnice otkupljivale velike dijelove naklade novih naslova, što je neko vrijeme održavalo cijene na relativno visokoj razini). Neobično važan čimbenik ekonomije književnosti bio je C. E. Mudie, koji je utemeljio lanac posudbenih knjižnica (u Londonu u nekoliko većih gradova) te učinio od posuđivanja knjiga unosan posao. Izdavačke kuće bile su uglavnom orijentirane na postizanje brzog uspjeha knjige na tržištu (u takvim okolnostima važnima postaju ukus i svjetonazorski habitus čitateljstva, kako za izdavače tako i za pisce). Uz to, izdavači su u kratkom razdoblju iznašli skup novih načina za maksimiziranje dobiti, pa bi tako serijalni roman nakon nekog vremena ponovno bio tiskan u jeftinom reizdanju (u Dickensovu slučaju to je značilo više od pet godina, a kod manje uspješnih pisaca jeftina reizdanja išla su znatno brže), a status popularnih suvremenih pisaca nastojalo se ojačati izdavanjem sabranih djela za života autora. Posebno je osjetljivo bilo pitanje autorskih prava (kojima su pisci često trgovali s izdavačima, što je zapravo bilo spekulativno ponašanje, odnosno kockanje motivirano neizvjesnošću uspjeha književnoga proizvoda na tržištu). Dickens je svoj prvi roman posvetio članu parlamenta koji je nastojao ishoditi za autore povoljniju legislativu na području autorskih prava.

Sindikat pisaca

Dickens se zalagao i za rješavanje tog pitanja na međunarodnoj razini: naime, u Sjedinjenim Državama izdavači su ležerno mogli piratizirati Dickensove romane, kao i tekstove drugih britanskih pisaca (u SAD-u je zakon o međunarodnim autorskim pravima usvojen tek 1891). Doduše, Dickens je američku popularnost dijelom naplatio odlaskom na američke turneje na kojima je čitao izvatke iz svojih romana. (Isto tako treba spomenuti da su i britanski izdavači sve do 1854. mogli piratizirati američke autore, neometani od britanskih zakona.) Također, Dickens je bio svjestan da je bilo malo pisaca koji su na kulturnom tržištu mogli sebi pisanjem osigurati pristojne financijske uvjete te je u suradnji s nekolicinom drugih pisaca pokrenuo svojevrsni sindikat pisaca i umjetnika (Guild for Literature and Art). Ta organizacija prikupljala je novac za pomoć potrebitim kolegama postavljanjem amaterskih kazališnih predstava, u kojima je sudjelovao i Dickens.

Kontrola prihoda

Dickens se našao u središtu vrlo dramatične transformacije u povijesti ekonomije knjige, kao nositelj, sinonim i suvremenik promjena koje su roman učinile dijelom masovnoga kulturnog tržišta, kao i osobito snažnom platformom refleksije o društvu. Tijekom više od tri desetljeća njegove karijere romanopisca u Engleskoj oblikovala se kulturna industrija velike domišljatosti u nalaženju novih metoda plasiranja književnoga proizvoda na tržište, bez obzira na sporo padajuću cijenu knjige i na ipak ograničenu masovnost koja još nije bila otvorena prema siromašnijim i najbrojnijim slojevima britanskoga društva (što se počinje mijenjati potkraj stoljeća); s druge strane, dinamičnost tih promjena u tako kratku razdoblju otvorila je niz sasvim novih pitanja u samoshvaćanju književne profesije i njezinih društvenih odrednica. U suočavanju s tim pitanjima, koja su se na razne načine i u novim oblicima pojavljivala i u kasnijim popularnim kulturnim žanrovima, poput filma i popularne glazbe 20. stoljeća, pa i danas, Dickens nije razvijao svoju djelatnost pisca i javne osobe u smjeru esteticističkog ili ideološkog otpora prema masovnom i tržišnom karakteru njemu suvremena književnog polja, u čijem je stvaranju i sam u velikoj mjeri sudjelovao; u njegovu odnošenju spram sama procesa profesionalizacije pisanja relativno je najjasnija njegova nesklonost prema prepuštanju najvećeg dijela dobiti izdavačima, ali i isticanje važnosti pitanja zakonodavnih okvira tržišnih odnosa na području književnosti. U svakom slučaju, prepoznati Dickensovo mjesto u mijenama viktorijanskoga književnog polja znači i detektirati ključne točke i trenutke tih mijena, na temelju čega je lakše analizirati i mnoga druga ključna pitanja odnosa kulture i tržišta u posljednjim dvama stoljećima.